Bugenvilija
26.03.2005., subota
Bozje sjeme III
 Krenuli su u koloni prema zvuku vode u daljini. Pjesma je odzvanjala prostorom i pretvarala se u samo jedan glas. Vjecni praiskonski glas A. On je treperio bivajuci cas dublji cas visi. Mnogoglasni, a u isto vrijeme sam. Cist i zvonak kao praznina svemira. Leptiri su ih pratili iznad njihovih glava. Djeca su to sve promatrala zadivljena, a oped nekako sa osjecajem ponovo vidjenog. Iz trbuha im je kretala toplina koja je svakim korakom postajala jaca. Kao da se vrtlog zakuhavao i sirio tijelom. Koza im je bila besprijekorna i cista. Njihovim tijelom nisu se sirile zile i nije tekla krv, a oped su bili satkani od cvrste materije. Oko njih se lelujala visoka zelena trava, sa zlatnim klasjem. Ptice su ih nadljetale ispustajuci iz kljunova kapljice mirisne tekucine, koja se padajuci rasprskavala u tisuce sitnih cestica. Zemlja je bila ravna sa blagim uzvisinama. U ponekim udolinama rasli su zuti irisi, zajedno sa tamnozelenim trskama i vodenim bozurima. Vodomar je sjedio na jednoj. Pustio je svoj vedri kliktaj kad je povorka prosla pored njega. Sad se slap vec dobro vidio. Bilo je to jedino mjesto u ovoj zemlji gdje je nesto naglo prestajalo, bas kao ova stijena sa koje se spustala voda. Stijena je bila potpuno okomita i glatka kao ogledalo. Na vrhu je raslo samo jedno drvo koje je nadvilo grane nad slap. Ogroman hrast djinovskih razmjera. Plodovi su mu se zlatili na suncu,a kapice su bile jarko zelene. Treperio je na suncu i blagom lahoru koji je njezno strujao kroz njegove snazne grane. Izvor je izbijao u samom korijenju velikog hrasta i to takvom silinom, da je odmah tvorio veliki slap, koji se spustao po glatkoj stjenci brda. Glatka stijena bila je boje bijelog mramora. Voda koja je padala sa velike visine, obrusavala se takvom silinom da je okolica slapa bila u gustoj kopreni sitnih kapljica svih duginih boja, a padala je na ravnu zlatnu plocu koja je u polukrugu opasavala slap. Na rubu dokle je sezala voda, raslo je egzoticno cvijece i debele povijuse prekrasnih listova. U svakom pazuscu lista skrivao se veliki zlatni cvijet pup, a kad bi se otvorio imao je lila latice i snijeznobijeli tucak i prasnike. Kolona se okupila oko slapa u polukrug, zatvarajuci tako cijeli slap. On se uzdizao iznad njihovih glava tako visoko, da kad su gledali u vis nisu mogli razaznati obrise hrasta, sto od kapljica sto od visine. Dan se polako blizio kraju i vec su se zvijezde vidjele iako je sunce bilo jos na nebu. Prvi par polako se poceo priblizavati slapu, gazeci kroz meku finu vodu koja im je dosezala do gleznja. Sad su i ostali parovi krenuli ka zidu slapa. Kao da ih je vodila nevidljiva ruka ili kao da su zacarani. Svi kao jedan krenuse u slap. Odjednom nestade vode, nestade slapa i nadjose se nasred ravnog polja, usred debelog mraka... |