07.07.2005., četvrtak

Morski pas

Morski pas ponovno viđen nedaleko od Pule i kod Kraljevice!
Pas je bio na dubini od tri metra i na udaljenosti od pet metara od platforme. Bio je dug četiri metra. Gledao sam ga odozgo s platforme i, koliko sam vidio, glava mu je bila široka, a tijelo svjetlije boje. Lijeno je prolazio pokraj platforme. Odavde je krenuo prema istoku, prema Cresu i Lošinju, prepričava nam još uvijek svjež doživljaj Berislav Trošelj, zaposlenik na platformi »Ivana A«


Sportska karijera smiješila mi se kao izgledna budućnost tih sretnih i bezbrižnih godina. Trenirao sam veslanje, taj propulzivni i iznimno popularni sport u zemljama jugoistočne Afrike (naročito u Maliju) i cijeli svijet je bio moj. Ili sam naivan, barem tako mislio.
I danas se prepričava kako sam u iznimno kratkom vremenskom periodu prešao iz "jole" (četverac za početnike, op.a.) u pravi, skupi četverac, prema kojem smo se u našem malom klubu odnosili kao prema relikviji. Uostalom, bio nam je to jedini pravi brod u to pionirsko doba veslanja u Hrvata. (Nešto kasnije, kad je moja sportska zvijezda već dobrano zgasnila, Igor N. prouzročio je, lošim kormilarenjem omanju rupu na spomenutoj "krasotici" i to je bilo dovoljno da je morao iseliti iz Grada. Pritisak je bio golem.)
Taj dan bio je kakav dani uobičajeno znaju biti u srcu ljeta – sparan i naočit. Veslali smo našu uobičajenu rutu od kluba do obližnje marine udaljene 5-6 kilometara. Tada kao i uvijek do tada, prakticirao sam svoj uobičajeni stil veslanja – mislio sam na jebačinu i svaki zaveslaj bio je jedan ubod. Naravno da sam bio jedan od najvećih jebača u povijesti svijeta. Barem ovog poznatog.
Negdje tamo kod 14. orgazma iz snatrenja me prenuo neartikulirani urlik sličan onima koje je ispuštala Marijana L. Kad je onomad sa Orsatom D. Po četrnaesti put…No dobro…
Podigavši pogled ugledao sam u susjednom brodu (spomenuta "jola" u kojoj su veslali početnici i luzeri) unezvijerene poglede četvorice junoša. U tom trenutku nisam znao što je uzrok njihovom strahu koji se čitao kao sa jumbo plakata ali je brzina kojom su počeli veslati bila u nesrazmjeru s elementarnim zakonima fizike. Na naše povike o čemu je riječ nisu odgovarali ništa ali su se sve više udaljavali od nas koji smo, na papiru, bili znatno brži. Pokušao sam kod svojih momaka izazvati natjecateljski nerv ali čak ni poslovična kurioznost da se što prije sazna o uzrocima iskonskog straha, nije urodila plodom. Udaljavali su se brzinom dodjeljivanja koncesija na hrvatskoj obali.
2 sata kasnije, kada smo se, umorni, vratili u hangar, još uvijek su drhturili skutreni u jednom kantunu. Govorili nisu ništa.

- Dobro Junuze pička mu materina, što je to bilo, a? Što vas je tako prestrašilo? I odakle onakva brzina? Da je bila regata, pobijedili bi ubjedljivo – napokon se osmjelio upitati moj drugar Eustahije.
-Koja brzina – kratko je upitao Junuz.

Primjetio sam da Junuz ne koordinira svojim moždanim stanicama. Lagano se gubi. Pa sam pokušao po prokušanoj psikološkoj metodi doktora Spocka.
- Junuze, jel' bi ti što guzio danas, a?
- Morski pas – tiho je odgovorio još uvijek vidno prestrašeni Junuz.
- Ma više sam imao na umu neku žensku – iznenađeno sam mu replicirao.
- Vidio sam morskog psa. Svi smo ga vidjeli. Odatle onakav strah. Odatle onakva brzina. Imao je sigurno 5 metara i barem 120 zuba. Više nećemo trenirati. Više nećemo plivati. Upravo se dogovaramo da preselimo na kontinent. Možda čak u Zagreb, imam prijatelja u Smičiklasovoj.
- Ma čekaj malo Junuze, čekaj brate, ma jesi li ti siguran u to što govoriš?
- Hoćeš reći da lažem, a? I to od svih ljudi baš ti da mi to kažeš? Ti koji si me nagovorio da se bavim od debilnim sportom? Jebat ću ti mater cigane – i u tom trenutku Junuz je sa ubojitom namjerom u očima skočio na mene.

Samo sreća i brza reakcija mojih drugara spriječila je teže posljedice. Junuz se pokupio sa svojim drugarima i nikad ga više nisam vidio. Pričali su da je kasnije u Zagrebu prodavao ribu. Život piše romane.

A ja, ja sam kasnije još dugo razmišljao o sličnostima i razlikama delfina i morskih pasa. Oboje sisavci. Imaju peraju. Zaranjaju pa izranjaju. Zabuna se mogla dogoditi i drugima. Čak i ljudima s mora a kako neće Junuzu čiji su roditelji bili iz Trebinja. Što samo po sebi ne mora biti loše. Teoretski.

Taj dan a i sutrašnji, primjetio sam neobične poglede ljudi kraj kojih sam prolazio. Svi su nešto šuškali i upirali prstom u mene.
Svi su već znali kako sam imao bliski susret za ogromnom bijelom psinom dugom 84 metra. Svi su već znali da je samo zahvaljujući meni otplivala u susjednu općinu da jede neke druge ljude. Iz nekih drugih krajeva….





- 09:00 - Razjagori se!! (18) - (U)Tiskaj - #