Padalo je cijelog dana. Uporna, dosadna kiša kvasila je požudnu zemlju. Pljusak, romon, pa opet pljusak u jednakim ritmičkim intervalima izmjenjivali su se kao u poznatoj melodiji. Još jedan od onih ljetnih dana kada prolazno nevrijeme izazove kolaps u malenom turističkom gradu na jugu. Kolaps prometa, kolaps u glavama. Kolaps…
Tristan je znao što ga čeka kad izađe na ulicu. Isto tako je znao da nema smisla čekati. Iskustvo mu je govorilo da neće prestati dažditi ma koliko god čekao.
Bijes i nervozu zamijenila je ravnodušnost. Kada se prevlada početna rezigniranost, kišne kapi po licu, kosi, tijelu izazivaju sasvim ugodan osjećaj. Laganim korakom prelazio je tih 200 metara do autobusne stanice a oko njega su plazili ljudi. Puno ljudi. Bilo je živo kao u košnici. Ljudi-mravi trčali su bezglavo, žurno. Sudarali su se. A Tristan je hodao korakom pravednika sada već gotovo potpuno mokar.
Autobus je kasnio kako je i očekivao. Ovaj put, bio je spreman čekati. Gomila mrava čekala je u redu s njim. Nervozno.
A onda je stigao autobus a Tristan se prepustio bujici ljudi-mrava koja ga je nosila ka prednjim vratima. Ni sam nije znao kako je ušao, ali dok je pogledao oko sebe, autobus je već kretao. Kao sardina stisnut sa svih strana, pokušavao je disati.
I tada mu do nosa dođe ugodan miris ženskog parfema. Širio se sa vrata žene koja je stajala tih uz njega poluokrenuta leđima…
Bio je to, dobro mu poznati Tresor. Oduvijek je želio hodati s tim parfemom i pripadajućom ženom. Uzalud.
Tek tada je primjetio da je žena cijelim tijelom naslonjena na njega. Čvrsta guzica pritiskala je Tristanov bok. I tada Tristan učini nešto neočekivano. Napravio je to impulsivno, ne razmišljajući. Okrenuo se tako da je sada bio točno iza žene. Njegov ud, blagopočivajući u hlačama, odmarao se na prijemčljivoj guzi. Autobus se truckao, miris nervoze ljudi-mrava jezdila je uzduhom a Tristan je mirovao.
A onda, gotovo neprimjetno, odmakne se onih nekoliko centimetara koliko je uspio zbog velike gužve, da bi se u sljedećem trenutku, opet nabio na ženu. Pričekao je. Nije bilo nikakve reakcije. Ponovio je to još nekoliko puta već lagano uzbuđen ovakvom igrom. Kada se sljedeći put odmaknuo, primjetio je da ženima guza, dolazi za njim. Da li zbog efekta ljuljačke ili je postojala želja, Tristan u tom trenutku nije znao. Znao je samo to da se strašno uzbudio i da je erekcija bila trenutna. Na trenutak, zabrinuo se zbog moguće reakcije vlasnice guze. Hoće li reagirati, pomaknuti se ili ga javno izvrći ruglu čega se oduvijek gnušao? Neizvjesnost je bila kratkog vijeka. Žena ispred njega blago se okrenula, dovoljno da bi joj na licu vidio zadovoljni osmijeh. Tristanu je to bio znak da nastavi sa igrom. Vidno uzbuđen, osvrnuo se oko sebe ali svi su bili zatvoreni u svoje male svijetove i nitko ga nije primjećivao. Nabadanje je sada već bilo obostrano. A onda je osjetio kako se žena izmiče a već u sljedećem trenutku njezina ruka počivala je na njegovim nabreklim jajima. Laganim pokretima kružila je po njima pritiskajući ujedno i nabrekli ud. Tristan nije patio od preuranjene ejakulacije, barem nije znao pati li od nje jer su prošle godine kada se zadnji put seksao. Ali ovo je već bilo previše. Počelo mu se mutiti u glavi, sve je nejasnije vidio glave oko sebe, svijet je poprimio novu dimenziju, vrelina mu je obuzela tijelo i u tom trenutku osjetio je da nadolazi…..
Uobičajenih pola sata vožnje preduljila se na čitav sat. Sretna okolnost u cijeloj priči bila je da je kiša stala pa je bez žurbe mogao odšetati do stana.
Dok je ulazio u svoju zgradu, osjetio je kako počinje okrećati na buru. More će se ohladiti i opet se nekoliko dana neće kupati. Bila je to jedinstvena prilila da pročita ponešto knjiga iz biblioteke Jutarnjeg lista koje je uporno, kao hrčak, skupljao….
(Inspiram stilom blogerice lilfish kojoj je, na račun, uredno sjela primamljiva svota...)
Post je objavljen 12.07.2005. u 09:18 sati.