Bugenvilija
24.03.2006., petak
Kamo sa sinusima...
 Baš sam se poveselila kako nas sad na veliko kreće sunce, zelenjenje i pupanje, pjev ptica i sve one stvari koje se iz nekog čudnog razloga povezuju sa proljećem. Ali to je bila luda nada ili Nada luda. Jeste da su oni nadobudni cvijetići probili sebe, kroz još uvijek mjestimično i hrpimice nabacan snjeg i promolili svoja tumplava lišca na ovo gadno zubato sunce, ja ne vidim nikakvih drugih pomaka. Po noći je i dalje ludo hladno, veš mi je i dalje ledena korica, a po danu je ugodno oko nule ako ne puše hladan sjeverac kao proteklih dana. Fuj takvo vrijeme. Sinusi su mi prilično izbezumljeni već od toga, a kapu mrzim iz dna duše. Nekada davno dok sam još veselo hodila zagrebačkim ulicama, nije mi teško bilo zamotati se u poveće šalove i takva hodati okolo, ali da to sad napravim, pola kvarta i bliža okolica sela, bi mislila da sam muslimanka i nabacivali bi se na me kamenjem i sličnim nejestivim predmetima. Želim da moja šetnja sa psom svako jutro i svaku večer prođe u što ugodnijoj atmosferi, a to sa smrznutim sinusima nije lako. Probala sam se štititi od Luke posuđenom kapom ali se brzo oznojim po glavi i onda me napuše pa mi se to čini još gorom opcijom. Ne znam što ću. Možda kakvu kacigu da nabavim sa vizirom po mogučnosti da mi u rasplamsalo proljeće ne uletavaju mušice u usta i nos, kad nahrupe hrpimice. Mogla bi i mrežu za komarce razapeti ako ovo ljeto bude vlažno. Mogučnosti su razne. Ko bi si mislio da šetnja sa psom može biti tako plodonosna genijalnim zamislima... |