srijeda, 15.06.2005.
RAZVESELITE ME!
«Pustite k meni malene!», govoraše Isus. «Razveselite me!», reče nam jučer Plantažer.
Postavlja nam se pitanje trebamo li se spuštati na razinu toga da svoje standardno riljanje po zemlji i rovarenje po blatu i čupkanje po biljčicama –gotovo kao u odnosu kmetova koji obrađuju samo feudalčevu zemlju, a «svoju» čak nisu niti dobili u zakup – promatramo sa stanovišta kako to treba osim što će ionako biti obavljeno, jer treba i mora, i jer nemamo drugog izbora kao niti drugačijih danih šansi, još tu uzimati u obzir da to treba Plantažera razveseliti.
Ta zar nije Plantažer već dovoljno sretan time što nas ima cijelo vrijeme? Nismo li mi sasvim dobar predmet razveseljavanja, sami po sebi, čak i kada ne radimo? Nismo li mi malo bogatstvo samo po sebi? Sva ta naša znanja, sposobnosti i vještine, nisu mala stvar. Nije li ta moć, taj posjed i ta sposobnost zapovijedanja koja je uozbiljena svakoga radnoga dana sama po sebi dovoljna?
Što će se zbiti ako sve obavimo kako spada i onda Plantažer ne bude razveseljen? Recimo, iz nekih drugih razloga, zbog nekih drugih situacija za koje mi ne znamo. Da li trebamo na sebe preslikavati njegovo eventualno nedovođenje u stanje veselosti zbog onoga što smo neizostavno učinili, a što je za nas samo neizbježno.
Moramo li imati taj bremen na sebi? Može li nam ga Plantažer natovariti? Hoćemo li to uopće sebi dopustiti, povrh svega što moramo tegliti? Očevidno smo bili neupućeni i jadni, kada smo si dopustili pretpostavljati da to nije naša stvar i da to nije u našim sferama postojanja i brige.
A što ako se Plantažer ne zna razveseliti? Hoćemo li biti krivi ili će se na nas obrušiti još posla? Da li nas razveseljuju iste stvari kao i njega? Kako ćemo to pogoditi, ako nam on ne kaže? Trebalo li pjevati dok radimo? Ili biti svečano obučeni? Ili obrađivati parcele određenim redoslijedom i po shemama koje njemu čine razliku u raspoloženju?
Ne znamo što ćemo. Kako se nikada nismo s tako čime susreli, te kako smo izolirani na Plantaži, odlučili smo jednoglasno zanemariti ovaj zahtjev iz jednostavnog razloga. Nemamo blagoga pojma, što nam je činiti. Kako moramo raditi, ne možemo mu podilaziti. A i za podilaženje, pitanje je jesmo li za to verzirani. Na kraju krajeva, ono što za nas prolazi kao podilaženje, ne mora funkcionirati kod njega.
- 13:39 -
