Čim je otvorila oči ugledala je pokrete crteža, ples figura i nepomično je sjedila buljeći u donji desni kut zadnje figure. To se pokazalo kao najbolja pozicija u kojoj dobro vidi svaki pokret, a nije predaleko odmaknuta pogleda. Buljila je tako i buljila ali ništa novo nije otkrila, zapravo ništa se bitno nije desilo što bi joj potaknulo maštu. Već se vidjela kako danima bulji u jedno te isto sa nikakvim rezultatima. Ples se ponavljao u kružnom ciklusu, kružio je kružio i na kraju je zaspala na sjedečki ni ne primjetivši promjenu. Ušla je u san otvorenih očiju zajedno sa plesom figura. Ples se nastavljao ali u svom nekom snovitom ritmu i odjednom su se slike udvostručile i iz jedne je izranjala neka druga forma do tada nevidljiva oku obična promatrača. Iz druge se tvorila još jedna pa još jedna. Sad su na svakom crtežu bile vidljive još tri plešuće forme koje su tvorile svoj vlastiti ples neovisan o ostale tri. Svaka nova forma dobila je i svoju sopstvenu boju tako da ih se lako dalo razlikovati bez obzira što su se preplitale na istom mjestu.
Probudila se ne mičući se s mjesta samo je svjesno viđenje zamjenilo snove. Ništa se od slike nije promjenilo sve je ostalo u snu. Prenula se i trznula tijelom da je skoro pala na leđa. Šok je bio popriličan. U sekundi je razumjela san. Naravno piramida ima četiri strane, svaka ima svoj ples, specifičan za svoju stranu i svojstvenu boju koja ga prati. Sad je samo trebalo naći svaku od crteža i dokazati da je u pravu. Spremila se ponovo u mraku i najbrže što je mogla uputila u pravcu kazaljke na satu. Stari joj je uvijek govorio, što god da tražiš po piramidi, uvijek se kreći u tom smjeru. Tako se nećeš izgubiti tako lako. I bio je naravno u pravu, svi su se redovito gubili osim nje. Organizacija je bitna u svakom poslu, a ovdje je to više od pola posla.
Velika je piramida bila poprilična građevina i nije bilo samo tako proći od jedne zamišljene točke do druge bez peripetija. Tako je bilo i sada, teški ruksak je neko vrijeme vukla za sobom ali to uskoro postaje nemoguć zahvat. Pod je bio neravan i iskrzan, pun napadalog kamenja i neke građe i greda koje su donijeli razni istraživači čineći tako hodnik kojim se kretala prilično zatrpan. I ono što je najmanje voljela, morala je upaliti svijetlo. Još nije dovoljno dobro gledala svojim unutarnjim očima, još joj je trebala pomoć tog organa vida za koje joj je otac tvrdio da nam ni nije potreban. Bio je u pravu, znala je to ali kad bi bila jako uzbuđena ne bi se mogla koncentrirati. A sad je bila vraški uzbuđena i možda malo brzopleta. Možda je trebala tamo prespavati i tek se sutra uputiti na drugu stranu. Najbolje je hodati piramidom za dana, onda su njene sile najslabije, a sad je bila noć. Vrijeme najjačih piramidinih sila i još je bila nepažljiva. Možda da se tu skrasi gdje je ali vrag joj nije dao mira, morala je dalje.
U brzini i nepažnji promašila je glavni hodnik, kako joj se to omaklo nikako joj nije jasno. Sad se morala vraćati dobrih sat vremena brzog hoda. Ti hodnici kao da su svaki puta na drugom mjestu. Ta ideja je još dugo odzvanjala njenim umom. Postala je toga svjesna kad je i drugi puta promašila hodnik. Sad su joj se neke stavri počele poklapati. Sjetila se već jedne takve situacije. Morala se pod hitno ulogoriti i prespavati ostatak noći jer će u suprotnom zamjeniti dan za noć, a to je nešto najgore što ti se u piramidi može dogoditi. Kad se poremeti bioritam, više neće znati ništa što joj je inače normalno. Prestaje sanjati i prestaje biti gladna, a to su dvije stvari na koje se najviše oslanja. Glad govori koliko je sati, a san ju vodi, ako to izgubi u ovim bespućima, izgubila je kontakt sa samom sobom, a onda bi joj se lako moglo desiti da završi tamo gdje mnogi završe, a to je u ludnici. To nije željela nikako. Osim toga nitko ni ne zna gdje se kreće jer tu ne pomažu nikakvi uređaji , eventualno psi tragači, a i onda obično dolaze prekasno. Samo je izvukla vreću za spavanje, uvukla se u nju popivši prije malo vode i pojevši par zalogaja lepinje. Zaspala je prije nego je dodirnula glavom vreću.
nastavak sutra...
|