Kažu da je stres, osim urođene sklonosti, najučestaliji uzrok za HS.
U mojem slučaju,vrlo vjerovatno.
Radio sam svoj posao, bavio se sportom i bio aktivan u svim sferama života, vješto prikrivajući bolest. Zbog obilnog sekreta, naućio sam sve o ženskim higijenskim ulošcima i posebnom rublju. Normalno sam išao i na plažu jer nije ništa bilo vidljivo. Cijelo vrijeme sam pio Roaccutane, pazio na prehranu i nadao se kako će sve to ubrzo proći.
I onda šok.
Doživio sam razvod braka. Srušio mi se svijet i i to me strašno pogodilo. I baš u tom trenutku spoznaje raspada nečeg u što sam slijepo vjerovao, moja bolest se rapidno pogoršala. Upale su se pogoršale, a osim pazuha, bolest se pojavila i na stražnjici. Sve se nekako otelo kontroli.
Slučajnošću ili ne, ali baš po povratku iz Međugorja, zbog pogoršanja bolesti, legao sam u krevet iz kojeg nisam izašao narednih šest mjeseci...
Nisam mogao hodati od bolova. Sve je odjednom poludjelo. Svaka upaljena žlijezda, a bilo ih je dosta, strahovito je ekspandirala. Nisam spavao, smršavio sam tridesetak kilograma. Morao sam koristiti posebne ortopedske jastuke kako bih nekako uspio leći. Gubio sam mnogo krvi. Kopnio sam. Ali i dalje sam vjerovao kako je to samo prolazna kriza, normalna za taj stadij bolesti i uporno sam zvao liječnike.
Užasan osjećaj kad vidiš da svi nekako kao da te izbjegavaju. Nešto najteže je bilo kad sam nazvao uglednog dermatologa koji mi je rekao kad bi on bio na mojem mjestu, kako bi se najradje ubio. Točno tim riječima. Ako je i htio biti duhovit, previše je.
U tom razdoblju ležanja, koristio sam sve do čega sam dolazio: od antibiotika, homeopatije, pa do kojekakvih čajeva od travara. Bez rezultata.
Budući mi je moja "veza" za krevet u bolnici tražila novac (700 eura ), u očaju i pun jala, napisah pismo poznatoj internistici u Zagreb. U roku od par dana, uz veliku pomoć mojeg prijatelja i sestre, dođoh na Rebro. Spas!!! To je bilo u siječnju,2005 g.
Ono što želim napomenuti je to kako je kod mene stres bio taj koji je razgoropadio bolest. Cijeli život sam radio ekstremno teške i odgovorne poslove koji su bili prepuni stresa. Vjerojatno se sve to akumuliralo u meni, i nakon razvoda je sve buknulo. Kaže se da čovjek "puca" tamo gdje je najtanji. Nekome proradi štitnjača, netko dobije čir na želucu, poneko oćelavi,itd,,, a ja sam, eto, puknuo na koži.
Sve što sam dotad znao o HS-u je to da se radi o bolest koja pogađa isključivo žene, i to pretile Afroamerikanke. A ja, niti sam bio debeo, a još sam se manje osjećao kao debela Afroamerikanka 
.
Isto tako, znam da u Hrvatskoj ima određeni broj oboljelih od ove bolesti iako nikoga nisam osobno upoznao. Svih ovih pet godina, svaki dan plaćam punu cijenu težini ove bolesti. Zato molim sve vas koji na bilo koji način imate veze s ovom bolešću, javite se! Pišite, komentirajte, sugerirajte, i bit će nam svima lakše u borbi protiv ove teške bolesti.
Netko je na forumu pisao o dermatološkom kongresu isključivo vezanom za Hidradenitis suppurativu. Kongres bi bio potpuniji da je na njemu sudjelovao netko od nas oboljelih. To bi pomoglo i liječnicima i nama.
U tom smislu se prvi javljam javno istupiti na bilo kakvom seminaru ili kongresu koji ima veze s našom bolesti!!
