Kako su prošle silne godine od zadnjeg pisanja u ovu virtualnu tekicu, morat ću se malo osvrnuti unatrag i poloviti konce prije nego li mi zauvijek promaknu. Što se sve desilo nakon izdavanja kuharice i kud sam pošla gdje sam došla i to, zapravo ni ne znam. Šta sam radila? Hm? Završila sam trogodišnju školu filcanja. To sam uglavnom radila najviše vremena, fotkala po običaju i đabalebarila.
Djecu sam naučila da rade sve nemile kućne poslove, a ja samo kuham. Jest da dnevno viknem stotinjak puta po glavi lijenčine, Dawa složi suđe, Nyima baci kompost, Dawa daj usisavač, vidiš da izgleda kao brlog od silnih pasjih dlaka, Nyima daj izvuci kante sutra nose crno smeće, žute vreće, papire, kompost kuge i kolere. I tako svaki dan ista priča, ista derača, isto sve. Ali nakon par tisuća puta pospreme i svoju sobu, ja dobijem još čopor sijedih lasi i svi sretni i veseli.
Humor mi se istupio u toj urlačini. Bilo je i onih priča ali to je davno svršeno vrijeme, dajte te zadaće, pa daj sad, pa za pola sata opet sve iz početka. Ali ajde, to više ne moram vikati, samo se napravi. Što je i u redu kad ideš u deseti razred.
Svirali su instrumente, šest godina, lijepo ih je išla karta. Dawa klavir, a Nyima trubu. Profesor je već trljal ruke kak bu ih on na konzervatorij otpratil, ali banda je odustala od svirke i to nije više imalo veze s mozgom i na koncu sam morala dić ruke od navaljivanja jer bi vjerojatno završila u ludnici, a oni u bolnici. Onda sam promjenila taktiku pa sam upisala saksofon. Ja, ne oni, i sad ja sviram oni ne, ali sjete se tu i tamo pa se prime nota i odsviraju si nešta onak za gušt. Iskreno, nije to ni tako loše. Čak smo skup svirali Nyima i ja prošle godine za Božić, na lokalnom bavarskom teferiću. Bilo je to strašno ali nitko nije primjetio da fulavam, buka je bila prestrašna i žamor, a i svi su već bili dilajlični nakon kuhanog vina. No da.
Onda smo pred dve i pol godine uzeli sa ceste veliku džukeletinu koja nam sad uništava život, meni bar. Sa gomilom dlačurina koje u valovima putuju kroz kuću. Lijepe se na sve živo i neživo i neprestano lebde u zraku. Stepenice su u sekundi pune dlaka čim on otrči rundu gore dole, uz put isipa i određenu količinu pijeska i sitne prašine jer uglavnom preko dana spava vani u rupi koju si je sam iskopal. (tu ide smajlić koji koluče očima)
Kiki nam je otišla iza duge, negdje u drugom mjesecu ove godine, malo prije svog 18. rođendana. Tako da je sad Gari jedina živina u kući ako ne računam česte posjete miševa i štakora. No o tome ću u jednom od slijedećih pričica iz bujne nam povijesti...
O kakvoj je pasjoj nedresiranoj i prepametnoj beštiji riječ, prikazuje donja slika.
|