Bugenvilija
04.12.2005., nedjelja
FOBIJA
Ovaj post je posvećen fobičarima i onima koji se tako osjećaju, posebno Vizonteli i njenom strahu od leptira. Kad sam bila mala, baka se panično bojala pauka i uvjek me strašila njima, nije to radila namjerno, već je naprosto svoj strah projicirala na mene. Tako da sam cijelo djetinjstvo imala taj neki prigušeni strah koji nisam dobro razumijela jer sam, naprosto, bila premlada za dublje analize. Pauk je jedina stvar koja me ikad plašila. Roditelji me nisu ničim trovali, a bakin utjecaj je bio jedini onečiščavajući. Puno godina kasnije jedno sam ljeto otišla prodavati slike u Italiju. Bila sam smještena u jednom malom suternsko podrumskom stanu koji je vrvio paucima i to onim velikim debelim, crnim i dlakavim koji rado žive na vlažnim mjestima. Prvo nisam spavala noćima jer sam samo gledala gdje se koji kreče. Kad sam međutim nakon jedno tjedan dana zaključila da se drže kupaone i ne idu po ostatku stančića, naprosto odahnula. Međutim ta je kupaona zbog idiotske gradnje i pada vode bila nešto podignutija poda u odnosu na ostatak stana, pa si se u istu morao popeti po tri štengice i paziti glavu jer je strop bio vrlo nizak kao i vrata. Pauka je bilo posvuda po plafonu i kutevima. Meni su se toliko gadili i užasavali me, da mi nije palo na pamet pobiti ih. Nego sam uvijek kad bi tamo morala ići, prvo sa vrata dobro odmjerila cijeli prostor da vidim koje je brojčano stanje da mi se koji ne nađe pod nogama jer mislim da bi se onesvijestila. Suživot je trajao punih mjesec dana, dok nisam primjetila da su se iz nekog samo njima poznatog razloga, odlučili preseliti na neko drugo, manje frekventno mjesto. Ostao je samo jedan i to najveći i najdlakaviji koji me odmjerio svaki put sa svih svojih 8 očiju, svaki put kad bih prismrdila kupaoni. Najgore mi je bilo noću jer se šteker nalazio pri vrhu zida i uvijek bi se bojala da ću baš njega uhvatiti za nogu. Jedne baš gadne večeri kad je vani bilo strašno ljetno nevreme koje je trajalo skoro cijelo poslijepodne i bujice vode su tekle po svim cestama, a u mom malom podrumskom stančiću su se počele pojavljivati velike vlažne mrlje po svim zidovima, krenula sam upaliti svijetlo u kuhinji i skoro se onesvijestila od straha. Pored moje ruke na centimetar i pol, stajao je on. I gledao me. Ili sam ja mislila da me gleda. On je pošao iz kupaone i umro na putu za nekuda, baš pored prekidača za struju. Bio je potpuno mrtav, najmrtviji. A izgledao je kao da je u naponu snage i da će se sad na mene baciti. Dugo dugo mi je trebalo da se odlučim što sa njim učiniti. I moja odluka je bila sve, samo ne obična. Odlučila sam prekinuti jednom za svagda tu moju besmislenu fobiju. Kako sam radila sa slikama, imala sam paspartue u raznim bojama. Uzela sam žarko žuti da kontrast bude veći i na njega pažljivo sa pincetom i kistom, zaljepila pauka na papir. Pri tom sam mu razvukla noge tako da izgleda vrlo vjerno. I svaku zaljepila posebno. Bio je vjerna kopija samog sebe. Postavila sam ga na zid kao sliku i to baš tamo gdje je uginuo. Pored prekidača. Tako da svaki put kad palim svjetlo pogledom padnem na njega. Terapija je trajala jako dugo. Ne možete vjerovati koliko je ta fobija smještena duboko u nama i koliko joj treba da se ponište dugogodišnji strahovi. Tek nakon dva mjeseca sam palila svijetlo bez straha od njega jadnog mrtvog, koji mi ne može ništa, a nije mi ni želio ništa ni prije. Jer da je koliko ih je bilo, mogli su me za doručak pojesti. Danas kad vidim takvog istog crnog dlakavca sa dugim nogama kako me gleda negdje iz tame, nije mi svejedno ali ne padam u nesvijest i ne ludujem. Prođem pored njega bez straha, a da o nekoj panici nema ni spomena. Tako je moja fobija prestala to biti. |