U ta vremena, Stanko je bio nadaleko poznat po pletenim kupaćim gaćama – vrhunskoj inovaciji strašne Gospođe Majke. Nije joj bilo dovoljno, na Stankovo zgražanje a naše oduševljenje, isplesti obični jednobojni primjerak. O ne. Razigrana mašta vrhunske švelje rađala je misonijevske kreacije. A Stanko? Stanko je bio dovoljno star da bi mu takva oblekica nabila komplekse za cijeli život a opet previše mlad da bi se suprotstavio bespogovornom autoritetu Gospođe Majke.
A mi ostali iz ekipe imali smo strogo utvrđeni kodeks. Postojale su Speedo i Mark Spitz kupaće gaće. Sve drugo bilo je za luzere.
Osnovna razlika između ova dva modela (osim što su kupaće gaće Mark Spitz bile nešto jeftinije) je bila u tome što su se Speedo sušile za 3.5 a Mark Spitz za 5 minuta. To se jednostavno znalo. Nitko nikad nije provjerio istinitost te tvrdnje ali to je bilo naprosto tako. Toliko istinito da ni danas nisam potpuno siguran je li riječ o običnom mitu ;)
Sjećam se ljeta kada se Marko pojavio s modelom "Jana", tvrdeći da se suše brže od Mark Spitza te gotovo jednako tako brzo kao Speedo. Međutim, takva tvrdnja izazvala je opću konsternaciju a rezultat provokacije bio je samo taj da je Marko zauvijek izopćen iz ekipe.
Postajale su i druge stvari koje su tvorile nepisani kodeks ponašanja na plaži u ljetnom periodu.
Primjerice, jedino što se smjelo nositi na plažu bio je šugaman (po mogućnosti što manji). Voda ili bilo kakvo drugo piće (o jestvinama da i ne zborim) bili su strogo zabranjeni. Uz to, jedan je uvijek nosio karte za trešetu te loptu za picigin. Maske i peraje (osim u posebnim prilikama), suncobrani (sic!) i sve ono što navodno olakšava boravak na plaži bilo je predmet općeg prezira. Kad malo razmislim, bili smo tada pravi metroseksualci ;)
S godinama je komoditet preuzimao sve veću ulogu u mom životu pa je tako i popis predmeta koje sam počeo nositi na plažu postajao sve veći. Ali ne bez grižnje savjesti potajno se plašeći da će me netko iz ekipe, vireći iz neke vremenske rupe, ismijati.
Najprije sam podlegao podmetaču. U početku laganom i malom a kasnije sve debljem i udobnijem. Koje li divote izvaliti se na meku prostirku, pijuckati pivo i gledati krasotice kako jezde plažom. Suncobran je došao kao nešto samo po sebi razumljivo. Imao sam i alibi jer je sunce pržilo sve jače zbog oštećenja ozonskog omotača. Ne pamtim da mi je uništenje bilo čega tako dobro palo ;)
Posljednja prepreka ka potpunoj izdaji davnih principa dugo je odolijevala da bi konačno i to došlo na red – krema za sunčanje. Ne samo da sam ignorirao potrebu zaštite od sunca (jer što je onih 2-3 dana kada smo crvena, spaljena leđa mazali jogurtom) nego mi je i sama pomisao na diranje tog…tog…sredstva bila nepojmljiva. Prvi put sam kremu dotaknuo u 17. jer sam se htio svidjeti Jednoj Pijia ujedno je to bio najbrži način da joj dirnem malene grudi. A malen je korak od kreme na rukama do kreme na vlastitim leđima. Naravno da ni danas nikome ne priznajem ugodu koju izaziva krema koja mi hladi kožu i lagano se upija….Vremenske prilike uzrokuju nužnost upotrebe iste - zna se. Kao kule od karata rušili su se nekad čvrsto uzgajani principi. Stigla je i voda, hrana, kušini za glavu...
I dalje mi je neugodno i dalje crvenim ali ne mogu si pomoći. Sličim sve više pušaču koji se ne može othrvati svojoj ružnoj navici a uporno to želi. Poput debeljka sam koji upozorenja zaljepljena na frižider ignorira pronalazeći uvijek novi, osebujan izgovor.
Plaža je ovih dana prepuna bosanaca. Postigao sam ono što je nekad bilo naprosto nemoguće – ne postoji razlika između mene i njih. Nikakva. Pri tom ne mislim na ksnofobične razlike. Naprosto se ne razlikujemo po količini opreme osim što ja pomidore nikad nisam volio.
A onda sam jučer ugledao teniski teren na napuhavanje. Nije mi jasna njegova svrha jer to nije bio ni madrac ni barka. Naprosto teniski teren na napuhavanja širine cca 3 i visine 1.5 metar.
Smijeh. Smijeh i neviđena sreća zapljusnuli su me kad sam shvatio da za mene još ima nade…
Post je objavljen 05.07.2005. u 09:33 sati.