Marketing
Fritule i motorola
Rijetko su (nisu gotovo nikad) moji tekstovi na blogu dnevničke prirode. Ovo je ipak malo posebno doba godine pa ni ja nisam odoljela onom zovu koji glasi: o blogeru dragi, povjeri tipkovnici svoj život svakidašnji, reci joj što si danas jeo, koga si sreo, jesi li se ljutio, možda krivim putem uputio, nesretno zaljubio, u samoći gorko plakao ili si od sreće neke skakao. Reci sve to vjernome PC-u, nek' prenese cijelom svijetu. Jer ti znaš da to je važno, da tu ništa nije lažno, svi to moraju čitati, ozbiljno se zapitati kakav život vodiš, kojim putem hodiš.
(ma koga je to briga)
fritule
Dakle, na Badnjak odlučim ja peći fritule. Od jednog (!) kilograma brašna (što dijete zna što je jedan kilogram?!). Tim fritulama nikad kraja. Cijela montagna. Užas! Vrelo ulje, pržene kuglice, rafinirani šećer, nema grožđica (jer dragi nećak ne jede grožđice?!), a montagna raste li raste. Sjetim se susjede. U dobar čas. Pozvonim i bez riječi joj gurnem u ruke veliku zdjelu fritula. Osmjeh i hvala.
(malo odahnem)
Tri su sata prošla, ja umorna, kuhinja prljava. E sad moram juriti k mami na ručak – večeru. Već u prizemlju osmerokatnice zna se točno što su kuhali. Svi, bez razlike! No dobro, volim ja taj slatkasto-slankasti vonj (kao da se nešto zaboravljeno odavno pokvarilo). Tata je bio kuhar. Dobro je! Jedemo svi, osim dragog nećaka. Djetetu (cipele broj 43) se spremaju nekakvi oslići, ne znam ni ja što.
(nismo se prejeli, dobro je)
motorola
Okićen bor i pokloni (samo u našoj kući se otvaraju na Badnjak). Ja sam dobila totalno bezvezni mobitel, a moja krasna motorola (signor cellulare!) završila je u rukama dragog nećaka. Čudna neka transakcija, ali što mogu. Sjećate se kako me to dijete ucjenjuje!
(ma nema veze, volim ja njega)
sličica je ukradena
E, desilo mi se nešto lijepo. Na putu prema kući mojih roditelja odjednom ugledam na cesti nešto crno, okruglasto. Cesta prazna, ravna, uspijem shvatiti da se to kreće. Kočim (nisam baš ni jurila), a ispred mene ponosno, na nožice podignut, polako, nesvjestan opasnosti, cestu prelazi jež. Pogledao me dok sam čekala da prošeta ispred auta i sigurna sam da je osjetio moju veliku radost što ga nisam zgazila. E, da sam imala moj digitalni aparatić (naravno, uzeo mi ga je dragi nećak). Vratila bih se ja i ježurka ježić bi veselo osvanuo na blogu udobno smješten na mojoj ruci.
(za inat nekim tamo akademicima)
Ponoćka u crkvi svetog Pavla svečana i vesela. Zbor jako lijepo pjeva.
Sretan vam Božić!
Post je objavljen 25.12.2005. u 09:22 sati.