Čovjek koji je volio automobile
|
Čini se da je Andrea oduvijek željela potomke. Čitav njen život kao da je bio samo priprema za veliki događaj, kada će njezin skromni dom odjekivati plačom novorođenčeta. Imala je Andreja i nekakvu karijeru, bila je šefić u lokalnoj, propulzivnoj firmi a vodila je i aktivan društveni život o čemu najviše svjedoči drugi predsjednički mandat u nevladinoj udruzi za zaštitu dudovog svilca i proplamsaje. Međutim, sve to nije joj moglo pružiti onu ispunjenost koju se nadala osjetiti kada napokon postane majka. Kada je saznala da je trudna njezina sreća bila je neizmjerna ali je bila kratkoga daha – Andrea je odlučila olakšati trudničke dane čitajući i informirajući se o svim aspektima trudnoće ne želeći ništa prepustiti slučaju. Vrlo brzo saznala je sve o jutarnjim mučninama, kalciju, vježbama, fazama razvoja nasciturusa. Ipak, Andreina trudnoća bila je upravo školska, nikakvih problema, nikakvih šokova. Rječju – idealna! Ako je i bilo neke brige onda bi se moglo reći da joj je tek neznatnu nervozu stvarala činjenica da je, evo sada već 3 dana, "prebacila" termin rođenja. Pragmatična, kakva je bila, Andrea je znala da to nije prevelik problem. Pa i liječnici griješe, kao da je lako u dan odrediti termin? Pa nije im, pobogu držao svijeću. Koliko ona zna, činu začeća uz nju, nazočovao je samo njezin gospodin suprug Tomislav. Tomislav je bio Andreina fakultetska ljubav. Upoznali su se na 2. godini Strojarstva a nakon 3 godine stabilne veze i vjenčali. Klasična, dosadna ljubavna priča. Nije tu bilo nekih velikih emocija koje razdiru dušu ali, s druge strane, ni velikih potresa koji ugrozili sasvim izglednu, lijepu budućnost. Tomislav je bio do bola normalan ali je pružao Andrei ono što joj se činilo najvažnijim – sigurnost. Sve te velike ljubavi, jato leptira u stomku i sl – sve je to ionako bilo rezervirano za holivudske filmove i lošu ljubavnu literaturu. Međutim, koliko god se obično ponašao i isto tako izgledao, ipak je Tomislav imao jednu svoju fetišističku ljubav. Ljubav prema automobilima ali ne bilo kojim automobilima nego jednom i jedinom – Golfu metalic crne boje s aluminijskim felgnama. Bio je to automobil njegovih snova i znao je da će ga jednom imati. Samo je bilo potrebno strpljivo čekati. Ne zna se je li Tomislav bio sretniji kad mu je Andrea obznanila da je trudna ili kad je njegov metalni ljubimac napokon ujezdio u već odavno sagrađenu i pripremljenu garažu. Zapravo zna se, dobro se zna ali nije baš oportuno priznati. Poglavato Andrei. Andrea je bila na porodiljnom dopustu već 40 dana i čitavo to vrijeme iščekivanja pretvorilo se u rutinu. Probudila bi se već oko 7 sati, napravila doručak sebi i Tomislavu a kad bi on otišao uključila bi se na Internet, pogledala novosti na nekom od omiljenih portala, a onda pročitala pokoji blog. U posljednje vrijeme, favorit joj je bio neki Herostrat Efežanin koji ju je zaista uspjevao nasmijati i to toliko da mu je zaprijetila, ako tako nastavi, on će biti uzrok njenom porodu. Sada takve opasnost nije bilo. Trudovi su mogli započeti svakog trenutka. I ovaj put Herostrat je nije iznevjerio. Njegova priča o malom naporednom plivaču prouzročila je salve smijeha, naprosto se nije mogla zaustaviti… E sad, da li je to bio razlog teško je reći ali upravo tada Andrea je osjetila trudove a nekako istovremeno pukao joj je vodenjak i voda se počela slijevati niz njene lijepe noge. Unatoč činjenici da je bila odlično pripremljena, ipak ju je uhvatila panika pa se mahinalno zaderala: "Tomooo". Život piše romane, to svi znamo. Postoje neke situacije u životu koje se ne mogu nazvati samo slučajnošću. Pa ni ovo kad je Tomislav uletio u kuću kao furija (iako je trebao biti u uredu 14 km udaljenom) i samo mirno rekao: "Počinje? Inače Andrea, nije Tomo nego Tomislav". Naprosto nije volio taj nadimak a nakon što je davno gledao "Samo jednom se ljubi, istinski ga je zamrzio. Tomislav je žurno uzeo unaprijed pripremljenu torbu, uhvatio Andreu ispod ruke i izašao u dvorište gdje je već čekao upaljeni automobil. Dok je ženi pomagao da uđe u auto jako je pazio da mu, nestabilna kakva je bila, ne isprlja navlake od sjedalica. Hladni znoj oblio ga je pri pomisli da bi eventualno mogla povratiti. To joj ne bi lako oprostio. Andrea se držala dobro, trudovi su sad već nadirali kao plima, svako 5 minuta i trajali bi nepuni minut. U svemu tome tješila ju je pomisao da će njezin Tomislav nazočovati tom toliko iščekivanom trenutku rođenja njihovog djeteta. Naravno, nije ga bilo lako nagovoriti, trajalo je to mjesecima ali je znala da, kada je napokon pristao, Tomislav će svoje obećanje i ispuniti. - Aaaaaughaaa – vrištala je Andrea dok joj je Tomislav stiskao ruku i brisao oznojno čelo. Bio je na rubu snaga, onako očajan, zdvojan i na smrt preplašen. Znao je da će biti teško ali da će biti ovako teško… Međutim, držao se hrabro, dugovao je to Andrei. Uostalom, kako tek njoj mora biti… - Još malo gurajte, još malo…dišite, dišete..sad..SAD – babica je davala instrukcije Andrei a ova je sveudilj puhala i zapomagala… U tom trenutku, začuo se stravičan zvuk lomljave. Sraz metala i stakla. Zvuk je dolazio iz vanka, s obližnjeg parkirališta gdje je i Tomislav ostavio svog metalnog ljubimca. Trenutak spoznaje da njegov ranjeni ljubimac (jer, mogao je to biti samo njegov Golf, to je jednostavno Murphyjev zakon) vanka umire a on ne može maknuti od žene, doveo je do lagane nesvjestice a onda se Tomislavu sve zacrnilo…. Kada je otvorio oči, ispred sebe je vidio zabrinuto lice doktora Markovića kako ga promatra. - Što je doktore, ŠTO JE? – upitao je vidno uzrujani Tomislav. - Uh, baš ste nas preplašili Tomislave kad ste se onako srušili i pali u nesvijest. I to baš u trentku kad je glavica izašla vanka. Inače, čestitam dobili ste kćer. - Ma doktore, o čemu pričate? Što mi je s autom? - Autom? – čudio se doktor Marković pomislivši u tom trenutku da kod Tomislava nije riječ samo o običnoj nesvjestici. I dok je doktor tako promišljao, Tomislav se naglo skoči sa stola, trkom se uputio prema prozoru s kojeg je pucao pogled na parkiralište (naravno, taj podatak je saznao puno ranije) a tamo, u sjeni stoljetnog baobaba, ugleda svoga Golfa, svoga miljenika, svoga seksual…ups.. Smiješak mu je ozario lice, a neko sladostrašće ispunilo cijelu nutrinu. Da nije potpuno normalan i svijestan svega oko sebe, gotovo bi se okladio da je u tom trenutku vidio kako mu Golf, njegov Golf namigiva lijevim žmigavcem… - Pa dobro doktore, što ste se ukipili? Vodite me da vidim ženu i kćer – okrećući se uzviknuo je radosni Tomislav već unaprijed vrteći u glavi sliku sjedalice koja će najbolje pristajati njegovom metalik Golfu. Pa i kćeri. Usput. (Inspirirano jednim očekivanim rođenjem, op.a.) ;) |
