29.07.2005., petak

Čovjek koji je volio automobile

Čini se da je Andrea oduvijek željela potomke. Čitav njen život kao da je bio samo priprema za veliki događaj, kada će njezin skromni dom odjekivati plačom novorođenčeta. Imala je Andreja i nekakvu karijeru, bila je šefić u lokalnoj, propulzivnoj firmi a vodila je i aktivan društveni život o čemu najviše svjedoči drugi predsjednički mandat u nevladinoj udruzi za zaštitu dudovog svilca i proplamsaje. Međutim, sve to nije joj moglo pružiti onu ispunjenost koju se nadala osjetiti kada napokon postane majka.
Kada je saznala da je trudna njezina sreća bila je neizmjerna ali je bila kratkoga daha – Andrea je odlučila olakšati trudničke dane čitajući i informirajući se o svim aspektima trudnoće ne želeći ništa prepustiti slučaju. Vrlo brzo saznala je sve o jutarnjim mučninama, kalciju, vježbama, fazama razvoja nasciturusa. Ipak, Andreina trudnoća bila je upravo školska, nikakvih problema, nikakvih šokova. Rječju – idealna!
Ako je i bilo neke brige onda bi se moglo reći da joj je tek neznatnu nervozu stvarala činjenica da je, evo sada već 3 dana, "prebacila" termin rođenja. Pragmatična, kakva je bila, Andrea je znala da to nije prevelik problem. Pa i liječnici griješe, kao da je lako u dan odrediti termin? Pa nije im, pobogu držao svijeću. Koliko ona zna, činu začeća uz nju, nazočovao je samo njezin gospodin suprug Tomislav.

Tomislav je bio Andreina fakultetska ljubav. Upoznali su se na 2. godini Strojarstva a nakon 3 godine stabilne veze i vjenčali. Klasična, dosadna ljubavna priča. Nije tu bilo nekih velikih emocija koje razdiru dušu ali, s druge strane, ni velikih potresa koji ugrozili sasvim izglednu, lijepu budućnost. Tomislav je bio do bola normalan ali je pružao Andrei ono što joj se činilo najvažnijim – sigurnost. Sve te velike ljubavi, jato leptira u stomku i sl – sve je to ionako bilo rezervirano za holivudske filmove i lošu ljubavnu literaturu.
Međutim, koliko god se obično ponašao i isto tako izgledao, ipak je Tomislav imao jednu svoju fetišističku ljubav. Ljubav prema automobilima ali ne bilo kojim automobilima nego jednom i jedinom – Golfu metalic crne boje s aluminijskim felgnama. Bio je to automobil njegovih snova i znao je da će ga jednom imati. Samo je bilo potrebno strpljivo čekati.
Ne zna se je li Tomislav bio sretniji kad mu je Andrea obznanila da je trudna ili kad je njegov metalni ljubimac napokon ujezdio u već odavno sagrađenu i pripremljenu garažu. Zapravo zna se, dobro se zna ali nije baš oportuno priznati. Poglavato Andrei.

Andrea je bila na porodiljnom dopustu već 40 dana i čitavo to vrijeme iščekivanja pretvorilo se u rutinu. Probudila bi se već oko 7 sati, napravila doručak sebi i Tomislavu a kad bi on otišao uključila bi se na Internet, pogledala novosti na nekom od omiljenih portala, a onda pročitala pokoji blog. U posljednje vrijeme, favorit joj je bio neki Herostrat Efežanin koji ju je zaista uspjevao nasmijati i to toliko da mu je zaprijetila, ako tako nastavi, on će biti uzrok njenom porodu. Sada takve opasnost nije bilo. Trudovi su mogli započeti svakog trenutka.
I ovaj put Herostrat je nije iznevjerio. Njegova priča o malom naporednom plivaču prouzročila je salve smijeha, naprosto se nije mogla zaustaviti…
E sad, da li je to bio razlog teško je reći ali upravo tada Andrea je osjetila trudove a nekako istovremeno pukao joj je vodenjak i voda se počela slijevati niz njene lijepe noge. Unatoč činjenici da je bila odlično pripremljena, ipak ju je uhvatila panika pa se mahinalno zaderala: "Tomooo".

Život piše romane, to svi znamo. Postoje neke situacije u životu koje se ne mogu nazvati samo slučajnošću. Pa ni ovo kad je Tomislav uletio u kuću kao furija (iako je trebao biti u uredu 14 km udaljenom) i samo mirno rekao: "Počinje? Inače Andrea, nije Tomo nego Tomislav". Naprosto nije volio taj nadimak a nakon što je davno gledao "Samo jednom se ljubi, istinski ga je zamrzio.

Tomislav je žurno uzeo unaprijed pripremljenu torbu, uhvatio Andreu ispod ruke i izašao u dvorište gdje je već čekao upaljeni automobil. Dok je ženi pomagao da uđe u auto jako je pazio da mu, nestabilna kakva je bila, ne isprlja navlake od sjedalica. Hladni znoj oblio ga je pri pomisli da bi eventualno mogla povratiti. To joj ne bi lako oprostio.
Andrea se držala dobro, trudovi su sad već nadirali kao plima, svako 5 minuta i trajali bi nepuni minut. U svemu tome tješila ju je pomisao da će njezin Tomislav nazočovati tom toliko iščekivanom trenutku rođenja njihovog djeteta. Naravno, nije ga bilo lako nagovoriti, trajalo je to mjesecima ali je znala da, kada je napokon pristao, Tomislav će svoje obećanje i ispuniti.


- Aaaaaughaaa – vrištala je Andrea dok joj je Tomislav stiskao ruku i brisao oznojno čelo. Bio je na rubu snaga, onako očajan, zdvojan i na smrt preplašen. Znao je da će biti teško ali da će biti ovako teško… Međutim, držao se hrabro, dugovao je to Andrei. Uostalom, kako tek njoj mora biti…
- Još malo gurajte, još malo…dišite, dišete..sad..SAD – babica je davala instrukcije Andrei a ova je sveudilj puhala i zapomagala…

U tom trenutku, začuo se stravičan zvuk lomljave. Sraz metala i stakla. Zvuk je dolazio iz vanka, s obližnjeg parkirališta gdje je i Tomislav ostavio svog metalnog ljubimca.
Trenutak spoznaje da njegov ranjeni ljubimac (jer, mogao je to biti samo njegov Golf, to je jednostavno Murphyjev zakon) vanka umire a on ne može maknuti od žene, doveo je do lagane nesvjestice a onda se Tomislavu sve zacrnilo….

Kada je otvorio oči, ispred sebe je vidio zabrinuto lice doktora Markovića kako ga promatra.

- Što je doktore, ŠTO JE? – upitao je vidno uzrujani Tomislav.
- Uh, baš ste nas preplašili Tomislave kad ste se onako srušili i pali u nesvijest. I to baš u trentku kad je glavica izašla vanka. Inače, čestitam dobili ste kćer.
- Ma doktore, o čemu pričate? Što mi je s autom?
- Autom? – čudio se doktor Marković pomislivši u tom trenutku da kod Tomislava nije riječ samo o običnoj nesvjestici.

I dok je doktor tako promišljao, Tomislav se naglo skoči sa stola, trkom se uputio prema prozoru s kojeg je pucao pogled na parkiralište (naravno, taj podatak je saznao puno ranije) a tamo, u sjeni stoljetnog baobaba, ugleda svoga Golfa, svoga miljenika, svoga seksual…ups..
Smiješak mu je ozario lice, a neko sladostrašće ispunilo cijelu nutrinu. Da nije potpuno normalan i svijestan svega oko sebe, gotovo bi se okladio da je u tom trenutku vidio kako mu Golf, njegov Golf namigiva lijevim žmigavcem…

- Pa dobro doktore, što ste se ukipili? Vodite me da vidim ženu i kćer – okrećući se uzviknuo je radosni Tomislav već unaprijed vrteći u glavi sliku sjedalice koja će najbolje pristajati njegovom metalik Golfu. Pa i kćeri. Usput.


(Inspirirano jednim očekivanim rođenjem, op.a.) ;)

- 10:13 - Razjagori se!! (8) - (U)Tiskaj - #

26.07.2005., utorak

Samir

- Arife, Arife, de dođi ba 'vamo.
Simpatični srednjovječni muškarac udobno zavaljen u hladu suncobrana s bocom Ožujske u ruci, ne osvrće se na pozive svoje žene. Pa gdje bi on bio kad bi se osvrtao na svaku njenu riječ. Prošle su te godine kad se odazivao i kad nije zvala. Tad je bio zaljubljen.
- ARIFEE, BOLAN ČU LI TI MENE, A? MA VIDI OVO DUŠE TI?
Sad već vidno uzrujan zbog remećenja ugodne popodnevne sieste, naš dragi Arif umorno okreće glavu i gleda u smjeru svoje žene, lijepe Adile. Nekad lijepa – uvijek lijepa govorio bi Arif u društvu ali nije tako mislio. Godine su ostavile traga a nemar samo dokrajčio nekada lijepu vizuru.
Vidi, lamata ona rukama u smjeru bazena gdje se ugodno kupa 200-tinjak djece u 20 kvadrata. Tamo je i njihovo žgepče, dobri Samir, njihova dika i ponos cijele mjesne zajednice Turčinovići. Taj vrijedni desetogodišnjak osvjetlao im je obraz kad je prije 10 dana, na mjesnom takmičenju iz Geografije, osvojio odlično 6. mjesto. Rek'o poslije babo, upirući u Atlas otvoren na sećiji – De sine, reci koja je ovo varošica pa ako pogodiš – tu će te babo voditi. Znao je babo da će Semir pogoditi, cijelu godinu prevrće taj prokleti Atlas. A i da nije pogodio, džaba mu kad je ljetovanje već uplaćeno. Dubrovnik. Vrh. Nije Arifu do mora, to je za gotovane, al' mislio je, moći će Adilu ucijenjivati mjesecima kasnije a ni kockanje u kahvani mu neće braniti. Barem neko vrijeme.
Cijela ulica ih je ispraćala kad su krenuli na put. Jer takva destinacija, to je i njihov uspjeh. Salihamidžići su prvi koji su krenuli u Dubrovnik, svi drugi, ako bi i ljetovali (a to je bila rijetkost) išli bi u Gradac, Tučepe, Zaostrog, Bašku vodu.
Ali ne Salihamidžići, oni će pokazati selu tko je hadžija.

I tako sad naš Arif gleda i ne može se načudit. Njegovo žgepče, njegov desetogodišnji uzor-sin Samir pliva u bazenu k'o ribica. Istina, plivanje mu ponešto olakšavaju mišići nataknuti na ruke a ni voda nije duboka. Pola metra.
Gleda Arif, gleda lijepa Adila, na trenutak se Semir odvojio od dna. Drže ga mišići i on pliva sa usiljenim osmijehom na licu.

Skače babo, skače maja, vade žgepče iz bazena, ljube ga i miluju po kosi, nutkaju ga sladoledom, biva ponosni na čedo svoje. Sretan je i Samir, kako ne bi bio. Pa tek je treći dan na moru a već zna plivati sa mišićima u malom bazenu. Eto sad je već, osim u Geografiji, prvi i u plivanju. Još 2-3 pothvata i zaradit će ulicu. Garant.

Eh, što slava učini od insana, to je čudo jedno. Udarilo Samiru u glavu, ne može se smiriti, želio bi svojima još osmijeha prirediti pa se otima, odbija sladoled…. I bez razmišljanja skače u veliki bazen. Tone Samir, tone, udahnuo bi ali svud oko njega samo prokleta voda. A nemreš disat vodu ako nisi navik'o.
Izvukoše Samira mišići na površinu ali on glavinja, sve mu mutno i nekako maglovito, nagutao se vode pa babo i maja ne izgledaju kao što su trenutak prije izgledali.
Skočio bi Arif po zgepče, ali duma on …ne znam plivati pa ako i ja skočim samo dupla šteta. I dok lijepa Adila vrišti a Arif čupa kosu, već je skočila nekolicina domaćih i vješto Samira izvukoše iz bazena.

- Inatiš se ti, inatiš – na rubu živčanog sloma Arif će svome Samiru. Nije ti dosta u malom bazenu nego bi i u veliki plivao, a? Doći ćeš ti meni doma, ja ti kažem, 5 godina života si mi oduzeo kabadahijo.

I dok se polako oporavljao, dolazio do daha i jasnijeg vida, preko babine glave vidje Samir na nebu galeba kako se bezbrižno kliže na nebeskom klizališu i pomisli u sebi: Kako li leti a da ne maše krilima da mi je znati. Jah!

- 09:54 - Razjagori se!! (12) - (U)Tiskaj - #

21.07.2005., četvrtak

Otvoreno pismo češkog veleposlanstva

Predragi,
od kada su oči javnosti uperene na moj blog, počele su se događati stvari koje će me nagnati da dobro promislim o onom o čemu ću pisati jer je možebitna utuživost mojih uradaka, često, sasvim izgledna.
Naime što?
Jučer sam napisao uradak u kojem se spominju i dugonoge češke državljanke. Nisam ga dovršio. Točnije, zastao sam na mjestu gdje je Marženka krenula (najvjerojatnije) prema in-telek-tualcu. Srećom po mene, tekst nisam dovršio jer jutros, kad sam počeo pisati nastavak komjuter mi je signalizirao da imam e-mail. Kako mi pisanje nije najbolje išlo, odlučio sam prvo provjeriti e-mail kad tamo u inboxu Otvoreno pismo češkog veleposlanika.
Rečeno pismo prenosim u cijelosti:


Tužni smo díky bedna ano my činit vi posmívat se česima ačkoli s tebe tradiční být zvolen jíž dlouhá doba tezaury Člen určitý Jaderské moře doživljavamo ačkoliv jeden vlastní jméno voda.
Získat chybný dojem ano my činit Bohém do jeden Chorvatský být zvolen pouze is jednání sexy. Aby pasáž dále niste.
Obchodní dům Nadia da ćete bezvadný cíl by vítr či water nam křivda, srdečně vy pozdravit.

Vaš Pavel Shotola


Eto poštovano čitateljstvo, kako je malo potrebno da se skrene na stranputicu. Kako malo!! Shvatit ćete naravno da je ovo diplomatski ton koji između redaka zapravo znači stanovitu prijetnju. Budući da nije politički korektno ulaziti u sukobe sa pripadnicima prijateljskih naroda ja se ovom prilikom, pred svekolikim pukom, ispričavam češkom narodu i svima onima koji su u mojem tekstu prepoznali možebitne iskrice ksenofobije, šovinizma ili nekog drugog izma.
Stoga
Omlouvám se

P.S. Za one rijetke koji ne govore češki, donosim prijevod otvorenog pisma gosp. Veleposlanika Shotole:


Tužni smo zbog činjenice da se rugate česima iako kod vas tradicionalno dolazimo već godinama te Jadran doživljavamo kao vlastito more.
Čitajući vas, mogao bi se steći pogrešan dojam da čehinje u Hrvatsku dolaze samo radi seksa. Toliko dobri ipak niste.
U nadi da ćete ispraviti nanesenu nam nepravdu, srdačno vas pozdravljam



- 10:34 - Razjagori se!! (14) - (U)Tiskaj - #

20.07.2005., srijeda

Tri bildera, dvije čehinje i jedan "in-telekt-tualac"

Već 15 minuta gledam kako se kočopere zadovoljni svojim nabildanim tjelesinama. "Bilderi iz Gruža" – nekad se znalo da ova sintagma znači barem 4 izvjesnosti:
- visoki maksimalno 175 cm
- široki kao omanji trokrilni ormar
- velikih, tustih i pihtijastih glava koje odaju ruralno porijeklo
- intelektualna … dozvolite mi ovdje eufemizam…dakle, intelektualna inferiornost

Međutim, stvari su se stubokom promijenile, njihov današnji pomladak, njihova nejač, izgleda potpuno čovjekoliko. Ista je samo količina sebeljublja. No dobro, ni glave još nisu došle u prosječne gabarite.

Poredani su u stroju i podsjećaju me na njemačku zastavu. Crni, crveni, žuti šorc. ŽUTI ŠORC ima plavi pramen u kosi što nužno vuče asocijacije na narodnjačku zvijezdu i tvorca brojnih uspješnica – Halida Muslimovića.
Nakon što su odradili svoj ritualni performance u vidu napinjanja i opuštanja brojnih tricepsa, bicepsa i drugi apscisa, zauzimaju poziciju Rodinovog mislioca i počinju pričati. Glasno pričati. Onako kako to nikada ne bi trebalo na plaži u ljetnom periodu. Predmet njihovog interesovanja su dvije žene koje su se bahato razbaškarile na ležaljci, tik do bazena. Ne čujem dobro što pričaju, tek povremeno do mene dolijeću riječi kao "sise…izjebao…stat na noge…3 dana… " Naravno da iz tih fragmenata nije teško složiti priču ovih vrhunskih domaćih intelektualaca.

A njih dvije, kao tijela spremna za obukciju, bezobrazno hedonistički zavaljene u ležaljku – to su naše čehinje Marženka i Hana. No dobro, ne poznam dotične dame ako ste to htjeli pitati ali dozvolite da i sam imam ponešto iskustva. Tek dopuštam mogućnost da se lijeva ne zove Hana. Desna definitivno izgleda kao Marženka.
Stigle su prije tri dana u našu malu varošicu a to je vidljivo po boji ciklame koja je tako vješto prionula za njihova tijela. Lijepa tijela, moram priznati. One su tajnice u jednoj međunarodnoj tvrtci, toliko zaposlene da nisu imale vremena za više od 7 dana ljetovanja. Vrijeme treba maksimalno iskoristiti a o ozonu i sličnim glupostima kojima ih plaše mislit će sutra…dok se bezbrižno budu šetale Malostranskom Namesty ili Praškim Hradom.

Krasotice se, potaknuti pažnjom naših bildera, počinju micati. Počinju davati znakove života. Ipak su "mrtve" ležale 2 sata, treba se malo razgibati.
Interesantna mi je činjenica da niti jednom gestom nisu pokazale da im pažnja njemačke zastave prija. Upravo suprotno.
Međutim, ono što im jest privuklo pažnju i zbog čega se počinju koketno ponašati, šuškati i smijuckati jest osoba osebujnog izgleda. Nije ni potrebno o spomenutom išta znati. Vizura odaje vruhunskog intelektualca romansijerskog tipa. Opis bi bio klišeiziran – "naočale, poduža kosa, ispijana faca, mršavost. Za pravi dojam trebalo bi pročitati Radičevićevu "Kad mlidijah umrijeti" – to su ti mladići koji umiru od sušice a pri tom uživaju u svojoj "svjetskoj boli". Nešto kasnije Gibran je napomenuo da bol pročišćava dušu ali naši romantičari znali su to znatno prije.

Naš intelektualac udaljen je nekih 20-ak metara od mene ali i sa te udaljenosti jasno vidim da čita knjigu iz Antikvarijata. A da je baš od tamo znam po tome jer je riječ o knjizi koja je ovih dana izuzetno rijetka. Dan Brownova "Da Vincijev kod". Kladio bih se da je Coelha već apsolvirao. "Kad se odlučiš napraviti nešto što zaista želiš, cijeli svijet urotit će se…." I slične bla-bla-blarije….
I tako, "intelektualac" je utonio u korice opsežne knjige, povremeno podiže pogled prema nebu…to on, kao, promišlja…promišlja… Primjetio je otvorene poglede naših čeških disidentkinja pa je zato pogled uperen ka horizontnu još dublji, puno je boli životne u tom pogledu….

Dok promatram tu neverbalnu igru, primjećujem da su bilderi odustali od svoje lovine. Oni se nisu navikli truditi a budući su primjetili koga čehinje promatraju, sasvim ispravno su zaključili da su unaprijed izgubili bitku.
Ovo su dvije tuke, tako rijetke u ovim krajevima, koje se pale na intelektualce.
- Pih – Žuti šorc se prezrivo – dođe na odmor i traži intelektualca.

A onda, sasvim iznenada i neočekivano, Marženka se podigne. Osovi se na svoje do neba dugačke noge, namijesti osmijeh u kojem do izražaja dolaze svih 84 blistavobijelih zubi i krene prema intelektualcu.
Ili barem u tom smjeru….

(A što je bilo dalje, čitajte u nekom od sljedećih brojeva….)

- 11:54 - Razjagori se!! (14) - (U)Tiskaj - #

18.07.2005., ponedjeljak

Bilo je časno popravljati cipele

Kod postolara (verzija I)

- Dobro jutro, gospar šusteru, evo ja donio ovu … hehe … šlapu i sandalu da mi, ako možete, popravite. Ne bi trebalo biti puno posla. Ovu treba samo malo prošiti a ovu zalijepiti… hehe
- Može – odgovori namrgođeni šuster nakon što je kratko bacio pogled.
-I? Kad će to biti gotovo? – oprezno ću ja, pretvarajući se u trenutku u najudvorniju osobu ever
-Dođi ako Nove godine – kao iz rukava će šuster.
-Oko Nove godine … hehe…znate, gosparu, ipak je tek sredina srpnja a meni bi barem sandala trebala za ovo ljeto. Znate, materijalne prilike nisu lake i tako to…ma znate kako je.
-Dobro oko Božića onda. Pokušat ću oko Božića – odluči mi šuster izaći u susret.
- I baš nikako ne može ranije – odlučno ću ja prije konačne promjene strategije.
- Na što ti ja ličim? Na varalicu? Ako sam rekao za Božić, bit će za Božić. Ja držim do svoje riječi. Pa makar i klečao.
-Ma dobro, Božić je u redu. Samo sam htio pripomenuti da radim za gradonačelnicu i baš smo ovih dana raspravljali tko bi trebao dobiti potporu za ove rijetke zanate. I kažem ja njoj: "Znate, gradonačelnice…onaj šuster…"
- Bit će gotovo za 10 minuta ako izvolite pričekati. Evo sad će i sokić. Sjedite raskomodite se…
- Ma ne, ne. Sigurno imate puno posla. Vidim puno cipela, ne bih vas htio smetati.
- Ništa se vi ne brinite. To je čas posla. Pa naši smo, zar ne? Tko će kome ako ne svoj svome….

Kod postolara (verzija II)

- Dobro jutro, gospar šusteru, evo ja donio ovu šlapu i sandalu da mi, ako možete, popravite. Ne bi trebalo biti puno posla. Ovu treba samo malo prošiti a ovu zalijepiti
- U redu. Može.
- I? Kad će biti gotovo?
- Nemoj danas. Evo sutra ujutro. Jel' može?
- Može, što ne bi moglo.

Sutradan ujutro.


- Dobro jutro. Ja sam jučer ostavio onu…
- Oprosti. Nisam stigao. Evo sutra će biti gotovo. Oprosti. Može tako?
- Ma može, nema problema.

Sutradan ujutro.

- Dobro jutro. Za onu sandalu i onu…
- Ajme… nisam, bila mi gužva. Oprosti. Sutra će biti gotovo.

Nakon 3 dana.


- Bio sam prije 5 dana. Ostavio sam onu slapu i sandalu pa sam došao vidjeti jel'…
- A kakva je bila?
- Ma ona, znate. Pukao joj samo kaiš…
- Joooj, evo oprosti. Ne znam gdje je sada ali dobro se sjećam. Ona smeđa jel' tako?
- Paa da, smeđa…
- Eto, vidiš kako se sjećam…
- Hm, da. Nego, pa kad da dođem.
- Pa imam sad nešto posla – može za 3-4 dana?
- Ali već tolikooo…
- Oprosti ali gužva je. Ne može preko reda. I ovo ti radim jer te znam.
- Pa hvala vam. Onda vidimo se za 3-4 dana
- …ili bolje 7 dana…
- 7-9 dana.
- da tako je najbolje…

Nakon 30 dana….. (nastavit će se. Ili neće)

- 11:59 - Razjagori se!! (18) - (U)Tiskaj - #

15.07.2005., petak

Zagor Te Nay vs. Sila Majk

Jedno od krucijalnih pitanja mog sretnog djetinjstva bilo je - tko je zapravo hađija – Zagor ili Sila Majk?
Naravno, prije promišljanja o ovom gorućem problemu, trebalo je razriješiti i druge, ne manje značajne odnose kao što su Zagor – Blek Stena; Zagor -Teks Viler, Zagor – Komadant Mark. Svi kasniji junaci tipa Mister No i slični samo su blijede kopije ovih izvornih, arhetipskih junačina par excelance.
Ipak, nije mi dugo trebalo da shvatim da je Zagor the One. Blek Stena bio je prejak, neuvjerljiv, komadant Mark obični nacionalist i separatist a uz to i muški šovinist koji svoju voljenu Beti nije želio privest oltaru a Teks Viller me najviše nervirao jer je uvijek jeo istu hranu – "biftek debeo kao prst i brdo krumpirića". Te naravno, pripadajuće mrzlo pivo.
Zagor međutim, bio je nešto sasvim drugo. Paradigma dobra. Zaštitnik utučenih i potrebitih. Esencija plemenitosti i vještine. Samozatajni vladar šume Darkwood. Nešto kao "vlada u sjeni".
Obožavan od svih, ipak je imao samo nekoliko bliskih prijatelja – Čika (za one koji ne znaju, a većina ne zna - puno ime ovog malca velikog srca je Felipe Kaetano Lopez Gonzalez Martinez i Rodrigues, Tonku (poglavicu Mohava) i Đimija Gitaru.
Naravno da ovakav junak nije oskudijevao ni u neprijateljima, imao ih je čitav naramak od kojih je najpoznatiji bio profesor Helingen koji je želio vladati svijetom.

Ja, koji sam pomno pratio dogodovštine ovog heroja, najveću opasnost vidio sam ipak u egzemplaru čudnog imena – Sila Majk. Bio je to atipičan negativac, lišen svih onih, na prvu loptu prepoznatljivih, loših osobina kao što su podmuklost, izostanak bilo kakve samilosti i notorno zlo. Sila Majk nije bio takav, o ne. Sila Majk bio je prefrigani pojedinac koji je u jednom pogodnom trenutku poželio postati vladar Darkwooda. U neku ruku, želio je postati Halid mjesto Halida. Sve je poduzeo ne bi li uspio u svom zločinačkom naumu, nabavio je i odjeću sličnu Zagorovoj i na taj način želio utjecati na indijance koji su oduvijek vjerovali u Zagorove nadnaravne moći.

I onda dolazi do dugo očekivanog obrata – povijesnog dvoboja između Zagora i Sile Majka koji je ostavio neke dvojbe i trajno obilježio moje djetinjstvo.
Činjenica jest da je Zagor pobijedio.
Činjenica jest i to da je ponovo zadobio povjerenje svojih prijatelja indijanaca.
Činjenica jest da se Sila Majk povukao u anonimnost i time priznao svoj poraz kao što to rade najveći.
Međutim, je li Zagor istinski pobjednik?
Ako pokušamo rekonstruirati taj titanski dvoboj lako ćemo uočiti da je Zagor u pobjedi 3:2 (ako se ne varam) zapravo porazio Majka u nekim besmislenim disciplinama. Eto, Majk je pobjedio u dizanju kamena (snaga) u trčanju a izgubio je u borbi sa pumom (sic!) jer nije bio vičan životu u šumi.
To vam je kao kad prođete s odličnim prvi razred ali petice imate iz muzičkog, likovnog i glazbenog.
Sila Majk imao je peticu iz Hrvatskog i to nitko nije znao vrednovati jer su i za njega vrijedila ona kruta pravila koja vrijede i u današnjem svijetu – važan je kvanitetet a ne kvalitet…

Pa što ako već godinama ništa nisam jebo, pa što? Jel' to nužno znači da sam loš jebač, a? JEL' STOKO, OSUĐUJETE, A?


(No vratimo se na temu... mali ljudi u glavi primirite se.... )

Još jedna dvojba parala mi je nevino srdašce u tim mojim bezbrižnim adolescentskim godinama.
Gdje je nestao Sila Majk? Kako scenarist nije uočio veliki potencijal tog izvrsnika?

Dame i gospodo, vrijeme je za krucijalno pitanje – KAD ĆETE NAM DATI NASTAVAK, GOSPODO? ZAR SILA MAJK NEMA PRAVO NA REVANŠ? DOKLE ĆE VLADATI TAJ JEDNOPARTIJSKI MRAK U IONAKO TAMNOJ ŠUMI (DARKWOOD, op.a.) ?

Ja se nadam, ja se samo nadam……

- 08:09 - Razjagori se!! (16) - (U)Tiskaj - #

13.07.2005., srijeda

Nepoznatoj obožavateljici

Danas sam pogledao statistiku. Prije to nisam gledao. Nisam znao. Zapanjio sam se činjenicom da je gro učitavanja iz nekog njemačkog grada. Mislim da se zove Minken. Ili tako nekako. Budući da toliko učitavanja jedan muškarac sebi ne može dopustiti (a ni Jergović baš nisam) pozivam nepoznatu obožavateljicu da mi se javi. Pobogu, sintagma moga bloga oduvijek je bila "Ne boj se, neću ti ništa, nećeš ni osjetiti" (citat Prle iz Otpisanih - Prle, op.a.)

Nepoznata obožavateljice daj mi senj. Reci zašto me obožavaš i reci - jesi li me spremna financirati? Ja sam sirotan na svoju sramotu. A usvojiti? Oduvijek sam želio biti adoptiran od nekoga tko živi u Europskoj uniji. Pa makar i Njemci bili. Koji su bili okupatori. Koji su u 2. svjetskom ratu u jednom trenutku pokušali ubiti moga djeda. I baš kad su ga htjeli strijeljati, kao u filmovima, pojavili su se partizani iza brda i spasili moga djeda koji je kasnije napravio 12 djece jednoj i (otjerao je u grob) jedno dijete drugoj ženi. A bio je poznat u selu, taj moj djed, po erektivnim sposobnostima. Nepouzdani svjedoci tvrde da je do samrtnog časa hvatao žene za guzicu. 'Nako u prolazu. Da se ne zaboravi. Da se pamti. Bidni moj dragi dida..Evo sad plačem, plačem i...

....rek'o, obožavateljice iz Minkena javi se. Ja ti i njemački znadem - aht, nojn i ni veniga niže što reče Škilje iz Zagvozda. Znam i Ich bin mude. I flughafen. Nego, kad već pričamo o aerodromima, možda ti znaš što o ovoj novoj liniji Dubrovnik - Keln za samo 19 eura? Ja pit'o al' još nitko ništa ne zna. Ja bi poš'o viđet tu katedralu. Kažu da je 'nako kićena, sva nakinđurena k'o konavoska manđura...

Eto rek'o, ja te pozv'o pa ti vidi o'š se javit. Nepoznata obožavateljice. Moja. I moga djela. FAla. Molim.

- 09:06 - Razjagori se!! (19) - (U)Tiskaj - #

12.07.2005., utorak

Kiša

Padalo je cijelog dana. Uporna, dosadna kiša kvasila je požudnu zemlju. Pljusak, romon, pa opet pljusak u jednakim ritmičkim intervalima izmjenjivali su se kao u poznatoj melodiji. Još jedan od onih ljetnih dana kada prolazno nevrijeme izazove kolaps u malenom turističkom gradu na jugu. Kolaps prometa, kolaps u glavama. Kolaps…
Tristan je znao što ga čeka kad izađe na ulicu. Isto tako je znao da nema smisla čekati. Iskustvo mu je govorilo da neće prestati dažditi ma koliko god čekao.
Bijes i nervozu zamijenila je ravnodušnost. Kada se prevlada početna rezigniranost, kišne kapi po licu, kosi, tijelu izazivaju sasvim ugodan osjećaj. Laganim korakom prelazio je tih 200 metara do autobusne stanice a oko njega su plazili ljudi. Puno ljudi. Bilo je živo kao u košnici. Ljudi-mravi trčali su bezglavo, žurno. Sudarali su se. A Tristan je hodao korakom pravednika sada već gotovo potpuno mokar.
Autobus je kasnio kako je i očekivao. Ovaj put, bio je spreman čekati. Gomila mrava čekala je u redu s njim. Nervozno.
A onda je stigao autobus a Tristan se prepustio bujici ljudi-mrava koja ga je nosila ka prednjim vratima. Ni sam nije znao kako je ušao, ali dok je pogledao oko sebe, autobus je već kretao. Kao sardina stisnut sa svih strana, pokušavao je disati.
I tada mu do nosa dođe ugodan miris ženskog parfema. Širio se sa vrata žene koja je stajala tih uz njega poluokrenuta leđima…

Bio je to, dobro mu poznati Tresor. Oduvijek je želio hodati s tim parfemom i pripadajućom ženom. Uzalud.
Tek tada je primjetio da je žena cijelim tijelom naslonjena na njega. Čvrsta guzica pritiskala je Tristanov bok. I tada Tristan učini nešto neočekivano. Napravio je to impulsivno, ne razmišljajući. Okrenuo se tako da je sada bio točno iza žene. Njegov ud, blagopočivajući u hlačama, odmarao se na prijemčljivoj guzi. Autobus se truckao, miris nervoze ljudi-mrava jezdila je uzduhom a Tristan je mirovao.
A onda, gotovo neprimjetno, odmakne se onih nekoliko centimetara koliko je uspio zbog velike gužve, da bi se u sljedećem trenutku, opet nabio na ženu. Pričekao je. Nije bilo nikakve reakcije. Ponovio je to još nekoliko puta već lagano uzbuđen ovakvom igrom. Kada se sljedeći put odmaknuo, primjetio je da ženima guza, dolazi za njim. Da li zbog efekta ljuljačke ili je postojala želja, Tristan u tom trenutku nije znao. Znao je samo to da se strašno uzbudio i da je erekcija bila trenutna. Na trenutak, zabrinuo se zbog moguće reakcije vlasnice guze. Hoće li reagirati, pomaknuti se ili ga javno izvrći ruglu čega se oduvijek gnušao? Neizvjesnost je bila kratkog vijeka. Žena ispred njega blago se okrenula, dovoljno da bi joj na licu vidio zadovoljni osmijeh. Tristanu je to bio znak da nastavi sa igrom. Vidno uzbuđen, osvrnuo se oko sebe ali svi su bili zatvoreni u svoje male svijetove i nitko ga nije primjećivao. Nabadanje je sada već bilo obostrano. A onda je osjetio kako se žena izmiče a već u sljedećem trenutku njezina ruka počivala je na njegovim nabreklim jajima. Laganim pokretima kružila je po njima pritiskajući ujedno i nabrekli ud. Tristan nije patio od preuranjene ejakulacije, barem nije znao pati li od nje jer su prošle godine kada se zadnji put seksao. Ali ovo je već bilo previše. Počelo mu se mutiti u glavi, sve je nejasnije vidio glave oko sebe, svijet je poprimio novu dimenziju, vrelina mu je obuzela tijelo i u tom trenutku osjetio je da nadolazi…..


Uobičajenih pola sata vožnje preduljila se na čitav sat. Sretna okolnost u cijeloj priči bila je da je kiša stala pa je bez žurbe mogao odšetati do stana.
Dok je ulazio u svoju zgradu, osjetio je kako počinje okrećati na buru. More će se ohladiti i opet se nekoliko dana neće kupati. Bila je to jedinstvena prilila da pročita ponešto knjiga iz biblioteke Jutarnjeg lista koje je uporno, kao hrčak, skupljao….

(Inspiram stilom blogerice lilfish kojoj je, na račun, uredno sjela primamljiva svota...)

- 09:18 - Razjagori se!! (7) - (U)Tiskaj - #

11.07.2005., ponedjeljak

Neka uđu...


Non bene pro toto libertas venditur auro
- 10:35 - Razjagori se!! (2) - (U)Tiskaj - #

07.07.2005., četvrtak

Morski pas

Morski pas ponovno viđen nedaleko od Pule i kod Kraljevice!
Pas je bio na dubini od tri metra i na udaljenosti od pet metara od platforme. Bio je dug četiri metra. Gledao sam ga odozgo s platforme i, koliko sam vidio, glava mu je bila široka, a tijelo svjetlije boje. Lijeno je prolazio pokraj platforme. Odavde je krenuo prema istoku, prema Cresu i Lošinju, prepričava nam još uvijek svjež doživljaj Berislav Trošelj, zaposlenik na platformi »Ivana A«


Sportska karijera smiješila mi se kao izgledna budućnost tih sretnih i bezbrižnih godina. Trenirao sam veslanje, taj propulzivni i iznimno popularni sport u zemljama jugoistočne Afrike (naročito u Maliju) i cijeli svijet je bio moj. Ili sam naivan, barem tako mislio.
I danas se prepričava kako sam u iznimno kratkom vremenskom periodu prešao iz "jole" (četverac za početnike, op.a.) u pravi, skupi četverac, prema kojem smo se u našem malom klubu odnosili kao prema relikviji. Uostalom, bio nam je to jedini pravi brod u to pionirsko doba veslanja u Hrvata. (Nešto kasnije, kad je moja sportska zvijezda već dobrano zgasnila, Igor N. prouzročio je, lošim kormilarenjem omanju rupu na spomenutoj "krasotici" i to je bilo dovoljno da je morao iseliti iz Grada. Pritisak je bio golem.)
Taj dan bio je kakav dani uobičajeno znaju biti u srcu ljeta – sparan i naočit. Veslali smo našu uobičajenu rutu od kluba do obližnje marine udaljene 5-6 kilometara. Tada kao i uvijek do tada, prakticirao sam svoj uobičajeni stil veslanja – mislio sam na jebačinu i svaki zaveslaj bio je jedan ubod. Naravno da sam bio jedan od najvećih jebača u povijesti svijeta. Barem ovog poznatog.
Negdje tamo kod 14. orgazma iz snatrenja me prenuo neartikulirani urlik sličan onima koje je ispuštala Marijana L. Kad je onomad sa Orsatom D. Po četrnaesti put…No dobro…
Podigavši pogled ugledao sam u susjednom brodu (spomenuta "jola" u kojoj su veslali početnici i luzeri) unezvijerene poglede četvorice junoša. U tom trenutku nisam znao što je uzrok njihovom strahu koji se čitao kao sa jumbo plakata ali je brzina kojom su počeli veslati bila u nesrazmjeru s elementarnim zakonima fizike. Na naše povike o čemu je riječ nisu odgovarali ništa ali su se sve više udaljavali od nas koji smo, na papiru, bili znatno brži. Pokušao sam kod svojih momaka izazvati natjecateljski nerv ali čak ni poslovična kurioznost da se što prije sazna o uzrocima iskonskog straha, nije urodila plodom. Udaljavali su se brzinom dodjeljivanja koncesija na hrvatskoj obali.
2 sata kasnije, kada smo se, umorni, vratili u hangar, još uvijek su drhturili skutreni u jednom kantunu. Govorili nisu ništa.

- Dobro Junuze pička mu materina, što je to bilo, a? Što vas je tako prestrašilo? I odakle onakva brzina? Da je bila regata, pobijedili bi ubjedljivo – napokon se osmjelio upitati moj drugar Eustahije.
-Koja brzina – kratko je upitao Junuz.

Primjetio sam da Junuz ne koordinira svojim moždanim stanicama. Lagano se gubi. Pa sam pokušao po prokušanoj psikološkoj metodi doktora Spocka.
- Junuze, jel' bi ti što guzio danas, a?
- Morski pas – tiho je odgovorio još uvijek vidno prestrašeni Junuz.
- Ma više sam imao na umu neku žensku – iznenađeno sam mu replicirao.
- Vidio sam morskog psa. Svi smo ga vidjeli. Odatle onakav strah. Odatle onakva brzina. Imao je sigurno 5 metara i barem 120 zuba. Više nećemo trenirati. Više nećemo plivati. Upravo se dogovaramo da preselimo na kontinent. Možda čak u Zagreb, imam prijatelja u Smičiklasovoj.
- Ma čekaj malo Junuze, čekaj brate, ma jesi li ti siguran u to što govoriš?
- Hoćeš reći da lažem, a? I to od svih ljudi baš ti da mi to kažeš? Ti koji si me nagovorio da se bavim od debilnim sportom? Jebat ću ti mater cigane – i u tom trenutku Junuz je sa ubojitom namjerom u očima skočio na mene.

Samo sreća i brza reakcija mojih drugara spriječila je teže posljedice. Junuz se pokupio sa svojim drugarima i nikad ga više nisam vidio. Pričali su da je kasnije u Zagrebu prodavao ribu. Život piše romane.

A ja, ja sam kasnije još dugo razmišljao o sličnostima i razlikama delfina i morskih pasa. Oboje sisavci. Imaju peraju. Zaranjaju pa izranjaju. Zabuna se mogla dogoditi i drugima. Čak i ljudima s mora a kako neće Junuzu čiji su roditelji bili iz Trebinja. Što samo po sebi ne mora biti loše. Teoretski.

Taj dan a i sutrašnji, primjetio sam neobične poglede ljudi kraj kojih sam prolazio. Svi su nešto šuškali i upirali prstom u mene.
Svi su već znali kako sam imao bliski susret za ogromnom bijelom psinom dugom 84 metra. Svi su već znali da je samo zahvaljujući meni otplivala u susjednu općinu da jede neke druge ljude. Iz nekih drugih krajeva….





- 09:00 - Razjagori se!! (18) - (U)Tiskaj - #

06.07.2005., srijeda

Izazivajmo nerede!!!

Istinski poštovatelji mora nikad više nisu uživali nego 93, 94. i sljedeće kada je latentna ratna opasnost bila dovoljno daleko da bi nam izazvala ozbiljnije strahove a opet tako blizu da odvrati sve potencijalne turiste da se sunovrate na Jug.
Pamtim te dane kada bih se iz surovih hercegovačkih brda vratio kući, zbacio sa sebe znakove rata, i uputio se na plažu. Tada nije trebalo razmišljati gdje poći – sve je bilo naprosto pusto jer su ljudi imali važnijih poslova od kupanja. Mir, beskrajni i gotovo bolni mir. "Mir, mir, mir do neba". Ili, štono bi drug vilozof rekao: "Samo moralni zakon u meni i nebo povrh mene" ;)
A onda je počeo kapitalizam. Točnije, ono što se u našem narodu uvriježilo pod značenjem te mrske mi rječce.
Uvukao se na mala vrata, kako to obično i biva sa zlom. Na plažama eminentnih hotela ludidnim i krajnje disktutabilnim odlukama počeli su zabranjivati pristup moru. Uvijek je to bilo pod parolom "svetog privatnog vlasništva".
- Da, da…ti se tu kupaš cijeli život ali sad je vlasnik ovog hotela privatnik i on sa svojim vlasništvom može činiti što želi - kao po špranci zvonili su mi odgovori zaštitnika "svetog privatnog vlasništva"
- Ali gosporu, konsternirano bih govorio, riječ je o pomorskom javnom dobru, nije to ničija privatna prćija….
- Što hoćeš reći, da bi ti meni sad smio šetati po hotelu samo zato da prođeš do plaže? Eno ti drugih plaža, što si se okomio baš na ovu našu….

Kuga se širila geometrijskom progresijom. Zakon je smislio nešto što se zove koncesija a njih su u pravilu dobivali idioti, lopovi ili oboje.
I onda ti takvi "natakare" kavanu, počne uvoditi žetone za tuševe ili, ako ste čitali najnoviju aferu u Dubrovniku, zabranjivati unošenje hrane. Pa onda postavi SIS-ovca na ulaz plaže koji majkama provjerava da li dijetetu možda nosi kašicu. Jer Bože moj, to se ne smije.
"On ima koncesiju – ON može raditi što hoće"…
Sve to za sada prolazi lako. "Ma pusti, što se nerviraš – to je tako. To je kapitalizam".
A ja vam kažem – za par godina nećemo se imati gdje okupati.

Drugovi, oduvijek sam bio samozatajan (ok, malo serem ali uklapa mi se u priču) i nikad se nisam volio javno eksponirati niti biti član bilo kakvih udruga, stranaka, ovo-ono…

Međutim sada javno obznanjujem (da ne bi bilo nismo znali) da sam spreman stati u prve redove ako netko odluči pokrenuti revoluciju kojom bi svrgnuli koncesionarsku gamad. Neka je uzaludno, neka je romantičarski – ja sam tu. Nabijmo ih na kurac.

No passaran.


- 12:16 - Razjagori se!! (8) - (U)Tiskaj - #

05.07.2005., utorak

Na plaži

U ta vremena, Stanko je bio nadaleko poznat po pletenim kupaćim gaćama – vrhunskoj inovaciji strašne Gospođe Majke. Nije joj bilo dovoljno, na Stankovo zgražanje a naše oduševljenje, isplesti obični jednobojni primjerak. O ne. Razigrana mašta vrhunske švelje rađala je misonijevske kreacije. A Stanko? Stanko je bio dovoljno star da bi mu takva oblekica nabila komplekse za cijeli život a opet previše mlad da bi se suprotstavio bespogovornom autoritetu Gospođe Majke.
A mi ostali iz ekipe imali smo strogo utvrđeni kodeks. Postojale su Speedo i Mark Spitz kupaće gaće. Sve drugo bilo je za luzere.
Osnovna razlika između ova dva modela (osim što su kupaće gaće Mark Spitz bile nešto jeftinije) je bila u tome što su se Speedo sušile za 3.5 a Mark Spitz za 5 minuta. To se jednostavno znalo. Nitko nikad nije provjerio istinitost te tvrdnje ali to je bilo naprosto tako. Toliko istinito da ni danas nisam potpuno siguran je li riječ o običnom mitu ;)
Sjećam se ljeta kada se Marko pojavio s modelom "Jana", tvrdeći da se suše brže od Mark Spitza te gotovo jednako tako brzo kao Speedo. Međutim, takva tvrdnja izazvala je opću konsternaciju a rezultat provokacije bio je samo taj da je Marko zauvijek izopćen iz ekipe.

Postajale su i druge stvari koje su tvorile nepisani kodeks ponašanja na plaži u ljetnom periodu.
Primjerice, jedino što se smjelo nositi na plažu bio je šugaman (po mogućnosti što manji). Voda ili bilo kakvo drugo piće (o jestvinama da i ne zborim) bili su strogo zabranjeni. Uz to, jedan je uvijek nosio karte za trešetu te loptu za picigin. Maske i peraje (osim u posebnim prilikama), suncobrani (sic!) i sve ono što navodno olakšava boravak na plaži bilo je predmet općeg prezira. Kad malo razmislim, bili smo tada pravi metroseksualci ;)

S godinama je komoditet preuzimao sve veću ulogu u mom životu pa je tako i popis predmeta koje sam počeo nositi na plažu postajao sve veći. Ali ne bez grižnje savjesti potajno se plašeći da će me netko iz ekipe, vireći iz neke vremenske rupe, ismijati.
Najprije sam podlegao podmetaču. U početku laganom i malom a kasnije sve debljem i udobnijem. Koje li divote izvaliti se na meku prostirku, pijuckati pivo i gledati krasotice kako jezde plažom. Suncobran je došao kao nešto samo po sebi razumljivo. Imao sam i alibi jer je sunce pržilo sve jače zbog oštećenja ozonskog omotača. Ne pamtim da mi je uništenje bilo čega tako dobro palo ;)

Posljednja prepreka ka potpunoj izdaji davnih principa dugo je odolijevala da bi konačno i to došlo na red – krema za sunčanje. Ne samo da sam ignorirao potrebu zaštite od sunca (jer što je onih 2-3 dana kada smo crvena, spaljena leđa mazali jogurtom) nego mi je i sama pomisao na diranje tog…tog…sredstva bila nepojmljiva. Prvi put sam kremu dotaknuo u 17. jer sam se htio svidjeti Jednoj Pijia ujedno je to bio najbrži način da joj dirnem malene grudi. A malen je korak od kreme na rukama do kreme na vlastitim leđima. Naravno da ni danas nikome ne priznajem ugodu koju izaziva krema koja mi hladi kožu i lagano se upija….Vremenske prilike uzrokuju nužnost upotrebe iste - zna se. Kao kule od karata rušili su se nekad čvrsto uzgajani principi. Stigla je i voda, hrana, kušini za glavu...

I dalje mi je neugodno i dalje crvenim ali ne mogu si pomoći. Sličim sve više pušaču koji se ne može othrvati svojoj ružnoj navici a uporno to želi. Poput debeljka sam koji upozorenja zaljepljena na frižider ignorira pronalazeći uvijek novi, osebujan izgovor.

Plaža je ovih dana prepuna bosanaca. Postigao sam ono što je nekad bilo naprosto nemoguće – ne postoji razlika između mene i njih. Nikakva. Pri tom ne mislim na ksnofobične razlike. Naprosto se ne razlikujemo po količini opreme osim što ja pomidore nikad nisam volio.

A onda sam jučer ugledao teniski teren na napuhavanje. Nije mi jasna njegova svrha jer to nije bio ni madrac ni barka. Naprosto teniski teren na napuhavanja širine cca 3 i visine 1.5 metar.

Smijeh. Smijeh i neviđena sreća zapljusnuli su me kad sam shvatio da za mene još ima nade…


- 09:33 - Razjagori se!! (14) - (U)Tiskaj - #