31.12.2005., subota

31. prosinca

Potražite na nebu svoju zvijezdu. Slijedite je. Opažajte putokaze. Posvuda vas okružuju. Buđenje duše je zahvalnost. Bit duše je jednostavnost. Smirenost duše je poredak. Smirenost duše je sklad. Strast duše je ljepota. Cilj duše je radost. Molite se da putovanje bude dugo. Uživajte u postajama na putu. Zbog njih je potraga tako čudesna. Iz knjige: Sarah Ban Breathnach, Sitne radosti, Knjiga utjehe i radosti za svaki dan, Mozaik knjiga, Zagreb, 1999.

- 08:00 - Komentari (18) - Isprintaj - #

27.12.2005., utorak

Berta

Predbožićna priča iz stare Pule drio la rena Posljednje dane svog života provela je Berta na tavanu zgrade u dijelu grada koji stari Puležani i danas zovu drio la rena. S prozorčića kakvi se obično nalaze u takvim prostorijama kosih stropova, mogla je vidjeti kamene lukove drevne pulske ljepotice. Arena, kuća krilatih zidara, kako ju je mnogo godina kasnije nazvao nadahnuti pjesnik, u predvečerje je dozvoljavala purpurnim zrakama sa zapada da se provuku kroz čipku njenih zidova, pomiluju sive zgrade u Škaljerovoj, Faverijskoj... pa se oslabljene popnu skroz do Monvidala. Bertu je privlačila ta čudna svjetlost što se palila u predvečerje. Primakla bi se malom tavanskom oknu i gurnula glavu među željezne šipke koje su priječile da netko neoprezan padne kroz taj otvor smješten samo nekoliko centimetara od tla prostorije. Kad bi dovoljno nakrivila vrat u desno, uspijevala je u daljini ugledati obrise Uljanika koji je, obnovljen, uz dokovanja, rekonstrukcije i popravke, baš tih godina započeo s prvim isporukama novogradnji. Čudila se Berta obrisima visokih dizalica brodogradilišta. Izgledale su joj poput vratova žirafa što izranjaju iz mora negdje iza navoza i dokova. U stanu ispod skromnog Bertinog prebivališta živjeli su supružnici Pina i Gianni. Njihovo dvoje djece često je obilazilo Bertu. Budući da se nije mogla sama o sebi brinuti, Meri i Paolo redovito su joj donosili hranu, a nerijetko su zaigrani ostajali s njom praveći joj društvo i čitav sat. Obitelj nije bila imućna. Gianni je radio kao krojač. Vrstan majstor, ali ranih pedesetih godina prošlog stoljeća malo je bilo onih koji su nosili odijela šivana po mjeri. Ponekad nisu svi koji su željeli izgledati elegantno u savršeno skrojenom odijelu mogli Gianniju platiti ni platno, a kamoli rad njegovih vrijednih ruku. Pina je brinula o skromnim svakodnevnim obrocima svoje male obitelji. U proljeće je odlazila brati šparoge. Voljeli su njeni pojesti i fritaju od bljušća, što bi im spremila ako bi se u kući našlo koje jaje. Kada se u miris maneštre od koromača umiješao i vonj komadića pancete, bila je to prava fešta. .... Te godine, deset dana prije Božića, Gianni je kući donio vreću iz koje se nešto očajnički željelo osloboditi. Dok je stajao nasred kuhinje, na njegovom licu smjenjivali su se izrazi zadovoljstva i neke čudne nelagode. Ugledavši muža i vreću koju je on poput kakvog nezasluženog trofeja pomalo nespretno držao objema rukama, Pina je u trenu shvatila da će ipak imati prilično posla oko pripremanja svečanog božićnog ručka. ….. Učitelj iz male šijanske škole bio je ponosan na svoj plemeniti poziv. Na zidu njegove sobe iznad noćnog ormarića, u grubom drvenom okviru visjele su riječi iz starog spomenara: "Znaj da nema ljepšeg ni uzvišenijeg zvanja, nego posvetiti se odgoju svoga naroda!" Mladi čovjek svake ih je večeri pred počinak izgovarao u sebi poput najsvetije molitve. Poslijeratnih godina u Istri nije bilo mnogo pravih učitelja. Po selima u unutrašnjosti nerijetko su djecu poučavali pismeniji seljaci, ali naš učitelj bio je školovan čovjek. Volio je svoje učenike i svoju trošnu katedru. I djeca su voljela njega. Djevojčice su znale na putu do škole u vrtovima predgrađa ubrati poneki cvjetić i stidljivo ga ostaviti na stolu prije no što bi učitelj ušao u učionicu. Toga dana nije bilo cvijeća. Djeca su donijela učitelju na dar kokoš. Prisustvovala je nastavi vezna za nogu katedre, pažljivo prateći još nevješto dječje pisanje po zelenoj ploči koja je nekako nakrivljena stajala na stalku. Učitelj je dar primio da ne uvrijedi roditelje svojih učenika. Samac, u podstanarskoj sobici, razmišljao je što će s poklonom. Bio je dvostruko sretan kada je dio računa za novi kaput uspio podmiriti u naturi. Nije imao dovoljno novca, a i riješio se pernatoga dara. ….. Pina je opipala kokoš. Mršava je, ali do Božića će je još malo uhraniti. Bit će to krasan žgvacet uz fuže koje će sama umijesiti. ….. Na Božić, kuća je mirisala. Pekla se čak i povetica. Bez oraha, samo s jabukama. Djeca su bila presretna. Otac je donio i malu šmriku na koju su povješali neke stare bombone u šarenom papiru donesene tko zna kad iz Trsta. Pina je na stol stavila tanjure kad je mali Paolo zavikao: "Odnesimo nešto Berti, i njoj je danas Božić!" Roditelji su pogledali jedan drugog, a onda su im pogledi nehotice pali na zdjelu. Iz šuga su virili komadići Bertinog mesa. ….. Stara gospođa Marjuča dugo je zahvaljivala dragim susjedima kad su joj, uz čestitke, na dar donijeli zdjelu punu ukusnog jela. Ona i njena sestra imale su na stolu žgvacet od kokoši skoro do Silvestrova.

- 17:33 - Komentari (46) - Isprintaj - #

26.12.2005., ponedjeljak

Poesie d" amore

Na Trsatu Kao da živi u mojoj glavi, govori mi netko neke čudne rime; smjestio se tu; uporno me gnjavi; znala sam ih jednom; vrate se ponekad; ne zovem ih nikad; dobro, evo ih ovdje, možda odu i puste me na miru: D'ANNUNZIO Voglio un amore doloroso, lento, che lento sia come una lenta morte, e senza fine (voglio che piu" forte sia della morte) e senza mutamento. … SHAKESPEARE Se leggi questi versi, dimentica la mano che li scrisse: t'amo a tal punto che non vorrei restar nei tuoi dolci pensieri, se il pensare a me ti facesse soffrire. … NAZIM HIKMET Il piu" bello dei mari e" quello che non navigammo. Il piu" bello dei nostri figli non e" ancora cresciuto. I piu" belli dei nostri giorni non li abbiamo ancora vissuti. E quello che vorrei dirti di piu" bello non te l'ho ancora detto. … (netko mi je ukrao ime i lozinku, i jučer i danas, hoću natrag svoje bube, hoću male zelene nad mojom plažom, hoću cvjetiće iz Premanture i more s mojega balkona) Prijevod po duši i savjesti za Siščanku (mogu čitati i ostali) D'ANNUNZIO Želim jednu ljubav bolnu, sporu, sporu poput smrti spore, i bez kraja (želim da jača od smrti bude) i bez mijene … SHAKESPEARE Stihove ove ako čitaš, ruku što ih napisa zaboravi: volim te toliko da u mislima tvojim slatkim ostati ne želim, ako misao na mene patnju ti stvara NAZIM HIKMET Najljepše od svih mora, ono je kojim nismo plovili. Najljepše dijete od djece naše, još nije raslo. Najljepše dane svoje još živjeli nismo. A ono najljepše što želio bih ti reći još nisam ti rekao.

- 13:33 - Komentari (21) - Isprintaj - #

25.12.2005., nedjelja

Fritule i motorola

Rijetko su (nisu gotovo nikad) moji tekstovi na blogu dnevničke prirode. Ovo je ipak malo posebno doba godine pa ni ja nisam odoljela onom zovu koji glasi: o blogeru dragi, povjeri tipkovnici svoj život svakidašnji, reci joj što si danas jeo, koga si sreo, jesi li se ljutio, možda krivim putem uputio, nesretno zaljubio, u samoći gorko plakao ili si od sreće neke skakao. Reci sve to vjernome PC-u, nek' prenese cijelom svijetu. Jer ti znaš da to je važno, da tu ništa nije lažno, svi to moraju čitati, ozbiljno se zapitati kakav život vodiš, kojim putem hodiš. (ma koga je to briga) fritule Dakle, na Badnjak odlučim ja peći fritule. Od jednog (!) kilograma brašna (što dijete zna što je jedan kilogram?!). Tim fritulama nikad kraja. Cijela montagna. Užas! Vrelo ulje, pržene kuglice, rafinirani šećer, nema grožđica (jer dragi nećak ne jede grožđice?!), a montagna raste li raste. Sjetim se susjede. U dobar čas. Pozvonim i bez riječi joj gurnem u ruke veliku zdjelu fritula. Osmjeh i hvala. (malo odahnem) Tri su sata prošla, ja umorna, kuhinja prljava. E sad moram juriti k mami na ručak – večeru. Već u prizemlju osmerokatnice zna se točno što su kuhali. Svi, bez razlike! No dobro, volim ja taj slatkasto-slankasti vonj (kao da se nešto zaboravljeno odavno pokvarilo). Tata je bio kuhar. Dobro je! Jedemo svi, osim dragog nećaka. Djetetu (cipele broj 43) se spremaju nekakvi oslići, ne znam ni ja što. (nismo se prejeli, dobro je) motorola Okićen bor i pokloni (samo u našoj kući se otvaraju na Badnjak). Ja sam dobila totalno bezvezni mobitel, a moja krasna motorola (signor cellulare!) završila je u rukama dragog nećaka. Čudna neka transakcija, ali što mogu. Sjećate se kako me to dijete ucjenjuje! (ma nema veze, volim ja njega) sličica je ukradena E, desilo mi se nešto lijepo. Na putu prema kući mojih roditelja odjednom ugledam na cesti nešto crno, okruglasto. Cesta prazna, ravna, uspijem shvatiti da se to kreće. Kočim (nisam baš ni jurila), a ispred mene ponosno, na nožice podignut, polako, nesvjestan opasnosti, cestu prelazi jež. Pogledao me dok sam čekala da prošeta ispred auta i sigurna sam da je osjetio moju veliku radost što ga nisam zgazila. E, da sam imala moj digitalni aparatić (naravno, uzeo mi ga je dragi nećak). Vratila bih se ja i ježurka ježić bi veselo osvanuo na blogu udobno smješten na mojoj ruci. (za inat nekim tamo akademicima) Ponoćka u crkvi svetog Pavla svečana i vesela. Zbor jako lijepo pjeva. Sretan vam Božić!

- 09:22 - Komentari (28) - Isprintaj - #

24.12.2005., subota

Evo što je meni sveto

Zapišite kad umrem Evo što je meni sveto Da moj dom ljepotom sja I na marljivost me natjera Da će ovdje vladat radost Podsjećati me na mladost Svaka misao i djelo Da naš dom je srce cijelo. Edgar A. Guest Legenda kazuje da onaj tko na Badnjak iziđe na snijeg i ponese sočnu kost za psa lutalicu, malo sijena za umornog konja, topao ogrtač za lutalicu, granu s crvenim bobicama za nekoga tko je bio u lancima, zdjelicu mrvica za ptice koje od hladnoće ne pjevaju, kolače za djecu što vire kroz samotne prozore – tko god pripremi takav pladanj "dobit će zauzvrat takve darove koji će zasjeniti perje na paunovu repu i nebeske akorde." …. .... Svake godine kad na Božić iziđem po pladanj, gotovo je prazan. Jedne je godine nestao i ogrtač. Ne znam, možda sam samo vjeveričji Djed Mraz, Ali, to mi donosi zadovoljstvo. Upitam se čija se božićna želja ispunila. A nagrada? Posvuda je oko mene. No najveća je nagrada što to sad vidim. Iz knjige: Sarah Ban Breathnach, Sitne radosti, Knjiga utjehe i radosti za svaki dan, Mozaik knjiga, Zagreb, 1999.

- 08:00 - Komentari (16) - Isprintaj - #

23.12.2005., petak

Prekrasan život

Winter day Ozbiljno razmislite o tome da slijedeće godine počnete pisati vlastite meditacije. Počnite polako. Napišite samo jednu na tjedan ili na mjesec. Tražite sveto u običnom, i naći ćete ga. Ništa u vašem životu nije tako beznačajno da ne bi moglo biti izvorom nadahnuća. Kad počnete redovito pisati vlastite meditacije, zapanjit ćete se čega ćete se sve sjetiti. Engleski pjesnik Cecil day-Lewis veli: "Ne pišemo zato da bi nas shvatili, nego zato da shvatimo." Počnete li pisati vlastite autentične meditacije, otkrit ćete, prepoznati i shvatiti da je vaš život prekrasan. Iz knjige: Sarah Ban Breathnach, Sitne radosti, Knjiga utjehe i radosti za svaki dan, Mozaik knjiga, Zagreb, 1999.

- 08:00 - Komentari (21) - Isprintaj - #

22.12.2005., četvrtak

Dolazi svjetlost

Winter day U drevna vremena, kad su dani postajali kraći i mračniji, ljudi su postajali sve potišteniji i zabrinutiji, jer su se bojali da sunce umire. Znali su da bi bez sunca, koje su štovali kao božanstvo, nestali. Da bi prizvali izvor topline, svjetlosti i obilja, stvorili su zimski obred čiji je vrhunac bio proslava zimskog solsticija, otprilike 21. na 22. prosinca, najdulje noći u godini. Žene su skupljale zimzelen kako bi ukrasile kuće. Pripravljale su bogate gozbe. Muškarci su palili velike vatre koje su simbolizirale svjetlost sunca. Sviralo se i plesalo. Iz knjige: Sarah Ban Breathnach, Sitne radosti, Knjiga utjehe i radosti za svaki dan, Mozaik knjiga, Zagreb, 1999.

- 08:00 - Komentari (17) - Isprintaj - #

21.12.2005., srijeda

Duša i godišnja doba

Winter day Proživite svako doba: udišite zrak, pijte napitke, kušajte plodove i predajte se njihovu utjecaju. Neka vam oni budu jedina dijeta i ljekovito bilje. Henry David Thoreau Učenje o utjecaju duše i godišnjih doba može nam pomoći na našem putu cjelovitosti. U svijetu prirode, zima je doba odmora, oporavka i razmišljanja. U našem životu ovaj tjedan toga baš nema mnogo, ali kad blagdani prođu, razmislite o tome kako ćete provesti slobodno vrijeme. A ako ga imate onako malo kako mislim, razmislite o tome kako to sljedeće godine možete promijeniti. Njemačka mističarka iz 12. stoljeća, Hildegard od Bingena, predlaže jednostavan način istraživanja spona duše i godišnjih doba: Pogledajte sunce. Vidite mjesec i zvijezde. Pogledajte ljepotu zelenila. A sad, Razmislite. Iz knjige: Sarah Ban Breathnach, Sitne radosti, Knjiga utjehe i radosti za svaki dan, Mozaik knjiga, Zagreb, 1999.

- 08:33 - Komentari (26) - Isprintaj - #

18.12.2005., nedjelja

Ivica i Marica

Na svojim nedavnim lutanjima Helixica je naišla na kućicu iz bajke o Ivici i Marici. Ivica i Marica odavno nisu više djeca. Otišli su svojim putem i napravili zavidne karijere, otac njihov i zla maćeha nisu više među živima, a zločesta baba… Što se s njom desilo nabolje kazuje stih kojeg se još uvijek sjećam: "...iz sve snage straga jurnu i u vatru babu gurnu…" Ivica i Marica rođeni su kao Hänsel und Gretel iz pera braće Grimm. No dobro, o njima svatko tko je jednom bio dijete zna gotovo sve. Ako je netko davno bio dijete (poput mene), mora se nekih detalja malo prisjetiti. A gdje drugdje nego na internetu? I nađem ja Grimm Brothers' Home Page. Ponudio Google velikodušno oko 2 350 000 stranica raznih tekstova o braći Grimm. Zadržim se ja na prvoj, kad uz nju poruka: Traduci questa pagina. Snašla bih se i na engleskom, ali ako je tekst na talijanskom, onda sam baš, kako se ono kaže, kod kuće. I kliknem ja Traduci questa pagina. Sto traducendo… i evo ga: Home Page Dei Fratelli Di Grimm. Ma prekrasno, dvije sekunde i ogroman tekst preveden, samo biraš: s…jezika na … jezik. I krenem ja čitati. Tražila sam jedan reprezentativan, živopisan odlomak, ali svi su toliko lijepi da je bilo jako teško odlučiti koji objaviti – imbarazzo della scelta. Evo ipak jednog (s pokušajem prijevoda): I due bambini non avevano potuti cadere addormentato a causa della loro fame e si sono sentiti che cosa lo stepmother aveva detto al padre. Gretel cried rotture amare ed ha detto a Hansel, "finito con noi!" "sia calmo, Gretel," ha detto Hansel, "e non si preoccupi. Conosco che cosa fare." E non appena gli adulti hanno avuti addormentato caduto, si č alzato, tirato il suo rivestimento, aperto il portello piů basso e rampicante all'esterno. La luna stava lucidando brillantemente ed i ciottoli bianchi davanti la casa glistening come le monete d'argento. Hansel si č piegato sopra ed ha riempito le sue tasche del rivestimento di loro, altretanto come si adattare. Allora č andato nuovamente dentro la casa e detto, "non si preoccupi, Gretel. Pozzo di sonno. Il dio non forsake noi." Allora č andato di nuovo alla base. Pokušaj prijevoda: (ja prevodim s talijanskog na hrvatski ono što je kompjuter preveo s engleskog na talijanski) Dvoje djece ne bijahu mogli pasti uspavan zbog njihove gladi i čuli su se što stepmother bijaše rekla ocu. Gretel cried razbijanja gorka i rekla je Hanselu, "svršeno s nama!" "neka bude (neka budeš) miran, Gretel" rekao je Hansel, "i ne brinite. Poznajem što činiti." I netom su odrasli imali uspavan pao, ustao je, vukao svoje presvlačenje, otvorena najniža vratašca i penjući (penjačica, o biljci, op.a.) prema vani. Mjesec je glancao (laštio) sjajno i bijeli oblutci pred kućom glistening kao srebrni novčići. Hansel se savio iznad i napunio svoje džepove presvlake njima (ili njihove ? op.a.), također (na isti način) kako se prilagoditi. Zatim je išao ponovno u kuću i rekao, "ne brinite, Gretel. Bunar sna. Bog ne forsake nas." Onda je otišao ponovno u bazu. Prije nekoliko dana ponuđen mi je prevoditeljski posao. Jedan gospodin, umjetnička neka duša, napisao je monografiju o Grožnjanu. Nisam vidjela cijeli tekst, ali mislim da je riječ o stotinjak kartica. Prepun je metafora, čudnih rečeničnih konstrukcija pa ga treba najprije prevesti na razumljiv hrvatski jezik. Općina Grožnjan spremna je velikodušno platiti 40 kuna po kartici. Da brat bratu prevodi, ne može mu naplatiti manje od 120 kuna po kartici. Molim drage blogere da mi jave gdje mogu kupiti sjajan program za prevođenje čiji sam rad ovdje demonstrirala. Želim kupiti jedan Općini Grožnjan da im on prevodi besplatno. Pa neka svi prevodioci ostanu bez posla! Helixica je hrabro odoljela slatkišima od kojih je sazdana kućica, ali šalica mirisnog kuhanog vina jasno se vidi na ovoj mutnoj sličici. Dodatak: ja sam prevela s talijanskog (onakvog kakvog mi ga je ponudio kompjuter), da sada kompjuter s ovakvog hrvatskog prevede na, recimo, njemački, pa onda s njemačkog na ruski, mislim da to više ne bi bili brat i sestra Ivica i Marica, nego, u najmanju ruku, Braća Karamazovi. Nevezano: Molim vrijednog komentatora kojeg jako zanima povijest nastanka mog bloga (ostavlja svježe, doduše vrlo šture, komentare duboko u arhivi) da mi se javi potpisan. Silno želim saznati tko je taj marljivi arheolog koji se bez linka potpisuje kao "čvarko".

- 16:08 - Komentari (41) - Isprintaj - #

16.12.2005., petak

Bečki konditoraj

Teško je odoljeti. Boje, oblici, mirisi okrutno draže osjetila. Oni skloniji duhovnim užicima, zadovoljstvo mogu potražiti u bogatoj biblioteci.

- 14:49 - Komentari (18) - Isprintaj - #

14.12.2005., srijeda

Konji na ulicama Beča

- 16:12 - Komentari (21) - Isprintaj - #

08.12.2005., četvrtak

Mala priča o glagolima

Školom se širio miris pizze. Sasvim neprimjereno zavukao se u sve hodnike i učionice. Stubištem se popeo do dvorane glazbenog odgoja. Zvuci Smetanine "Vltave" utapali su se u vonju pečenog tijesta, rajčice, mravinca, sira i šunke. Učiteljica je osjetila lagano razočaranje začinjeno zrncem tuge, možda čak i s malo ljutnje. Prošlo je mnogo godina otkako je posljednji put izašla iz ove iste zgrade. Tada je u ruci ponosno držala svjedodžbu o završenom osmogodišnjem školovanju. Neki sasvim drukčiji mirisi ostali su u njenom sjećanju: mirisi krede, knjiga, drvenih bojica, mirisi ljepila za papir kojim su se učenici služili pri izradi kolaža. Danas je prvi put ponovno prošla kroz široka dvostruka vrata glavnog ulaza. I začudo – hodnici, stubišta, dvorane, učionice… nisu joj se učinili manjima od onih koje je pamtila. Ali, zidove sada krase neki novi crteži. Učiteljska zbornica ustupila je svoju prostoriju kabinetu za nastavu informatike kojeg u vrijeme kad je Učiteljica bila učenica nije bilo. Nije to više ona stara škola. Za vrijeme njenog školovanja nikad, baš nikad nije ovdje mirisalo na pizzu. Na trenutak je jedva potisnula želju da pobjegne. Sjetila se malenih drugašića i trećašića koji su je čekali u učionicama. Ušla je u treći A. Posvuda su ležali masni papiri, a nekoliko učenika držalo je u ruci komadiće pizze. Onako musavi, odmah su počeli salijetati Učiteljicu. Vukli su je za rukav dok se je pokušavala probiti do stola preskačući prevelike školske torbe. "Učiteljice, Mate me je udario; Borna mi je rekao da je Alen moja simpatija, a nije; mogu li ići našiljiti olovku; učiteljice, ona mi je rekla da sam debela; učiteljice, Filip leži na podu i plače…" Učiteljica je osjetila laganu paniku. Već deset minuta nije uspijevala ništa napraviti. Morala je tješiti uplakane, nesretno zaljubljene, krivo optužene, tužne, ljute trećašiće. Odjednom je stala pred veliku zelenu ploču i glasno koliko je mogla postavila pitanje: "Djeco, znate li što su to glagoli?" "To je kad nešto radimo." "Dobro. Ja pišem – radim nešto rukom. A kad kažem: Vani sniježi?" "To je nešto u prirodi." "Dobro. A što ako kažem: Ja volim nekoga. Radim li nešto?" "Daaa, daaa, radite, raadite, vi volite, pa da, to je nešto… vi volite!" U posljednjoj klupi kraj prozora jedan je dječak strpljivo držao dignutu ruku. Nije izvikivao svoje odgovore uglas s ostalim učenicima. Učiteljica ga je pokretom ruke ohrabrila da kaže što misli. Kao da su svi odjednom poželjeli čuti što će dječak reći. Utihnuli su na tren, a dječak je rekao: "Učiteljice, kad volite, vi radite srcem!" Učiteljici nije više smetao neobičan miris po školskim hodnicima ni dječja razigranost. Na putu do kuće promatrala je kroz prozor autobusa prve gradske božićne ukrase, a slike iz starog spomenara što ga je naslijedila od jedne drage učiteljice, sve jasnije su joj se vraćale u sjećanje.

- 21:33 - Komentari (28) - Isprintaj - #

07.12.2005., srijeda

Giada

- 18:15 - Komentari (12) - Isprintaj - #

06.12.2005., utorak

Signora Maria Avi Bocher

Cara Signora Bocher, mi ricordo di Lei con affetto e con tenerezza. Jedne zime, u gradiću smještenom u Val Pusteriji, u dolini okruženoj vrhuncima Dolomita, promatrala sam gospođu Bocher kako tiho pjevušeći krati duge večeri omiljenim tjednikom Settimana Enigmistica. Devedeset treću zimu gledala je gospođa Bocher kako s obronaka planina svjetlucaju mazi (masi chiusi), imanja Tirolaca brđana. Nekad davno bila su ta imanja potpuno odsječena od svijeta sve dok snijeg ne bi okopnio otkrivši staze što su vodile do naselja u dolini. U mazima nije puno toga nedostajalo, zapravo nije nedostajalo ničega bez čega ukućani ne bi mogli dočekati ljeto. Našlo se tu sušena voća, nešto povrća u trapu, a što je najvažnije – kravice su nesebično davale mlijeko. Štala je uvijek bila u prizemlju glavne zgrade imanja da bi sobe smještene iznad nje koristile toplinu koju su životinje stvarale svojim tijelima. Glavna prostorija u kojoj su se okupljali ukućani zvala se stube. Za dugih zimskih večeri djeca bi polijegala po velikoj zidanoj peći po kojoj je prostorija i dobila ime. Žene su među dlanovima valjale kanederle za nedjeljni ručak, a muškarci kroz majušna okna promatrali rijetka treperava svjetla daleko u dolini. Priča se da je djed koji bi za svoj odlazak pred svetog Petra odabrao jedan od tih mrazom okovanih dana, ostajao s ukućanima sve dok tvrda zemlja ne bi popustila pod sunčevim zracima i tako u svoje krilo zauvijek primila ovozemaljske ostatke starog gospodara. Mlađa braća i sestre pokojnikovi živjeli su daleko i nije ih bilo lako obavijestiti o tužnom događaju. Na imanju je ostajao samo prvorođeni sin. Drugi su to dobro znali i od malena su se spremali potražiti sreću daleko od roditeljskog doma. Imanje je ostajalo cijelo, nedirnuto, zatvoreno – to su masi chiusi. Danas mazi svijetle s planine poput božićnih ukrasa. Dobrostojeći avanturisti željni odmora u nevelikim, snijegom prekrivenim pansionima, stižu do njih svojim luksuznim automobilima, pijuckaju vin brule u udobnim toplim sobama ukrašenim tipičnim tirolskim ukrasima. Mazi nisu više zatvoreni, gospođa Bocher više ne rješava svoje križaljke i rebuse. Ja sam tu davnu večer prekratila crtajući njen ponosni profil. Otišla je gospođa Bocher. Nadam se da i danas sluša Gustava Mahlera u maestralnom izvođenju nekog nebeskog orkestra.

- 14:05 - Komentari (52) - Isprintaj - #

03.12.2005., subota

Moji prijatelji

još jedno malo stvorenje ima u mene povjerenje... krijesnica iz priče "Mali Zeleni na Verudeli"

- 23:14 - Komentari (33) - Isprintaj - #