Marketing
Kladionica "HS & T"
Današnja sveprisutna pošast za klađenjem, kao i za kojekavim igrama na sreću, na mene je imala skroz drukčiji utjecaj. Ja sam kladionice koristio u terapeutske svrhe i to vrlo učinkovite. A usput i besplatne.
Kad sam izašao iz bolnice, suočio sam se s činjenicom da sam odjednom ostao sam i da moram učiniti sve kako bih ostao na nogama. To je bilo teško nakon višemjesečnog ležanja i opće slabosti. Tijelo mi je bilo potpuno devastirano ranama i bolovima. Tvrdoglav kakav mislim da jesam, odbijao sam pomoć u bilo kojem smislu, jer sam smatrao kako bi me to opet vratilo u krevet. Dakle, trebalo je pokazati zube. Pročitao sam mnoge knjige iz svih, uglavnom medicinskih područja, učio o tehnikama disanja, jačanju tijela i uma, proučavao kojekakve načine ozdravljenja, itd., ali sam u svemu tome zapeo između redaka. Naime, sve je to bilo poučno, divno i obečavajuće, ali to mi nije pomagalo pri odlasku u WC, u prodavaonicu, u ljekarnu i slično. O pranju i kuhanju ne moram ni govoriti.
Nisu me primili na vježbe kod fizijatra kako bih ojačao atrofirane mišiće, pa me je to prisililo sam sebi biti trener i sve ostalo. I tako odlučim svaki dan, pod svaku cijenu, napraviti krug po kvartu. Čini se jednostavnim, ali meni je to stvarno bila muka. Trebalo bi mi i po dva sata samo kako bih se oprao i zavio sve rane, a dok bih sišao niz stubište svoje zgrade, to bi se već sve raspalo na meni.
Volim biti organiziran, koliko god sam nekad i kaotičan, i skužim kako su mojem kvartu nikle brojne kladionice. Super!!!
Tih kladionica je bilo sedam. Sve su bile klimatizirane, a neke su imale i WC i aparate aparate s pitkom vodom. Divota!!! Ulazio bih u svaku od njih i blejao u one ploče na kojima nisam ništa razumio. Ali, u tim trenutcima, hvatao bih zrak i skupljao snagu kako bih stigao do sljedeće kladionice. I iako nisam osoba sklona kompleksima, to je bio odličan način prevladati neke od najneugodnijih strana hidradenitis suppurative, a to je miris, točnije smrad kojeg proizvodi iscjedak koji izlazi iz rana. To je jedan agresivan i neugodan miris. Smrtno ozbiljni kladioničari bi se micali od mene, neki bi i komentirali na dosta ružan način, ali nisam mario za to. Bio sam sretan, presretan što sam na nogama. Bio je to i odličan psihološki trening, barem sam ja to tada tako shvaćao. Ti ljudi su se kladili u neke njima drage momčadi, a ja sam se kladio u sebe da ću doći i do sljedeće kladionice.
Ulazio bih u te kladionice skroz mokar od znoja jer sam bio cijeli bandažiran i znam kako bih i sam sebi bio smješan kad bih se vidio u ogledalu. Kao da usred lijepog i sunčanog dana vidite nekog tko je skroz pokisao. Sve sam to odrađivao na granici nesvjestice. Budući je boks moj omiljeni sport, u tim situacijama bih se uvijek prisjećao jednog meča gdje je jednog Meksikanca neki triput jači Afroamerikanac doslovce mlatio dvanaest rundi, a on je uporno ostajao na nogama i sa zadnjim gongom ga je taj moj Meksikanac hladnokrvno nokautirao. Tako sam i tih sedam kladionica zamišljao kao mojih sedam rundi s Tysonom, tj. s HS-om. I uspijevao sam, neizmjerno sretan. U mojem čudesnom iPodu su na početku šetnje/borbe bile uglavnom njemačke koračnice i partizanske uspješnice (nema nikakve veze s mojom ideologijom ), a na povratku kuči su to bile vesele meksikanske pjesme ili slične poskočice.
Bilo je i komičnih scena. Moj prijatelj B mi je poslao raritetni primjerak iPhonea, možda i prvi na ovim prostorima, a koji je stvarno izgledao moćno. A tek kad bih izvadio onaj štapić iliti stylus, bio sam stvarno "faca". Svi su me čudno gledali. I smrdim, i mokar sam, pa još imam i nekakvu čudnovatu spravu što je golicalo njihov kladioničarski adrenalin. Kako li sam samo izgledao pametan, hahahaha... .A ja sam, prčkajući po toj spravici, samo dolazio do daha, navodno pomno proučavajući dobitne kombinacije.
Znalo bi mi se dogoditi da gadno procurim ili da mi kroz nogavicu klizne povoj. Ili da prokrvarim.
Ali sve je to bilo u cilju kojeg sam sam sebi zadao. Iz dana u dan sam sve to odrađivao lakše i brže. Trajalo je mjesecima, ali je itekako imalo učinka i na fizičkom i na psihičkom oporavku. Naravno da su me susjedi prozvali kockarom, što je dio folklora u mom kraju.
I onda klasika.Moja liječnica me s ushićenjem pita za tajnu mog tako vidljivog oporavka. I ja joj kažem da su za to zaslužne isključivo kladionice.
Iz ordinacije sam izašao s uputnicom za psihijatra!
Post je objavljen 09.03.2011. u 15:12 sati.