- Arife, Arife, de dođi ba 'vamo.
Simpatični srednjovječni muškarac udobno zavaljen u hladu suncobrana s bocom Ožujske u ruci, ne osvrće se na pozive svoje žene. Pa gdje bi on bio kad bi se osvrtao na svaku njenu riječ. Prošle su te godine kad se odazivao i kad nije zvala. Tad je bio zaljubljen.
- ARIFEE, BOLAN ČU LI TI MENE, A? MA VIDI OVO DUŠE TI?
Sad već vidno uzrujan zbog remećenja ugodne popodnevne sieste, naš dragi Arif umorno okreće glavu i gleda u smjeru svoje žene, lijepe Adile. Nekad lijepa – uvijek lijepa govorio bi Arif u društvu ali nije tako mislio. Godine su ostavile traga a nemar samo dokrajčio nekada lijepu vizuru.
Vidi, lamata ona rukama u smjeru bazena gdje se ugodno kupa 200-tinjak djece u 20 kvadrata. Tamo je i njihovo žgepče, dobri Samir, njihova dika i ponos cijele mjesne zajednice Turčinovići. Taj vrijedni desetogodišnjak osvjetlao im je obraz kad je prije 10 dana, na mjesnom takmičenju iz Geografije, osvojio odlično 6. mjesto. Rek'o poslije babo, upirući u Atlas otvoren na sećiji – De sine, reci koja je ovo varošica pa ako pogodiš – tu će te babo voditi. Znao je babo da će Semir pogoditi, cijelu godinu prevrće taj prokleti Atlas. A i da nije pogodio, džaba mu kad je ljetovanje već uplaćeno. Dubrovnik. Vrh. Nije Arifu do mora, to je za gotovane, al' mislio je, moći će Adilu ucijenjivati mjesecima kasnije a ni kockanje u kahvani mu neće braniti. Barem neko vrijeme.
Cijela ulica ih je ispraćala kad su krenuli na put. Jer takva destinacija, to je i njihov uspjeh. Salihamidžići su prvi koji su krenuli u Dubrovnik, svi drugi, ako bi i ljetovali (a to je bila rijetkost) išli bi u Gradac, Tučepe, Zaostrog, Bašku vodu.
Ali ne Salihamidžići, oni će pokazati selu tko je hadžija.
I tako sad naš Arif gleda i ne može se načudit. Njegovo žgepče, njegov desetogodišnji uzor-sin Samir pliva u bazenu k'o ribica. Istina, plivanje mu ponešto olakšavaju mišići nataknuti na ruke a ni voda nije duboka. Pola metra.
Gleda Arif, gleda lijepa Adila, na trenutak se Semir odvojio od dna. Drže ga mišići i on pliva sa usiljenim osmijehom na licu.
Skače babo, skače maja, vade žgepče iz bazena, ljube ga i miluju po kosi, nutkaju ga sladoledom, biva ponosni na čedo svoje. Sretan je i Samir, kako ne bi bio. Pa tek je treći dan na moru a već zna plivati sa mišićima u malom bazenu. Eto sad je već, osim u Geografiji, prvi i u plivanju. Još 2-3 pothvata i zaradit će ulicu. Garant.
Eh, što slava učini od insana, to je čudo jedno. Udarilo Samiru u glavu, ne može se smiriti, želio bi svojima još osmijeha prirediti pa se otima, odbija sladoled…. I bez razmišljanja skače u veliki bazen. Tone Samir, tone, udahnuo bi ali svud oko njega samo prokleta voda. A nemreš disat vodu ako nisi navik'o.
Izvukoše Samira mišići na površinu ali on glavinja, sve mu mutno i nekako maglovito, nagutao se vode pa babo i maja ne izgledaju kao što su trenutak prije izgledali.
Skočio bi Arif po zgepče, ali duma on …ne znam plivati pa ako i ja skočim samo dupla šteta. I dok lijepa Adila vrišti a Arif čupa kosu, već je skočila nekolicina domaćih i vješto Samira izvukoše iz bazena.
- Inatiš se ti, inatiš – na rubu živčanog sloma Arif će svome Samiru. Nije ti dosta u malom bazenu nego bi i u veliki plivao, a? Doći ćeš ti meni doma, ja ti kažem, 5 godina života si mi oduzeo kabadahijo.
I dok se polako oporavljao, dolazio do daha i jasnijeg vida, preko babine glave vidje Samir na nebu galeba kako se bezbrižno kliže na nebeskom klizališu i pomisli u sebi: Kako li leti a da ne maše krilima da mi je znati. Jah!
Post je objavljen 26.07.2005. u 09:54 sati.