Dobih danas tajnim kanalima od Devana materijal koji mi je pomogao raskrinkati tajnu Plantažerovog uspjeha. Pričica je to o nekoj žabi koja je jedina uspjela u natjecanju žaba u penjanju na najviši televizijski toranj. Njezina je tajna bila u tome da je bila gluha na povike ostalih koji su druge uvjeravali kako je to nemoguće. Naravoučenije priče nije u tome da čovjek treba biti fizički gluh, tj. oglušivati se na napomene i verbalna osujećivanja ostalih, jer, sugerira pisac, sve su to malodušnosti i nedobronamjernosti. Prava je istina da je izlaz u tome da se bude optimist.
Meni je dosta mi je klasa «Optimist» u ovim natjecanjima oko mene. Kako da vjerujem Plantažeru kako je kotao u kojem me kuha da bi se skuhala Hjalmarova juha radni kabinet sveučilišnog profesora, a Plantaža Kristijanija? Jedino bi mu mogla vjerovati da sam gluha i glupa i da sam se rodila u ovom kotlu u kojem se grijem.
Ako sam gluha, onda je nekomunikativnost normalna posljedica. Ako sam glupa, mora da sam to zato što na Plantaži nema nekih intelektualnih previranja koja bi me ponijela i poboljšala moje moždane performanse i izazvala ikakvu oluju bilo u mojem mozgu, bilo da bi me ponijela da se priključim oluji mozgova u okolici. Dakle, da se spasim moram naći neko oružje.
I onda se sjetim: «Boj ne bije svijetlo oružje, već srce od Hjalmara!». Baš sam sretna. I ja sam klasa «Optimist». I gluha sam na Plantažerove objede i uvjeravanja. To je danas dosta lako jer ga opet nema u blizini. Dan je sunčan i lijep. Sunce sija. I ja možda imam čeličnu glavu. I za mene valjda postoji neki zid koji ću uspjeti probiti svojom glavom. I ja ću jednoga dana biti Plantažer. Sve mi može uspjeti ako ja to hoću. Da, to je tajna Plantažerovog (ne)uspjeha.
Post je objavljen 30.06.2005. u 15:24 sati.