Bugenvilija
14.12.2005., srijeda
IV
 Spremila se brzo i već za dva sata bila je pod crtežom. Sve je bilo identično kao i na prvom osim boje i pokreta. Crtež je bacao crvenkasti sjaj. Sad kad je zapisala sve figure, pokušala ih je poklopiti ili preklopiti u nešto poznato sa onima iz prve strane ali joj nikako nije polazilo za rukom, a ni za maštom. Očito je trebalo skupiti sve predloške, možda i boja igra kakvu ulogu. Još se malo zabavljala slažući, a onda se uputila do slijedećeg crteža. Nakon šest sati klipsanja bila je na zadatoj lokaciji ali nije nigdje našla crtež. Sad ju je počela loviti panika jer je to značilo da joj teorija pada u vodu. Ne, ovdje nije bilo ni nadsvođenog zidića koji je bio karakterističan za ostala dva nalazišta. Ništa nije ukazivalo na postojanje nekog svijetla. Gledala je iskosa na zid više od sata ali ništa nije otkrila. Ni nabora ni pukotine nije bilo na tom zidu. Kao da je kompletan bio od jednog komada. Bio je prilično neobičan, zaklela bi se i da možda i nije od istog kamena sa kojim su građeni drugi zidovi. Kuckala je po njemu uzduž i poprijeko ali zvuk je svugdje bio prigušen na jednak način. Bila je tu nemoćna pa je produžila ka slijedećem boku piramide, sa nadom da ipak nije sve bio samo puki san. Na pola puta morala je napraviti konak jer je već debelo zašla u noć. Probudila se pred zoru i nastavila sa hodanjem. Dugo se nije ovako umorila. Imala je još dan i pol vremena za istražiti ostatak i ako ne nađe ono što je mislila da hoće ko zna kad će joj se ukazati slijedeća prilika. Morala se u točno vrijeme javiti vođi projekta, u suprotnom bi morala odgovarati na niz neugodnih pitanja, a možda i podjeliti tajnu sa njim, što je svakako željela izbjeći. Ugasila je lampu na kacigi kako se približavala odredištu. Oku treba neko vrijeme da se privikne na totalni mrak i da počne upijati i razaznavati i najmanji trag svijetla. Ostavila je prtljagu pod suprotnim zidom hodnika da bude što pokretnija i koncentriranija na problem. Više nije imala toliko povjerenja u sebe i svoje zaključke. Kako se približavala tako je odmah uočila trakove svijetla, treperili su plavo. Srce joj je zaigralo od sreće. Ovaj puta je detaljno pretražila cijelu stijenu prije nego se koncentrirala samo na crteže. Jeza ju je prošla cijelom dužinom tijela kad je otkrila utor pola metra iznad crteža. Zašto je bila tako površna i nije to pregledala kod ostalih. Kako joj je nešto tako jednostavno i školsko, promaklo i ostalo neistraženo. Sad ju je počela peći savjest ali tu se više ništa nije dalo napraviti. Jedino što može je sad biti maksimalno profesionalan, pa obaviti sve po redu. Utor se produžavao na lijevo i na desno još dobrih dva metra, da bi se sa obje strane spustio do poda i tekao iz sam rub zida. Zapravo je to bio kao okvir oko crteža. Kuckala je malo po njemu i na kraju pokušala ugurati dugu iglu u utor. Igla je ušla punom svojom dužinom. Sunac je bila šokirana do te mjere da je ispustila tihi krik. Brzo je uzela dlijeto i batić i pri prvom pokušaju ploča je iskočila kao da je bila samo ugurana u žljeb. Dok ju je odgurivala u stranu bacila je kratki pogled iza nje. Ostala je u tom položaju par sekundi jer nije znala dal da se smije ili plače. Gurnula je ploču do kraja ustranu i zauzela mjesto ispred nečega što nikad još nije vidjela, a vjerojatno ni nitko drugi. Bilježnicu sa crtežima i skicama bacila je pored sebe iako je bila svjesna da joj vjerojatno neće biti potrebna. Nalazila se pred nečim što je neodoljivo podsjećalo na komandni most nekog svemirskog broda. Bilo je 9 ploča, u svakom redu po tri. U sredini su se previjali u plavom svijetlu dobro poznati likovi, gore i dolje na velikim kao monitorima koji su se preljevali u indigo boji, pokazivali su se razni oblici koji su čas bili jači čas slabiji da bi se na kraju potpuno izgubili, a njihovo mjesto bi zauzeli neki posve novi likovi. Lijevo i desno bile su velike topografske karte koje su se također micale kao da pokazuju predio kroz koji se putuje. Bile su u zelenim i smeđim tonovima. Kutni prozori su bili mrtvi, tako se bar činilo. Bili su zacrnjeni i nisu se micala nikakva svijetla po rubovima. Kao omađijana prišla je korak naprijed i položila lagano desnu ruku na crni prozor u desnom kutu. U tom trenu, jarko svijetlo zabljesnulo je oko njezinog dlana i ponovo se ugasilo ali iz unutrašnjosti piramide došao je potmuli tutanj. Kao zemljotres makar se ništa nije pomaknulo... nastavak u slijedećem broju... |