Bugenvilija
27.04.2006., četvrtak
Bob der Baumeister
 Sad će netko pomisliti da želim pisati o dječjim crtićima i da ću vas time daviti. E neću. Ali moram se ponovo malo žaliti na pretencioznu izjavu da su Njemci jedan pedantan i radišan narod, kojima se nikad ali nikad ne mogu potkrasti greške i da sve što oni svojim jelte, zlatnim rukicama stvore da to i vrijedi date pare. Ovako ide tužna priča: u ovom selu nadomak minhenskog aerodroma, živimo već popriličan broj godinica, jen, dva, tri, pet, osam ide, a nadam se da će se uskoro nešto promjeniti na bolje jer ću počiniti sepuku od muke i jada (za one koji su još mali ili iz nekog drugog razloga ne znaju, sepuku je isto što i popularno zvani - harakiri). Naime šta? Ta kuća, stambeni objekat sa 8 stanova je nešto najstrašnije što sam ikad vidjela i doživjela. Nekoć smo to govorili i za našu obiteljsku kuću u Zagrebu ali ona je remek djelo vrsnog majstora u odnosu na ovo. Tamo bar neke stvari funkzioniraju dobro, a ovdje ni jedna jedina. Ni jedan kut nije pravi kut, dobro, nije ni u našoj niš bolje ali čovijek ogugla nakon toliko godina, to znači ako ste kojim slučajem bili toliko naivni pa recimo kupili tepih od zida do zida i pretpostavili da je to 5x4 metra, znajte da ćete na jednom kraju morati specijalno prekrajati jer to nije doista tako i jedan zid je nešto nahereniji od drugih. Kanalizacija je napravljena kao da ju je radio netko zavezanih očiju i mrtav pijan u dubokom delirijum tremensu, opkoljen žutim sibirskim skočimiševima sa sabljastim zubima. Cijevi imaju više koljena na raznim visinama i to ni sveti Jozef vodoinstater ne može dokučiti zašto. A zašto sam vam to zapravo počela pričati, naprosto da razumijete moje muke sa osiguračima i žaruljama. Ne za kanalizaciju, ona je još dobro napravljena, začepi se samo jednom do dvaput mjesečno. Riječ je o struji. E da, struja je nešto što projektant očito nije predvidio za ovu svoju rabotu. Čvrstog sam uvjerenja da su ga ko malog tukli strujnim kablom ili ga je pak puknula struja dok je pišao po utičnici, praveći se važan pred zlatokosom iz kvarta. Uglavnom, jasno je vidljivo na više mjesta da su struju zaboravili instalirati na vrijeme i da su je dokrpavali naknadno. Ma ni to ne bi bio pretjerani problem, da im je to radio netko ko se u to kuži ali diletant tog kalibra još nije zabilježen na ovim prostorima od potonuća Atlantide. Ako kojim slučajem zaboravim i upalim svijetlo u spavaćoj sobi, bez da sam predhodno ugasila svijetlo u predsoblju, najvjerojatnije je da će te sekunde krepati druga žarulja u predsoblju. Ako želite dobro svjetlo u predsoblju, najbolje je da su sve ostale žarulje u stanu pogašene jer u suprotnom - titraju i titraju i titraju kao da su poludile. Nakon toga ako ste zabunom od titranja pošli u kuhinju po hladno pivo i otvorili vrata friždera bez da ste predhodno ugasili svjetlo u predsoblju, učinili ste veliku i neoprostivu grešku. Možete sasvim pouzdano očekivati da će i svjetlo u kuhinji početi titrati i titrati, bar dok ne krepa žarulja. Kupaonska žarulja krepava svakih 26 dana, pitam se kad će već jednom u menopauzu. A sad ono radi čega vam se i žalim. Moja mala lampica pored kompijutora i bez koje sam prilično slijepa, ma ne slijepa ali mi zaista nedostaje ta mala popratna svijetlost meni iza leđa koja diskretno osvijetljava baš taj kutak. Krepala je nekidan i to naprasnom smrću nakon što sam je uključila. Eksplodirala je kao da je mala bombica unutra bila. Uz to je ispao i osigurač. Srećom to nisu oni koje se mora zamjeniti ili krpati, već se samo polugica podigne prema gore. Jednostavno ali nepotrebno, posebno jer je krepala i skupa žarulja. Nova skupa žarulja. Najnovija, nije imala ni tjedan dana, još je bila beba u povojima i kako je pisalo na kutiji mogla je uredno doživjeti duboku starost negdje u nekom staračkom domu, a ne ovako umrijeti naprasnom smrću u pol bijela dana. Dobro, bil je vani gadan crni oblak pa i nije bio bijeli dan. Promijenim žarulju i nakon dan i pol, ponovo isti scenario. Eksplozija žarulje zajedno sa izbačenim osiguračem. Dovraga, pomislih, pa to nije do struje, to moja draga lampica ima neke probleme i bacim moju dragu lampicu (još mi suze za njom cure) u smeće, a nikad, nikad to ne radim, da nešto bacim tako samo i gotovo. I uzmem drugu i stavim ju na sveto mjesto. I upalim i sve super, reko to je to. I upalim ju ponovo danas, kad je već malo zamračilo i - hop! Krepa osigurač, eksplodira žarulja. I sad, što da si sad mislim, bacih dobru lampu u smeće umjesto da ulovim onog gada koji je projektirao to tragediju od kuće i da mu dam račun unutar tih tri, pet, osam godina za krepane žarulje. Ma kad ga vidim prvi put, uh, loše će se provesti... |