Bugenvilija
12.01.2008., subota
10 dana slave za male mrave
 Danas nam je Nyima zakurio. Pa da, taman smo se riješili Dawine bolesti one od Nove ujutro, pa je sad red da drugi preuzme štafetu. Bilo bi naprosto predosadno ovako lijepo vreme provesti na friškom zraku i suncu, kad možemo u krevetu sa temperaturom. Proljeće nam je stiglo u nepuna 3 dana. Nadam se samo da ne bu tako završila zima jer sanjke koje smo kupili još pred dve godine smo rabili ravno 4 puta. Sramota za Bavarsku nam hladnu mokru i nikakvu. Onda će opet ljeto biti red kiše, red poplave red paklenih vrućina i onda kad bi svi očekivali prekrasno bablje ljeto, pasti će nam snijeg. No da. Ljuta sam ko ris na katolički vrtić i ekipu snova, blesavi babinjak debelih mama sa neofarbanom sijedom kosom koje ne znaju pozdraviti i ravnateljicu zlokobna pogleda koja mi od samog početka maltretira djecu. Za sad joj to još ne mogu dokazati ali čim mi se ukaže prva prilika prikucat ću je na stup srama i to ne sa čavlim neg sa onom građevinarskom takericom, da ju majka Janja od tamo ne skine sam tak i to na pročelje vrtića svima na ruglo i sramotu. Grrrrrrrr! Dođoh po njih u četvrtak malo ranije jer mi je tako opal grah i vidim da usred bijela dana, prekrasnog sunčanog na debelih plus 8 oni trče po dvorani i sa svih strana zatvorenih prozora. No dobro mislim si, valjda imaju za to neki pametan razlog. Dođem u dvoranu, a tamo stoji ravnateljica vrtića nad mojim blizancima, dok oni obojica ridaju u čošku dvorane. Pitam pristojno što je na stvari jer i ja znam da oni nisu baš najposlušniji, a i zašto bi bili uostalom. Veli babac, zar vam oni uvjek ovako urlaju doma, reko - ne, mene djeca slušaju. Ona prevrne s gađenjem očima i napravi grimasu u kojoj su joj brkovi došli jače do izražaja. Došlo mi je da ju šutnem nogom jednom, a onda još jednom. Pokupim djecu bez pozdrava i idemo se obući u garderobu pored njihove grupe, i njih dva jurnu svojim tetama u naručaj i plač i suze i svašta nešto. Uglavnom, tu ravnateljicu očito niko baš ne voli pretjerano. Pitam se ima li ta žena svoju djecu. Uvijek joj na licu titra jedan smješak koji nije baš najugodniji. Kao da se svima ruga. Dok mi ne padne šaka, a onda joj neće biti do smijanja... |