Kako od dječje igre nastane opća panika. Jednostavno. Dovoljno je da se u igru uključi tata. Tako je bilo i sinoć. U malo "jahanja konjića" i škakljanja, desilo se nešto što nitko osim Nyime nije primjetio. Odjednom je počeo plakati i držati se za ruku. Naravno da je otac plemenite sitne dječice te sekunde pao u komu, jauk i lelek. Vjerojatno veći nego onaj Nyimin. No mali je plakao ozbiljno i već smo se pobojali da nam ne gine dječja bolnica, a to je cijelo putovanje jer ova selendra od gradića gdje živimo nema dječje bolnice ali ima veliku pivovaru, mljekaru i još koješta. Kome još trebaju bolnice. Tako da smo radije zvali kućnu posjetu, dežurnog lječnika jer ruka nigdje nije bila ni crvena, ni naotečena, a ni vruća. Ručicu sam mu povezala i malo imobilizirala velikom platnenom pelenom i tako smo nas dvoje proveli noć. Doktor je došao i mališa je prestao plakati i smijao mu se, nismo mogli vjerovati. Micao mu je ručicu, a ovaj ni a ni be. Kako je doktor otišao, ovaj je nastavio sa urlačinom, pa ti budi pametan. On je plakao ja sam skakala, animirala, pjevala, dragala, nosila mlijeko, dubila na glavi...
Jutro je bilo jednako plaćno kao i večer, pa smo zvali pedijatra da ga on pogleda još jednom. Pregled mimo termina je zakazan za 1 sat. Već u 11 je Nyimica krenuo u akciju po kući haračiti i to sa obje ruke podjednako.
Tako da nismo više znali što da si mislimo. Dragi je otišao doktoru kad je već imao termin i saznanje da mu nije ništa nas nije pretjerano začudilo. Makar kaže iskusni, da kod male djece i nekih prelomića, to zna proći nezapaženo i nek obratimo još pozornost...
|