Bugenvilija
08.10.2006., nedjelja
Prazničko poslijepodne uz mongolski čaj
|
Bili smo nekidan, kad je ono bio neki njemački praznik usred tjedna kod naših Mongolaca na ručku i druženju. Kako su oni studenti, tako i kao što priliči žive u studentskom domu. Iskreno rečeno, taj dom izgleda 10 puta bolje nego većina zagrebačkih kvartova, posebno Novog Zagreba ili Dubrave. Oni su recimo u prizemlju, pa imaju i malu terasicu i komadić zelenila koje naravno nitko ne obrađuje i ne uređuje jer se za to naprosto nema vremena ali i onako samoniklo raslinje izgleda sasvim zgodno. Posebno me oduševilo što tamo nitko ne zaključava bicikle ni stanove kao u ostalim frtaljima uzduž i poprijeko Minhena i okolice mu, a o ostalom dijelu Dojčlandije i Europe ni da ne zborim. To je na tom parkiralištu za bickače, pred kompleksom od tri zgrade, jedno veliko, ma ogromno željezno šipražje, gdje samo nakon dosta muke možete locirati svoj bic koji ste tamo ostavili recimo prekjučer. Zato jer se mali klinci, kojih ima nevjerojatno puno za jedan studenski dom, sa svojm trokolicama, dvokolicama s pomoćnim kotačima i onih već pravih ali malih bickača toliko nakoti oko ovih velikih da se tu ne zna tko pije, a tko plaća. Isto je takva situacija i u stubištu ali sa dječjim kolicima. Ne, nisu vezana, a ima ih ma sigurno jedno 30 na 20 apartmana, a sve na 10 kvadrata prostora. Kaos do iznemoglosti. Ali uredan kaos. Puno uredniji od mnogih koje sam već imala prilike viđati. Možda zato jer je to ipak studenski dom i sve je ipak podređeno učenju i polaganju ispita, a djeca i to, a zalomilo se... a šta sad... Tako da im je i internet najbrži u cijeloj zoni i naravno besalptan. Stančić je zgodan, baš za malu familijicu i mlade ljude. Istina, čak je koji kvadrat veći nego ona moja rupa u Zagrebu, koja se vodi pod jednoiposoban i totalno je nefunkcionalan za razliku od ovog. I za kraj opisa ono što me najviše veseli kad dođemo k njima. Sve je širom otvoreno, u njihovom hodniku u prizemlju samo su 4 stana, dva na početku i dva jedan nasuprot drugome na dnu hodnika. U hodniku se djeca voze malim biciklićima i ostalim smiješnim vozilima koja pište i skviče, presvlače lutkice i igra se još sto čuda... stanovi su otvoreni od jutra do mraka ili dok se ne ide na spavanje. Klinci jedu tamo gdje se zateknu za vrijeme objeda. Pa mala lutkica iz susjednog stana ako joj se ne dopada dnevni menü ode k susjedu na klopu. Mama od male Bimbe kako ju blizanci zovu, su u mješanom braku. Ovi naši mješani brakovi su mačji kašalj za ovu kombinaciju. Mama joj je Španjolka, a tata Mongolac, a mala Bimbina ja najslađa curica koju sam vidjela u zadnje vrijeme... samo nenametljivo dođe, pogleda kaj se novog zbiva i to sve bez riječi, pogleda koje su igračke momentalno aktuelne, priključi se ak joj je zabavno, ak ne, ode u jedan ugao i igra se sama sa sobom... Baš ovako... tu se još škica situacija na terenu...  Moji su hahari odmah zauzeli kompletan vozni park zajedno sa popratnim sadržajem. Sreća njihova jer je mali Nomunbileg još spavao, a i da nije ne bi im pravio neke veće probleme jer je ipak punih 6 mjeseci mlađi. Nomundari se motala unaokolo, jer ipak su za nju blizanci pravi pišmolji i više nisu baš ni interesantni kao prije, ipak je tu već pubertet na pragu, ako ne i zakoračeno u njega. Zaokruglila se ko puni mjesec i iz jedne do nedavno male curice se pretvorila u pravu limačicu koja priča viceve sve u 16 i to naravno na tečnom njemačkom ali ju majka ne pušta tako olako, pa mala čita i piše i mongolsku ćirilicu. Nema mrdanja, oni znaju da ovo nije obečana zemlja i da će se kad tad morati vratiti doma i nastaviti tamo život. Na sve misle, zaista mi je to drago vidjeti. Dobro, Bayasaa nije baš impresionirana saznanjem da će se vratiti u dom njenog muža i živjeti zajedno sa njegovom sestrom i njenim mužem i naravno sa njegovom majkom. Ona bi radije u Kanadu ili Australiju, zapravo što dalje od doma. Ne zamjeram joj to uopće, i ja sam kidnula što dalje od moje svekrve makar nisam živjela s njom, ali jedan grad nije bio dovoljno velik za nas dvije, a pametniji popušta. Kroz razgovor dotakli smo se raznih tema kao i uvijek, a njihova želja da se klopa vani me prisilila da pokažem pojas od zečje dlake koji i sad nosim u borbi protiv mjehurnih smetnji koje me nisu napustile od prije ljeta kad sam izkonzumirala i gomilu antibiotika i mislila da sam time riješila stvar. Na to je Bayasaa skočila i izvadila iz najgornjeg ormara u kuhinji nešto za što bih ja bez naočala dala ruku u vatru da je riječ o jakovom govnu hladno prešanom i sušenom na zraku ali su me brzo razuvjerili. Riječ je o mongolskom čaju. Izgleda kao gomila suhog korjenja sa crnom zemljom ali nije to. Njihov čaj, tj. onaj koji se ne prodaje jer je to zadnja kvalirteta i lista nije vidjelo, već je sama stabljika, grane i nešto nečega crnog (zato se valjda i zove crni čaj). Uglavnom, to je taj od kojeg se radi poznati masleni čaj i još služi za parenje protiv upale mjehura. Skuha se za lijek, dvije žlice tog čaja da zakipi voda, sa malo soli. To se nalije u lonac ili neku porculansku posudu koja je ugnježđena u ručnik u nekoj kanti preko čega se napravi od tvrda kartona oblik daske za zahod i to se omota ručnikom ili nekim pamučnim materijalom, a otvor je dovoljan da se kroz rupu ugnjezdi "ćuća" koja se onda tako fino pari koliko dugo drži toplina tekućine. Isto vrijedi i za muške, makar je to uglavnom ženska boljka. Dobro je pariti makar dvaput dnevno po pola sata. Moram naglasiti da je već nakon samo jednog parenja došlo do znatnog poboljšanja u odnosu na ljekove koje sam pila uludo sve vreme... Ovako izgleda to čudo od čaja...  Onaj masleni čaj koji mi je Bayasaa bila poklonila onako velikodušno u onom instant izdanju, ako se tko sjeća...sad sam dobila naputak kako se dela za istača, tj. u kućnoj radinosti. Naravno, treba vam čaj koji izgleda kao ovaj gore. Definitivno ima bolju aromu od onog pravog crnog čaja kojeg poznajemo kroz razne sorte i načine pripremanja. Ne kažem da ja sad nerado pijem crni rolani u male kuglice sa jasminovim laticama... ne, samo je ovaj za tu hranjivu varijantu u klopi puno bolji. To je čaj ili hrana u Mongoliji, oni u njemu kuhaju punjenu tjesteninu, meso, a i neke druge namirnice za koje nisam još uspjela odgonetnuti što su zapravo. A tjesto se radi od isključivo crnog brašna i taj čaj - sok koji ostane nakon kuhanja je zaista ljekovit. Kužim sad odakle im ta želja da sve kuhaju u čaju. Jest da ni nemaju neku alternativu... a poslje se prave da piju čaj, a u biti piju vruću juhu... Uglavnom. Recept ide ovako: na litru vode stavi se nešto ovog gore granja što li je već, oni koji toga nemaju nek se nose po vlastitom nahođenju. Čaj ne smije biti prejak, dapače, kod njih i mala djeca ga mogu konzumirati. Mislim da je to više do tih stabljika nego do čaja u listovima. List je ipak žešći, što je i za očekivati od njega (lista). Voda se blago posoli i doda pola jušne žlice putra kad voda zakipi. Kad zakipi, smanji se na najlaganije i kuha još minutu - dvije. Kad je gotovo, procijedi se i u procijeđeni čaj doda jakovog mlijeka kojeg podojite u prvom zoološkom vrtu. Šalim se, dodajte obično kozje mlijeko od Dukata ili Vindije, ne sjećam se točno ko proizvodi. Ma može i kravlje ak je frka. Jako je bitno da voda bude blago posoljena jer je onda i čaj "mekši" tj. blaži. Sad sam nakon tog saznanja počela soliti i ostale čajeve, pa čak i biljne i mogu reći da su pitkiji i bolje se osjećam. Dobili smo zajedno sa korovom zvanim crni čaj i nešto jakovog loja. Koji je odličan kad se ugrije i onda namaže na kožu. Međutim imam neku kremu od arnike koja je odlična za mazanje po trbuhu, a ne smrdi i jne zahtjeva još čudo stvari preko sebe, tako da će loj čekati neke druge bolesti ili ću ga koristiti umjesto kreme za lice na jako niskim temperaturama koje se navodno očekuju ove zime... A pošto ovaj post pišem već tri sata i nemam pojma kaj sam još htela reć, ću sad prekinuti na dobrobit šire zajednice i mog lakog sna koji me lovio već u par navrata...Imam još neke slike koje su tu trebale upasti ali ne znam ni kud ni zašto pa se sami snađite, a ja ću vam samo reć kaj je kaj i šlus i laku noć... Evo recimo ovaj bućkuriš koji bute vidli na slici je taj slavni masleni čaj u kojem je kuhano nešto što nisu Momo kuglice ali mu je vrlo slično. To su kao tortelini od crnog brašna punjeni mesnim okruglicama, koje nam je Bayasaa dala jer njen Nomunbileg sam pojede 6 komada (to je valjda pohvalno), a Nyima ih nije želio ni pogledati dok je Dawa pojeo sve meso iz njih 23 koliko ih je bilo u vrećici koju smo dobiil, a tjesto je ostavio za sjeme. Eh da...  Ovo je slavni Nomunbileg, za kojeg majka mu, misli da je presitan i da ništa ne jede, za razliku od mojih blizanaca (koji zaista ništa ne jedu skoro i žive zapravo od kozjeg mljeka i jabučnog soka), a zapravo je djete takvo kakvo je i ne može se od njega maloga ni puno više očekivati, a 6 mjeseci je mlađi, na kraju krajeva. Uglavnom, mališa piški već na kahlicu/tutu/nokšir/štoliveć, za razliku od mojih koji ni ne prijave nekaj konkretnije (bar ne na vreme), a kamo li nekaj suptilnije i tekućije...Dobro, lažem ko pas, ne piški ni on na kahlicu/tutu/nokšir/štoliveć, već postoji mala flašica od krastavaca, čega li, pa kad on vikne Pi Pi, majka ili otac, tj. onaj koji je bliži, dotrči sa teglicom i uvali mu pimpaća u flašicu... Moji su samo znatiželjno buljili i tu je kraj priče. Mali zna, nije velik al je pametan...  Evo, ovak nekak da je slika ispala kao što nije, znali bi od prve da je riječ o jasminovom čaju...ovak vam to ja moram reć...  To je jedan od najspecijalnijeg na svijetu i okolici, kupljenom jednom davno u finoj kineskoj butigi, gdje se prodaju samo fini čajevi i još finiji pribori za ispijanje samo zaista finih čajeva. A kako sam ja šparna osoba, što zbog niskog tlaka, što zbog ne znanja da u crni čaj ide trunka soli da ne davi tlak, tako ga nisam konzumirala godinama, pa sad nesmiljeno uživam u njemu. To je jedna od sorti skupocijenih rukom frkanih listova, stare tradicije. Jedan list čaja na jednu laticu jasmina. Fino, zaista fino...žao mi je jedino što su mi baterije na izdisaju pa ih ne mogu pretjerano mučiti flešom u ovaj noćni sat... Što još reći osim laku noć ili dobro jutro jer ja stvarno pišem ovaj post od 07.10.2006 u 21: 25... što je puno nije malo itd... |