Hidradenitis Suppurativa

Dok se nisam razbolio, kontakt lista u mojem mobitelu je bila puna. Imao sam stvarno dinamičan i upotpunjen život. Radio sam za uglednu američku tvrtku, mnogo putovao, a kad bih bio kući, svaki dan bi mi bio ispunjen sportom, radom i svim onim što sam volio. A volio sam mnogo toga i uživao u svemu. Takvim načinom života, a i mojom inače komunikativnom naravi, stekao sam brojne prijatelje i poznanike. To je bio širok spektar ljudi, od običnih radnika, armirača, tokara, frizerki, pa do magistara, doktora, itd. Nikad nisam dijelio ljude prema titulama, kao ni prema imovinskom stanju. Ja sam jednostavno volio ljude i kao prijatelj im davao sve koliko sam mogao. I taj moj mobitel je zvonio po milijun puta dnevno.

A onda je došla bolest. I gle čuda, taj moj mobitel je zvonio sve rjeđe. Ispočetka to nisam ni primjećivao jer sam se doslovce borio za život, ali vremenom me je to počelo "škakljati".
Pa, zar je moguće da me moj odličan prijatelj iz djetinjstva nije u stanju posjetit? Ležao sam u sestrinoj kući koja je udaljena 20 km od mog grada. A ja sam ga punim srcem i o svom trošku vodio diljem Hrvatske po pregledima zbog njegovih zdravstvenih problema.
Zar je moguće da moji nekad strašno bliski ljudi roštiljaju na samo 500 m zračne linije od mene, i da me ne mogu posjetiti, makar nazvati? Pa, bar mobitel ima krasnu mogućnost da bar SMS-om pošalješ neki znak. Time izbjegneš eventualni neugodan razgovor. Ili još gore, neki bi se najavili i ja sam se tako radosno pripremao za njihov posjet, ali ne, nikad se nisu pojavili niti se ispričali zbog toga. A cijeli grad je brujao o tome kako umirem, kako imam neku strašnu bolest od koje ću sigurno umrijeti.

Iz ove perspektive, mučio sam se bez potrebe, ali to onda nisam shvaćao. Moj šogor, tada poznati hrvatski nogometaš s kojim sam bio bliži nego s rodjenim bratom, me nije bio u stanju posjetiti, a u garaži dva terenca plus jedan mali mercedes za po gradu. I njegov tetovirani Isus na ramenu koji mi je često padao na pamet. Mora biti da sam previše volio ljude i vjerovao im.

Ali,hvala Bogu, imao sam par pravih i iskrenih prijatelja koji su me posjećivali i pomagali u svakom smislu i zbog toga sam im vječno zahvalan. Posebno mjesto pripada Draženu koji je doslovce bio svaki dan kod mene.

Sve ovo što pišem su, nažalost, uobičajene stvari. Smatram kako velika većina ljudi koji dođu u situaciju sličnu mojoj, dožive gotovo istu stvar. Po mojim načelima, sve je stvar voljnog momenta.
Kad sam se vratio sa Rebra i kad me je vidio na ulici, navedeni prijatelj iz djetinjstva se opravdavao time da nije imao automobil. Ovaj nogometaš, kao i mnogi drugi, rekao je da su oni molili za mene. To mi je bio vrhunac. Meni je bilo stalo do par minuta razgovora, zezancije, onog iz pjesme Brucea Springsteena: " Human touch "....
A Draženu nije bilo teško voziti 800 km kako bi mi donio najobičniji "Jaffa" biskvit i pitao me kako sam, onda, kada sam ležao na Rebru.

I nakon svega, purgatorij. Uzmem taj moj mobitel i počnem brisati kontakte određenog broja ljudi. Savršen osjećaj. Čistivši njihove brojeve, kao da sam čistio i sebe. Znao sam što je preda mnom. Ostao sam bez zdravlja, posla i obitelji u svega pola godine. Bez ikakve perspektive. A u borbi za život, koja je tad bila preda mnom, više mi ne trebaju ti "miševi"!!!

Ne bih volio da netko pomisli da sam neki sujetan ili razmaženi lik kojeg je trebalo posjećivati, tetošito i cjediti mu naranče, te ga usput obasipati Mozart kuglama. Ni najmanje. Još u majčinoj utrobi sam upoznao udarce oca alkoholičara. Obiteljsko nasilje, a i svako drugo, bilo mi je normalna stvar (uvijek žrtva), i ako Lady Gaga i Nives C mogu pisati biografije, ja bih o svom životu mogao snimiti savršen film, i to u osam nastavaka, pod uvjetom da ga režira A. Kurosawa.

Za Božić sam dobio na poklon novi mobitel.

Svima pozdrav,

Ivica