Hidradenitis Suppurativa

Hidradenitis suppurativa je šutljiva bolest. I oni koji boluju od nje su šutljivi , nemaju više snage objašnjavati od čega boluju i kakva je to bolest uopće? Mnogi bi i htjeli pričati o HS-u ali nemaju s kim. Nerijetko je HS iznerazgovaran i u obiteljskim zajednicama, među partnerima i prijateljima. Mnoge to još više muči jer svi znamo kako je lijepo biti saslušan, pogotovo ako imaš nešto kao što je HS. Kroz razgovor se čovjek olakša, osjeća se sigurnijim i raste mu samopouzdanje.
Ja sam svog idealnog sagovornika našao u živoj živcatoj kravi. Nedavno sam bio na prelijepom putovanju i družio se sa prekrasnim ljudima u prelijepom ambijentu, u čistoj prirodi. Kao dijete asfalta sam bio presretan što sam se našao u selu koje je tako djevičanski odvojeno od civilizacije,nema ni najmanjeg dućana, nema pošte, nema semafora, nema ničeg, samo ljudi, životinje i priroda. Divota!!!!
I tako sam nakon mnogo godina sreo kravu.I dok je Desa tražila čekić kojim odvezuje onaj klin, iliti kravlje sidro, ja sam lijepo sjeo na livadu i počeo pričati sa kravom!
Ona je ispočetka nezainteresirano pasla travu, a ja sam joj se razvezao o svim svojim HS jadima.
Pričao sam joj o svom životu koji se strašno suzio oboljevanjem od HS-a. O socijalnoj, društvenoj i emotivnoj osakačenosti. Pričao sam joj o onim stvarima koje kod sebe ne volim, a usko su vezani za HS.
Krava je mirno žvakala travurinu i onda kad sam joj pričao kako je ljubav jedna od mojih najvećih poluistina. Mahnula je repom onda kada sam spomenuo HZZO. i mirovinski sustav i da bi joj bilo jasnije, to sam joj usporedio sa kravljim životom u Indiji..To kao da me je ohrabrilo, pa sam joj gotovo sebično istresao sve svoje ludosti iz glave, a ona me je samo mirno i sugestivno gledala onim svojim velikim okicama.
Pričao sam joj o vezi novca i HS-a, o mojoj operaciji, o tome da će me prije ubiti dosada nego HS, o centru za socijalnu skrb,itd,itd....
Dok sam joj pričao o HS-u bila je tako fokusirana i mirna. Muknula je onda kad sam se naglas upitao da li postoji HS kod životinja njenog kova i kad je Desa došla sa čekićem. Dok smo išli put štale, izbacila je ogromno govno i par puta mahnula repom, što sam ja shvatio kao znak podrške i razumijevanja!! To me i natjeralo da nakon petnaest godina sjednem prvi put na biciklu, ja sa svojim rascvalim pazušjem i razvaljenim preponama i stražnjicom.

Nažalost, tu kravu više neću sresti jer je par dana nakon našeg druženja po nju došao mesar.I to me je podsjetilo na svu apsurdnost HS-a, jer taman kada naletiš na nekog ko tako pozorno sluša tvoj HS jad, njega više nikada ne vidiš. Razgovor s kravom mogu projicirati i na moje govorancije o HS-u nekim mojim ljudima, pa i liječnicima koji su me nerijetko slušali telećim ušima, a neki me uopće i nisu čuli. Svejedno.

Nakon krave, na istom tom putovanju sam naišao na još dvije fantastične životinje. Prvi je Brik, jedan od najvećih pasa koje sam ikad vidio..Kad sam mu išao u susret prestravio sam se i sjetio svih mojih bježanja od pasa koji su prema Briku bili male mace. I onda me je taj prekrasni pirinejski planinski pas totalno osvojio svojom mirnoćom i ljepotom. Isti taj dan sam upoznao i čudnovatog mačka kojeg neko zove Blesava mačketina a neko bogami i Žućo. Taj mačak mi je spontano sjeo u krilo i desetak minuta mi sa svojim prednjim šapama masirao upaljene prepone!! To me je podsjetilo na one priče o senzibilnosti životinja prema bolnom čovjeku i mogučnošću da preuzmu dio boli od njega.

Kad sam se vratio s tog lijepog putovanja, kod kuće me je dočekala Kraljica. Tako nazovem onu muhu koja mi nagovijesti početak ljeta. Muhe su prava napast za moj HS, ali su nekad i one idealni sugovornici. Provjereno!!!