Bugenvilija
11.12.2005., nedjelja
Piramida II
 Pokupila je na brzinu sve izrezane djelove i potrpala ih u ruksak. Ubacila je još vode i samo četiri lepinje. Kad je duboko u piramidi nikad nije gladna, a zna da mora bar nešto jesti pa joj je sama pogača najjednostavnija i najduže jestiva, a nekvarljiva. Čak i suha je dobra. Skinula je sa špage koja je visila uz stijenku šatora, sve svoje blago - alat koji je dobila za 18. rođendan od oca. Godinu dana kasnije baš na njezin 19. završio je u sanatorijumu, u posebnoj sobi. Više ju ne prepoznaje i ne samo nju, nikoga. Samo priča o piramidinom duginom tijelu. Jadan. Obukla je jake platnene hlače na tregere, uvukla remen i na njega zataknula nož. Nije bio za samoobranu već priručni za mnoge stvari dobar. Čak i za kruh odrezati. Vreća za spavanje bila je već sfrkana i utaknuta u utore na ruksaku zajedno sa laganim aluminijskim šatorom tobolcem. Špaga od kevlara, dobrih stotinjak metara zauzimala je samo jedan preklopni džep na njenim hlačama, lagana i tanka, a čvršća od čelika. Šljem i još dvije boce plina. To je zapravo bilo najteže ali i vrlo potrebno u vječnom mraku piramida. Par upaljača i kutiju šibica, nju je nosila više iz navike nego iz potrebe. Bila je višemanje spremna. Još samo da napiše radni list i uruči ga vođi projekta. Bez toga nije moglo proći, znala je to. Našvrljala ga je na brzinu ali vrlo precizno upisavši čak točno mjesto rada. Lokaciju i plan puta. Potpisala se i udarila svoj pečat. Forma mora biti zadovoljena. Mrzila je takvu formu ali što sad. Bila je dio tima i morala je to poštivati. Ionako je to što je upisala već odradila ali nije nikome prijavila, sad može raditi što hoće, jer znala je da ju unutra nitko neće uznemiravati ni tražiti. Zasukala je rukave svezala na glavu veliku svilenu maramu, na nju stavila šljem, oko struka zavezala zimsku jaknu i zabacila na leđa poveliki ruksak. Spremna je da ne može biti spremnija i nestrpljiva da joj se želudac grčio od nervoze. Uzela je radni list i odšetala naoko nemarno do glavnog šatora. Vođa ekipe sjedio je u hladovini suncobrana i ispisivao planove. Uručila mu je list uz blagi smješak koji je mogao značiti mnogo šta. On ga je ovlaš pogledao uzvrato smješak i udario gore svoj pečat. U njoj je želudac odahnuo. Poravnali su satove, prekontrolirali kompas i mogla je krenuti. Put do Velike piramide nije ni primjetila, glavom su joj se rojile razne pretpostavke i slagale slike oblika u pokretu. Teret ruksaka nagnječio joj je ramena ali pod okriljem piramide sve je to zanemarila. Osim toga ruksak je imao kotače pa se po ravnom djelu dao vući što je prilično olakšavalo cijelu priču. Već za sat i nešto, bila je pod crtežom. Ostavila je stvari odmah do crteža, razvukla aluminijski šator samo kao krilo i dio krova da joj ne pada sitna prašina koja je česta u prvom krugu, upalila svjetlo da vidi složiti sve u dobru radnu postavu i pripremila bilježnicu i pero na samu vreću, baš ispred crteža. Sad je mogla ugasiti svjetlo i umiriti um. Sad je vrijeme za opuštanje pred posao. Kratka meditacija u kojoj se vratila sebi. Sad je spremna za rad. |