Bugenvilija
25.03.2005., petak
Bozje sjeme II
 Noc se blizila kraju. Na zapadu su se vec pojavljivale rumene trake koje su nagovjestavale suncani dolazak. Zrikavci su zrikali tiho i njezno, po dva tri u paru cineci tako pjesmu jutru. Sto se dan vise sirio njihova je pjesma postajala glasnija i mjenjala tonalitete. Sad su se i ptice pridruzile pjesmi. Seva je kliktala negdje visoko u zraku. Trcke i prepelice vodile su svoje pilice u jutarnju setnju. Srne su elegantnim koracima setale rubom sume predvodjene lijepim srndacima bez rogova. Razlikovali su se po sjajnoj prugi koja se protezala niz ledja. Malena lanad privijala je glavu na majcina pleca, trazeci njeznost i paznju. Fazan i njegova zenka kocoperili su se u njihovoj blizini sa svojim mladima. Zecevi su skakali naokolo ili sjedili na zadnjim nogama peruci i redeci dlaku njuske. Uzurbanost je bila u zraku. Danas je veliki ispracaj. Sve zivotinjske vrste koje su obitavale u malenoj zemlji bile su budne i prisutne. U daljini se cuo vodopad. Sunce je upravo izaslo kad su se na livadi ispred sume pojavila djeca. Probudjena pjesmom i toplinom sunca. Zrakom iznad njihovih glava letjeli su djinovski leptiri u duginim bojama. Tvorili su jednu neprekinutu pletenicu u spirali koja se neprestano gibala tako da su se boje njihovih krila mjesale kako bi se koje krilo pomaknulo. Danas je procvalo novo cvijece. Pustalo je fluidni miris nalik na skoro prozirni dim koji se obavijao oko svega. Djeca su hodala u parovima drzeci se za ruke. Pjevali su pjesmu iz sna, samo je pjesma ostala bastinom sna. To je prvi put ali ne i zadnji, da im je nakon sna nesto ostalo zapamceno. Nisu bili ni gladni ni zedni, samo jako uzbudjeni. Ocekivali su nesto, nesto sto se trebalo desiti. Sto je sunce vise raslo na zapadnom nebu to su njihova tjela postajala prozirnija i finija. Fizicko se polako pretvaralo u neku drugu kvalitetu. Rasla im je i kosa, sad im je vec sezala do ramena. Pjesma se promjenila. Dobila je na virtuoznosti. Zrak je treperio od harmonije, kao kad se pogodi rezonanca. Ptice su prestale pjevati. Samo su jos djeca pjevala ali bez napora. U trenutku kad je sunce dostiglo zenit, njihova su tijela postala kao najfiniji porculan, tanana i kao suplja, mljecno bijele boje. Pjevaci su zamukli ali se pjesma i dalje ponavljala kao da sam svemir pjeva njihovu pjesmu. Kosa im je bila do koljena. Lelujava crna koja se presijava u plavim i ljubicastim tonovima. Lelujala je oko njih kao da je ziva. Bili su goli, samo zaogrnuti tanjusnom skoro prozirnom kosuljicom koja im je sezala do koljena. I ona je bila kao ziva. Lelujala se kao da puse vjetric ali zrak je bio miran. Miran i ugodan ne zagusljiv ili prljav. Zrak je imao besprijkornu kvalitetu. U isto vrijeme je bio, topao, mirisan i svjez. Bili su bosi i nista im nije trebalo jer je zemlja bila meka i njezna kao saten. Nije bilo nicega sto bi ih moglo ozlijediti na bilo koji nacin. Dapace, nije postojalo nista negativno u cijeloj zemlji. |