Marketing
Signora Maria Avi Bocher
Cara Signora Bocher, mi ricordo di Lei con affetto e con tenerezza.
Jedne zime, u gradiću smještenom u Val Pusteriji, u dolini okruženoj vrhuncima Dolomita, promatrala sam gospođu Bocher kako tiho pjevušeći krati duge večeri omiljenim tjednikom Settimana Enigmistica. Devedeset treću zimu gledala je gospođa Bocher kako s obronaka planina svjetlucaju mazi (masi chiusi), imanja Tirolaca brđana.
Nekad davno bila su ta imanja potpuno odsječena od svijeta sve dok snijeg ne bi okopnio otkrivši staze što su vodile do naselja u dolini. U mazima nije puno toga nedostajalo, zapravo nije nedostajalo ničega bez čega ukućani ne bi mogli dočekati ljeto. Našlo se tu sušena voća, nešto povrća u trapu, a što je najvažnije – kravice su nesebično davale mlijeko. Štala je uvijek bila u prizemlju glavne zgrade imanja da bi sobe smještene iznad nje koristile toplinu koju su životinje stvarale svojim tijelima. Glavna prostorija u kojoj su se okupljali ukućani zvala se stube. Za dugih zimskih večeri djeca bi polijegala po velikoj zidanoj peći po kojoj je prostorija i dobila ime. Žene su među dlanovima valjale kanederle za nedjeljni ručak, a muškarci kroz majušna okna promatrali rijetka treperava svjetla daleko u dolini. Priča se da je djed koji bi za svoj odlazak pred svetog Petra odabrao jedan od tih mrazom okovanih dana, ostajao s ukućanima sve dok tvrda zemlja ne bi popustila pod sunčevim zracima i tako u svoje krilo zauvijek primila ovozemaljske ostatke starog gospodara. Mlađa braća i sestre pokojnikovi živjeli su daleko i nije ih bilo lako obavijestiti o tužnom događaju. Na imanju je ostajao samo prvorođeni sin. Drugi su to dobro znali i od malena su se spremali potražiti sreću daleko od roditeljskog doma. Imanje je ostajalo cijelo, nedirnuto, zatvoreno – to su masi chiusi.
Danas mazi svijetle s planine poput božićnih ukrasa. Dobrostojeći avanturisti željni odmora u nevelikim, snijegom prekrivenim pansionima, stižu do njih svojim luksuznim automobilima, pijuckaju vin brule u udobnim toplim sobama ukrašenim tipičnim tirolskim ukrasima.
Mazi nisu više zatvoreni, gospođa Bocher više ne rješava svoje križaljke i rebuse. Ja sam tu davnu večer prekratila crtajući njen ponosni profil. Otišla je gospođa Bocher. Nadam se da i danas sluša Gustava Mahlera u maestralnom izvođenju nekog nebeskog orkestra.
Post je objavljen 06.12.2005. u 14:05 sati.