Hidradenitis Suppurativa

Radna sposobnost oboljelog od Hidradenitis suppurative ovisi o više faktora. Prvenstveno je to stadij bolesti i zanimanje, odnosno uvjeti posla kojim se oboljeli bavi. Smatram kako oboljeli koji se nalaze u prvom stupnju HS-a mogu bez problema obavljati svoje radne dužnosti.
Pravi problemi nastaju kad se bolesnik nađe u tzv. drugom stupnju bolesti. Tada, bez obzira kojim se poslom bavi i koja područja tijela su mu napadnuta HS-om, postaje sve teže i teže. U toj fazi rane, koje su prethodno nastale, ekspandiraju, dolazi do obilatijeg sekreta, stvaraju se drenažni kanali, formiraju ožiljkasti "reljefi" i bolovi postaju sve intenzivniji.
Iako nema pravila, postoje određena zanimanja koja pospješuju pogoršanje bolesti. Tada se svaki ozbiljni pacijent mora intenzivnije baviti pronalaženjem odgovarajuće terapije, a to iziskuje i česta bolovanja, kao i puno novca. Kod mnogih se druga faza bolesti ne može skrivati, jer se oboljeli često ponaša onako kako mu to bolest diktira: sjedi nepravilno, šepa, ne može dignuti ruke i slično. Pogotovo je to teško skriti onima koji su uniformirani ili se bave javnim poslom u bilo kakvome obliku, te se nemaju ni kad ni gdje prikriti. Zbog velikih bolova, HS radnik ulaže trostruke napore od uobičajenih, jer mu bolovi strahovito crpe energiju.

Treća i najgora faza HS-a je kraj priče po pitanju radne sposobnosti.
To je otprilike kronološki razvoj bolesti vezan uz radnu sposobnost. Ali tu se nameće još bezbroj stvari, kao što su odnosi okoline prema zaposlenom, relacije između poslodavca i zaposlenog, strahovito fizičko i psihičko naprezanje zaposlenog, otkazi, itd.

Onaj tko ima siguran posao u sigurnoj tvrtci, taj je u prednosti pred drugima koji tek traže posao, a oboljeli su od HS-a, a osobito ako im je bolest u progresivnoj fazi, jer tada su im prilike za zaposlenje gotovo nikakve. Vrlo su važni i kolege na poslu jer netko će pomoći kad vam to ustreba, a netko će sve to iskoristiti i gurnuti vas u otkaz.
Neovisno o stanju u kojem se nalazite, muči vas mali milijun problema: morate puno ranije ustajati od uobičajenog kako bi se doveli u red, istretirali rane i odabrali odjeću. Na poslu se stalno morate brinuti osjeća li se karakteristični smrad vašeg sekreta, jeste li procurili i ostavili mrlju na stolici. Uz sve to morate revnosno obavljati svoje dužnosti, što je stvarno izuzetan napor.
Često ste prisiljeni skrivati svoju bolest od svih. A ako imate sreću i zdrav kolektiv oko sebe, sve postaje puno lakše.
Danas je, nažalost, takvo stanje da mnogi ljudi jednostavno moraju skrivati svoje bolesti kako bi prehranili obitelji i ne izgubili posao. Moj prijatelj s oštećenom kičmom i psorijazom radi na jednom od najtežih zanimanja u brodogradilištu. Stanje je takvo da su prekvalifikacije nemoguće.
Znam ljude koji imaju HS koji im omogućuje raditi svoj posao i to desetljećima. Na sreću, tu se radi o HS koji je stagnirao.

Osobno, rad smatram jednom od najboljih terapija, ali i najvećih frustracija ako čovjek dođe u fazu kada više nije sposoban za rad. A kada se jednom nađeš u takvoj situaciji, onda tek predstoji teška bitka za ostvarivanje bilo kakvog dohotka ili mirovine.

Ne smijem preskočiti i osiguravajuća društva koja nekad znaju biti važan faktor ukoliko je oboljeli od HS-a ulagao u njih, tj. u sebe. Tu se mora biti vrlo oprezan, neovisno o tome živite li u Americi, Švedskoj ili Burundiju.

Svima onima koji imaju HS prije svega želim izliječenje, a budući je to zasad enigma, želim neka im bolest ne otme tako veliku stvar kao što je mogućnost zaposlenja. Ne želim zvučati pesimistično, već realno govorim kako se, u slučaju dolaska u tu najgoru, reću fazu bolesti, sve bitno mijenja. Tada oviste o drugima, doslovce i bukvalno. Svi koji smo upućeni, znamo da je HS vrlo skupa bolest. A meni je RH odobrila mirovinu od 1226 kn. Pa vi vidite!!
Ipak mogu biti i sretan, jer ta Amerika, koju često glorificiramo bez razloga, ovisno o određenoj joj saveznoj državi, ima puno lošije mirovinske kriterije. A ja od svoje Hrvatske još dobivam i pelene gratis!!!

Kada bolujete od HS-a. može se dosta pisati u svezi radne sposobnosti. Imam svoja iskustva i pamtim što sam sve morao prolaziti.

Svima koji su suočeni sa navedenim problemima, šaljem svu svoju podršku i želju da ostanu hrabri i jaki.

Sin sam, brat, nećak, rođak i prijatelj alkoholičara. Rastao sam, družio se, a ponekad se čak i sam napio u društvu alkoholičara. Sve što se može povezati s alkoholizmom, sve priče, teorije, razlozi i ostalo, mislim da su mi dobro poznati. Poznajem te ljude.
Sa dolaskom meni iznimno dragog proljeća, pala mi je na pamet njihova tvrdnja kako ih najveća emotivna kriza (još jedan razlog opijanju) hvata upravo u proljeće. Moram priznati da ih uz moju hidradenitis suppurativu dijelom i razumijem. S proljećem sve nekako oživi, produži se dan, priroda buja u svoj svojoj raskoši i sve je ljepše, življe. A ja, baš kao i ti moji alkoholičari, stojim uz prozor i gledam sve to. Oni su skriveni u alkoholu, a ja sa svim svojim problemima.
Svjestan sam da zasada ne mogu uživati u svemu onom što bih volio i naravno da sam sjetan radi toga. Strpljivo se mučim uz ovu bolest i dajem sve od sebe ne bi li već iduće proljeće opet išao u planine, igrao badminton, otišao u ribolov itd.

Sretan sam što sam izmakao genetskoj predispoziciji postati alkoholičarom jer, na svoj način, mislim, ipak uživam u mnogim stvarima kojih se i sjećam kad se probudim idućeg jutra. Po pitanju bolova, mislim da bi mi alkohol i mogao pomoći. Dovoljno mi je jedno malo pivo da ne znam gdje sam. Tada me ne boli, opušten sam i baš mi je lijepo. Međutim, uz mnoge stvari koje moja bolest zahtijeva, sebi ne mogu priuštiti takvu vrstu "terapije". Osobno mislim da je čaša kvalitetnog vina zdravija i konkretnija nego određene tablete.

Svi znamo kako je alkohol, kao i duhan, štetan za zdravlje. Odricanjem razumne količine konzumiranja istih tih stvari, često odvodi u još jedan stres kojeg svi navode kao okidač mnogim bolestima. Možda zvučim subjektivno jer sam pušač, pa branim taj čin. Bojimo se nuspojava, bilo da je riječ o alkoholu, duhanu ili lijekovima. Znam kako liječnik koji mi je prepisao Normabel dnevno popije pola litre Šibenske travarice uz barem četiri Normabela od 5 mgr.
Da se razumijemo, moja godišnja potrošnja alkohola stane u vodokotlić i to onaj najmanji. Baš zato što me taj alkohol prati cijeli život, imam averziju prema njemu u određenom obliku.
Nažalost,s obzirom na broj oboljelih od alkoholizma, ti ljudi imaju svu potrebnu pomoć, edukaciju i podršku. Baš kao i narkomani.
Ja ništa od toga nemam, iako bih, s njihove točke gledišta, mogao biti veći narkoman od svih narkomana i još ljući alkoholičar od najljućeg alkoholičara.
Ta moja proljetna emotivna kriza je sasvim nešto drugo od njihove. Moja uz sve to i puno boli.
Uostalom, proljeće razbukta i mnoge druge krize, kao što su ljubavne, financijske, moralne, alergijske itd... I svi se nosimo s tim krizama na svoj način.
I unatoč svim tim krizama, moje srce je preveselo i s guštom se prebacujem na ljetno računanje vremena jer sam to sinoć zaboravio.
A sve moje hidradenitične, emotivne i ne znam kakve krize neka stanu u pjesmi koju sad slušam. Impresivna Mariza, "Primavera".

X mi predstavlja mnogo toga u životu. Prvenstveno je vezan uz moju bolest. Naravno, koristim to slovo kao pojam nepoznanice.
X mi je bio kad mi je dijagnosticirana Hidradenitis suppurativa. Ali tada, u početku mi je to bio mali x jer sam mislio kako se radi o banalnoj kožnoj bolesti.
Sa svakom godinom življenja s tom bolešću, moj X je postajao sve veći i veći. Bez obzira na to gdje sam se i na koji način liječio, uvijek je bio tu negdje bio taj X. Uglavnom, svi liječnici ili alternativci znaju sve o HS-u, ali, u načelu, ne znaju ništa. Koliko god se trudio objašnjavati njima, kao i mojim prijateljima, sve tegobe ove bolesti, opet svi nagonski klimaju glavama. Uzalud, jer ja im ja u njima vidim taj famozni X. Puste degradacije, nerazumijevanje okoline, mentalne i ne znam koje još izolacije, me učine nepoznanicom u određenom smislu.
Veliki X mi predstavlja i budućnost, s obzirom na ovu moju X bolest. Brojne nepoznanice vezane uz HS su i cijeli niz popratnih bolesti kao što su artrofija mišića, dijabetes, pareze facijalis, artritis, limfomi, anksioznost, itd. Te popratne bolesti i nisu usko vezane uz HS, ali ih ona u svakom slučaju inicira i razbuktava.
X mi je i to što ne znam stručni naziv za situaciju, odnosno dob u kojoj se nalazim. Kalendarski znam koliko sam star, a po ponašanju nekad znam biti dječak, iako sam po izgledu više umorni starac. Zvučim dosta izgubljeno, baš kao što se nekad i osjećam kad je riječ o HS-u.

Možda sam na određen način i vezan za to slovo X. Ono je jedan od krivaca što se nisam obrazovao do kraja, a u mojoj struci je bio nazočan u više predmeta. Prvenstveno u matematici u kojoj sam bio loš, a ironijom sudbine sam bio u braku upravo s profesoricom matematike
Taj X me je mučio i u glazbi jer nikad nisam znao izgovoriti ime grupe INXS, pa sam se ziheraški bahatio s Hendrixom... I nije mi nikakvo opravdanje što sam cijeli život učio francuski.
I na poslu sam imao problema s tim slovom X. Kinezi ga izgovaraju na uvijek drukčiji način,a u nekim zemljama sam imao dojam da im je svako treće slovo baš to, X.
Odličan lapsus mi je bio kad sam novopridošlog kolegu koji se zvao Xavier nazvao Čavijer, jer sam na TV-u gledao prijenos nogometne utakmice gdje su igrača koji je na dresu imao ime Xavi zvali Čavi.
Ali, znao sam i uživati u tim svojim X situacijama. U Japanu mi je bila doslovce raznesena šaka desne ruke koju su Japanci uspjeli sastaviti. I to ne samo sastaviti, nego ta šaka ima sve svoje funkcije. I onda, u Hrvatskoj, dođem s otpusnim pismom na japanskom jeziku umornoj medicinskoj sestri na prijemu. Njoj ogromni X, a meni još veći kad sam sam sebi morao vaditi kopče, jer Japanci koriste drukčije materijale za šivanje koje ona nije mogla prerezati. Dok sam to radio, shvatio sam sve najpsihodeličnije faze Pink Floyda i Greatfull Dead-.
I danas kad naletim na određeno medicinsko osoblje, mrtav hladan im uvalim X, tj. moju kinesku zdravstvenu knjižicu na kojoj se razaznaje samo moje ime,a sve ostalo je pisano kineskim pismom. Tu knjižicu sam dobio jer sam se zadesio u Kini kad je bila famozna ptičja gripa.

Dosta mi je toga slova i simbola X. Nadam se da me Hidradenitis suppurativa neće odvesti u još veće nedoumice i nepoznanice. Svjestan sam i znam kako ima mnogo sličnih i rijetkih bolesti kao što je ova moja. Pa i mnogo težih. Ako i prema zakonu vjerojatnosti, nadam se kako će se ova misteriozna bolest razriješiti.
Volio bih da to bude što prije, naravno. Osim što ću opet biti zdrav čovjek odagnat ću najveći i najvažniji X u svom životu. A sve ove druge, gramatičke i glazbene, sa zadovoljstvom ću proučavati i učiti. I s guštom ću se provozati u taxiju i pritom uživati od sreće, jer taj X više neće biti u meni,nego iznad!

Danas je olujno jugo haralo gradom. Moj poznanik N i ja smo se skrili od kiše u garaži lokalnog Kauflanda i pričali o našim bezperspektivama. Obojica smo invalidi, svaki na svoj način. Ja imam moju hidradenitis suppurativu, a on bezbroj puta operiranu kičmu. Obojica u najpotentnijoj životnoj dobi.

Moj poznanik N jedna je iznimno duhovita i zanimljiva osoba i uvijek mi je zadovoljstvo kad se sretnemo. Razmjenjujemo iskustva, šalimo na vlastiti račun i pokušavamo iznaći uvijek nešto novo što bi nam olakšalo materijalni smisao boravka u dragoj nam Našoj. To je teško, ali se i ne žalimo s obzirom na situaciju koja vlada u državi i na sveopću nezaposlenost.
Dok smo jeli sladoled koji sam ja platio jer imam 300 kn veću mirovinu, promatrali smo ljude koji su ulazili u taj prodajni centar. U jednom trenutku smo čak bili i u stvarno komičnoj situaciji jer nas je jedan gospodin zamolio da mu pomognemo gurnuti auto koji nije mogao upaliti. Nas dvojica to nismo mogli jer to stvarno i ne možemo, a on nas je počastio tako ružnim riječima u smislu da smo besposličari, ljenčine i slično. Nismo mu imali kad objasniti našu hendikepiranost. Nema veze. I tada spazih jednog mladića koji prosi novac na samom ulazu u zgradu. Znam tog mladića iz viđenja i znam da uopće nije u takvom stanju kao što se predstavlja. Čak štoviše, odlično se snalazi sa socijalnom skrbi i ima pristojnu mirovinu. A uz to je i žestoki kladioničar.
No, to ljudi ne znaju i dijele mu novac. Meni i mojem poznaniku je to bilo teško gledati, ali što se tu može?
Onda nam je pala na pamet zamisao makar u mašti probati imati svoju radio postaju. Zvala bi se "Suppdisc", po mojoj suppurativici i po njegovim kičmenim diskovima. Obojica obožavamo glazbui smatramo da bi taj posao mogli raditi s obzirom na naš hendikep. A još kad bi od toga mogli i živjeti, kamo te lijepe sreće!
Iako znamo kako je to nemoguće, baš smo se lijepo zabavili maštajući o tome i zamišljajući koncept i smisao takve radio postaje. Sve osoblje bi bili ljudi koji su u sličnoj situaciji kao i mi. Kako ne bi bilo zabune: to ne bi bilo nikakvo crnjačenje ili žalopojkarenje, već jedna vesela i poticajna radio postaja.
U tom maštanju smo došli i do toga da imamo i svoj televizijski program. I onda bi, na primjer, snimali jednu vrstu "skrivene kamere", ali na naš način. Na to nas je potakao razgovor nekolicine žena koje su vjerojatno u stanci između onih turskih ili indijskih serija, otrčale u prodavaonicu muževima kupiti pivo. I čujemo kako se natječu u suosjećajnosti prema gore navedenom prosjaku. Jasno, one ne znaju da on ima možda triput veća mjesečna primanja od njih i ja u njihovoj brižnosti ne vidim problem jer i sâm sam strašno socijalno osjetljiv. Ali kako bi izgledala ta naša "skrivena kamera" kad bi, npr. naš prijatelj u invalidskim kolicima stao pred WC-om u istom tom Kauflandu i zamolio prolaznika da mu pomogne otići na WC? Ili da mu doda nešto sa police što on ne može dohvatiti? Hmmmmm........... Ja vjerujem da bi se određeni broj ljudi odlučio pomoći. Barem želim vjerovati u to.

I tako smo se moj poznanik N i ja zabavljali. Onda je kiša stala i mi smo se rastali, ali s nedoumicom da li predložiti Centru za socijalnu skrb sponzorstvo nad našim projektom. Mislim da bi mogli naći desetak ljudi koji bi se odrekli njihovih mjesečnih novčanih dodataka u smislu oživljavanja nečeg što bi nam i kreativno i na mnogi drugi način oplemenilo živote.

Poanta ove priče je entuzijazam i vedar pristup teškom i iscrpljujućem životu teško oboljelih. To govorim iz svog kuta i načina gledanja na taj problem, naravno.
Osobno smatram da je zdrava mašta svakako zdravija nego mnoge stvari u koje sam pokušao biti gurnut. A takvih stvari danas ima stvarno dosta i svakodnevno nam se nude. Nisam konzervativan, ali bio ja bolestan ili ne, svakako i uvijek želim imati svoje JA.
Usput,neobično uživam u novoj terapiji koju provodim već mjesec i pol dana i koja mi omogućava dokoličariti po prodajnim centrima i komentirati sa svojim društvom ono što vidim u njima. I to uz sladoled i bez velikih bolova. Divota!!!!

A sad idem slušati svoju omiljenu radio postaju "Classic Rock" i pokušati shvatiti njihovu koncepcijsku taktiku u slučaju da mi jednog dana zatreba. Klasično plagiranje karakteristično za naše podneblje!

Današnja sveprisutna pošast za klađenjem, kao i za kojekavim igrama na sreću, na mene je imala skroz drukčiji utjecaj. Ja sam kladionice koristio u terapeutske svrhe i to vrlo učinkovite. A usput i besplatne.
Kad sam izašao iz bolnice, suočio sam se s činjenicom da sam odjednom ostao sam i da moram učiniti sve kako bih ostao na nogama. To je bilo teško nakon višemjesečnog ležanja i opće slabosti. Tijelo mi je bilo potpuno devastirano ranama i bolovima. Tvrdoglav kakav mislim da jesam, odbijao sam pomoć u bilo kojem smislu, jer sam smatrao kako bi me to opet vratilo u krevet. Dakle, trebalo je pokazati zube. Pročitao sam mnoge knjige iz svih, uglavnom medicinskih područja, učio o tehnikama disanja, jačanju tijela i uma, proučavao kojekakve načine ozdravljenja, itd., ali sam u svemu tome zapeo između redaka. Naime, sve je to bilo poučno, divno i obečavajuće, ali to mi nije pomagalo pri odlasku u WC, u prodavaonicu, u ljekarnu i slično. O pranju i kuhanju ne moram ni govoriti.
Nisu me primili na vježbe kod fizijatra kako bih ojačao atrofirane mišiće, pa me je to prisililo sam sebi biti trener i sve ostalo. I tako odlučim svaki dan, pod svaku cijenu, napraviti krug po kvartu. Čini se jednostavnim, ali meni je to stvarno bila muka. Trebalo bi mi i po dva sata samo kako bih se oprao i zavio sve rane, a dok bih sišao niz stubište svoje zgrade, to bi se već sve raspalo na meni.
Volim biti organiziran, koliko god sam nekad i kaotičan, i skužim kako su mojem kvartu nikle brojne kladionice. Super!!!
Tih kladionica je bilo sedam. Sve su bile klimatizirane, a neke su imale i WC i aparate aparate s pitkom vodom. Divota!!! Ulazio bih u svaku od njih i blejao u one ploče na kojima nisam ništa razumio. Ali, u tim trenutcima, hvatao bih zrak i skupljao snagu kako bih stigao do sljedeće kladionice. I iako nisam osoba sklona kompleksima, to je bio odličan način prevladati neke od najneugodnijih strana hidradenitis suppurative, a to je miris, točnije smrad kojeg proizvodi iscjedak koji izlazi iz rana. To je jedan agresivan i neugodan miris. Smrtno ozbiljni kladioničari bi se micali od mene, neki bi i komentirali na dosta ružan način, ali nisam mario za to. Bio sam sretan, presretan što sam na nogama. Bio je to i odličan psihološki trening, barem sam ja to tada tako shvaćao. Ti ljudi su se kladili u neke njima drage momčadi, a ja sam se kladio u sebe da ću doći i do sljedeće kladionice.
Ulazio bih u te kladionice skroz mokar od znoja jer sam bio cijeli bandažiran i znam kako bih i sam sebi bio smješan kad bih se vidio u ogledalu. Kao da usred lijepog i sunčanog dana vidite nekog tko je skroz pokisao. Sve sam to odrađivao na granici nesvjestice. Budući je boks moj omiljeni sport, u tim situacijama bih se uvijek prisjećao jednog meča gdje je jednog Meksikanca neki triput jači Afroamerikanac doslovce mlatio dvanaest rundi, a on je uporno ostajao na nogama i sa zadnjim gongom ga je taj moj Meksikanac hladnokrvno nokautirao. Tako sam i tih sedam kladionica zamišljao kao mojih sedam rundi s Tysonom, tj. s HS-om. I uspijevao sam, neizmjerno sretan. U mojem čudesnom iPodu su na početku šetnje/borbe bile uglavnom njemačke koračnice i partizanske uspješnice (nema nikakve veze s mojom ideologijom ), a na povratku kuči su to bile vesele meksikanske pjesme ili slične poskočice.
Bilo je i komičnih scena. Moj prijatelj B mi je poslao raritetni primjerak iPhonea, možda i prvi na ovim prostorima, a koji je stvarno izgledao moćno. A tek kad bih izvadio onaj štapić iliti stylus, bio sam stvarno "faca". Svi su me čudno gledali. I smrdim, i mokar sam, pa još imam i nekakvu čudnovatu spravu što je golicalo njihov kladioničarski adrenalin. Kako li sam samo izgledao pametan, hahahaha... .A ja sam, prčkajući po toj spravici, samo dolazio do daha, navodno pomno proučavajući dobitne kombinacije.
Znalo bi mi se dogoditi da gadno procurim ili da mi kroz nogavicu klizne povoj. Ili da prokrvarim.
Ali sve je to bilo u cilju kojeg sam sam sebi zadao. Iz dana u dan sam sve to odrađivao lakše i brže. Trajalo je mjesecima, ali je itekako imalo učinka i na fizičkom i na psihičkom oporavku. Naravno da su me susjedi prozvali kockarom, što je dio folklora u mom kraju.
I onda klasika.Moja liječnica me s ushićenjem pita za tajnu mog tako vidljivog oporavka. I ja joj kažem da su za to zaslužne isključivo kladionice.
Iz ordinacije sam izašao s uputnicom za psihijatra!

ZAPAD-ISTOK 0-1

Naravno da mi je svako natjecanje, u bilo kakvom obliku odurno kad je riječ o zdravstvu i načinu liječenja. Ali situacija i stav me tjeraju osvrnuti se na to jer kad već nema lijeka za HS, mogu se autoironično pozabaviti mojim pogledom na stvar.
U toj mojoj igrici, Zapad predstavlja Amerika, a Istok Europa. Onaj pravi Istok (Kina, Japan itd.) sam izostavio jer oni, u načelu, nemaju problema s HS-om.
Možda bi čak bilo pravilnije natjecanje nazvati Novac protiv Znanja, ali to bi bilo nepošteno i nesportski jer ponekad Novac zna kupiti Znanje, a i obrnuto, ako je gladno, tj. ako nema Novca,
Znanje može biti malo.

Tko nastupa za ZAPAD?

Prvenstveno novac. Svi znamo njegovu moć i svima nam treba. Ali nekad i nije sve u novcu. Prema nekim istraživanjima, u Americi je najviše oboljelih od HS-a.
To se uglavnom pripisuje ogromnom broju pretilih osoba i načinima prehrane. Dijelom to i stoji, ali što je onda s nama iz Europe koji smo poprilično drukčiji, i izgledom, a pogotovo gastronomski. Velika prednost Zapada je u slobodi izražavanja u medijima i uopće . To mnogo olakšava borbu s HS-om, kako pacijentu, tako i liječnicima. Onog trenutka kad HS postane medijski i komercijalno potentan slučaj, mislim da će se mnoge stvari okrenuti nabolje.

Igrači koji nastupaju za Zapad imaju, za moj pojam, potpuno krivi način liječenja i tretiranja same bolesti. Npr. gotovo svi koriste kurkumu, tj. Tumeric. Ne postoji nijedan slučaj izliječenja tim lijekom, štoviše, te tablete, između ostalog, bitno oslabljuju krv. A samim tim slabi i imunološki sustav. Dakle, kontra učinak. I sâm sam koristio Tumeric i znam o čemu govorim.
Isti ti igrači koriste ne tople, nego vruće kupke i tuševe za održavanje higijene. Potpuno pogrešno. O prehrani da i ne govorim. Kao i o brojnim kozmetičkim preparatima.
O alternativnom načinu liječenja, u principu, imaju negativan stav. Šteta, jer imaju materiju za to. Uopće, njeguju masmedijski način liječenja i savršeno se uklapaju u "Oprah" način vođenja igre. Onaj tko bi im možda mogao biti kapetan momčadi, famozni Dr. Oz, uporno izbjegava sve upite i mailove vezane za HS.
Zaključak: uz novac, krasi ih momčadski duh i to je sve!!

A tko nastupa za Istok?

U prvom redu je to povijest. Prvi HS je evidentiran prije cca 250 godina, ali kroz kulturne baštine pojedinih naroda, HS je star najmanje tisuću godina. O povijesti medicine na ovim prostorima se sve zna, ali to je slaba utjeha za HS. Vjerojatno su u prošlosti oboljele osobe od HS-a, na određen način, izopčili iz društva. Ni danas stvari nisu bitno drukčije, nažalost, jer živi sam primjer toga. Za razliku od Zapada, nemamo toliko novca, pa samim time i slabije istražujemo HS. Dosta smo razjedinjeni što nam umanjuje uspjehe. Zvuči odvratno, ali je upravo toliko i istinito kad je riječ o komunikaciji oboljelih od HS-a. Naime, dosta puta sam osjetio da negiraju moje mišljenje samo zato što sam Hrvat. No, to me prati cijeli život i ne osvrćem se na to, osim što je ovo preozbiljna stvar da bi se prepucavali po nacionalnim pitanjima. Dakle, mi smo momčadski dosta loši. Ja bih za kapetana Istoka odabrao Dr. Ivicu Đikića, čak sam ga i kontaktirao, ali nisam dobio odgovor.
Prednost Istoku dajem isključivo u našoj povješću prebogatoj medicini, dakako, prirodnoj, jer ova moderna nam je uglavnom ista. Kao oboljelom od HS-a ostaje mi jedino okrenuti se prirodnoj medicini, jer moderna mi nije donijela nikakve rezultate. Tim činom još više rušim ionako slabi momčadski duh Istoka, ali ne marim za to, nek me stave na klupu za pričuvu.
Nadam se da ćemo vremenom postati uigraniji i da ćemo uskladiti bogatu povijest sa siromašnom nam sadašnjicom, i u konačnici naći lijek za HS.

Za ovaj moj virtualni meč nije predviđen stadion ili mjesto odigravanja. Taj meč se odigrava u glavama svih onih koji na bilo kakav način imaju veze s ovom bolesti. OK, znam da mnogima nije do ovakve ironične šale, ali kao što rekoh,neću šutjeti. Zato opet prizivam zainteresirane, tj. oboljele i sve druge drage ljude: na bilo koji način uključite se u borbu protiv HS-a. U toj borbi sam na ovim prostorima dosad nastupao uglavnom u pojedinačnoj konkurenciji. Javite se i vi, dragi liječnici, jer ako pridobijemo Đikića za kapetana, trebaju nam školovani treneri. Upozorenje svima: mi smo potpuno amaterska momčad i nemamo novca!!!