Bugenvilija
24.03.2005., četvrtak
Bozje sjeme
 Maleni prstici ceprkali su nesto po sumskom liscu. Zemlja je bila pokrivena debelim lisnatim pokrivacem, mekim i podatnim bez ostrih iglica i bodljikavog lisca. Rucice su nasle malu sjemenku drveta san, strpale ju usta i mljackavo prozvakale. Te su sjemenke bile u velikoj potraznji u plemenu malih ruku. Nadoknadjivale su nesto tanano u njihovom bicu sto ni najstariji nisu znali objasniti. Ceprkanju se pridruzilo jos par rucica. Suskali su zajedno neko vrijeme bez ikakve naznake komunikacije. Mala zuta gusjenica ispuzala je ispod jednog lista i zurno odpuzala dalje od akcije. I druge rucice nasle su sjemenku i zurno ju strpale u usta, mljackajuci i pjevuseci neku njeznu melodiju u isti glas. vlasnik drugih rucica se nasmijao veselim zvonkim smjehom i pridruzio melodiji. Pjevusili su zajedno neko vrijeme. Tople zrake spustale su se kroz tromi zrak i gustu krosnju stabala. Zuj nevidljivih insekata dominirao je prostorom. Bilo je vec oko podneva kad su se prve rucice spustile sneno u krilo i mali vlasnik se samo prevrnuo na bok, glavicom njezno dodirnuvsi meko lisce. Njegov drug u pjesmi jos je neko vrijeme suskao i zobao sitne sjemencice, mumljajuci si nesto u bradu, da bi se nakon par trenutaka i on opustio u mirnocu sna. Leptiri su promicali lijenim i laganim zamasima svojih golemih krila, kao da prolaze kroz vodu. Neka ptica je fuckala duge melodijozne ficuke kroz podnevni mir. Sve je kao stalo u harmoniji sa samim sobom. Svjetlucave zrake pune sitnih pokretnih minijaturnih bica bljeskale su na suncu. Iz daljine se cuo zvuk vode koja pada sa velike visine na ravnu plocu. Svi zvukovi tvorili su veliki jedinstveni glas praznine. Vrijeme je sporo odmicalo, a svijetlost nije izgubila na intenzitetu u trenutku jasnog budjenja malenih bica i vlasnika majusnih brzih rucica. Promumnjali su nesto nerazgovjetno sto bi se vise moglo nazvati gugutanjem nego govorom i uputilo se svako na svoju stranu sume, osvjezene snom cistog uvida. Nikad se nakon spavanja nisu mogli sjetiti sna, ostajao bi samo slatki poznati okus u ustima. I spoznaja da je u snu ostao dio njih koji nikada nece upoznati. Puzajuci unaokolo, na prvi pogled besciljno, dolutalo je malo bice na proplanak okruzen niskim grmljem. Proplancic je bio obrasao grmovima jagoda. Jagode su bile svih duginih boja i mirisale svaka za sebe svojstvenim mirisom odredjene boje. Skup tih mirisa sirio se okolo u njeznoj skoro prozirnoj izmaglici, a dugine boje su se pretakale iz jedne u drugu. Rucice su posegnule za najblizom jagodom boje jantara. Njezno je taknulo jagodicu, skoro pa podragalo. Jagoda je u tom trenu ispustila plod ravno djetetu u ruku. Djetesce je promrmljalo neko gugutavo tepanje jantarnom plodu i stavilo ga u usta. Bila je slatka, slatka i mirisna, mirisna i socna. Zadovoljila je potrebe malog djeteta koje se sad spustilo na sve cetri i otpuzalo malo dalje da se poigra sa zutim i plavim kamencicima koji su razasuti svugdje oko jagoda kao da ih je neka brizna ruka tamo prosipala. Zvuk vode koji je u sumi bio tek naznaka vode sad se jasno cuo, tu nedaleko. Djete je postalo svjesno tog zvuka u jednom trenu. Pustivsi kamencice, otpuzalo je prema zvuku. Iza povelikog grma kupina bez trnja, cije su se grane bogate plodovima spustale do poda, nalazilo se rijecno korito. Najneobicnije na njemu ili u njemu su bile obale. Bile su od zlata, bas kao i dio plaze dokle god je sezala voda. Djetesce se nagnulo nad vodu i pilo polakim dugackim gutljajima. Voda je bila meka i mirisljiva, ni hladna ni topla i nije ostajala na kozi. Djete se naglavce bacilo u njene vode, veselo podvriskujuci pri tom. Voda ga je drzala i igrala se s njim, cas ga gurajuci uokolo na svojim zlatnim valovima, cas prskajuci u vis vodoskoke zlatnih iskri. Djetesce je podvriskivalo i mlatilo nogama i rukama prskajuci vodu na sve strane. Kad se umorilo od igre, val ga je njezno spustio na obalu. Ni kapljica se nije zadrzala na djetetu, bilo je potpuno suho, bas kao na rodjenju. Otpuzalo je veselo mumljajuci i zvrgoljeci nesto ka velikoj livadi u juznom djelu zemlje. Tamo se vec okupilo iste takve sitne djecice. Svi su se igrali ili pjevusili skladne melodije koje su harmonicno odzvanjale u prostoru oko njih. Mnogi su do kraja dana mogli samostalno stajati. Pa su se drzeci za rukice setali i pjevali. Kad se spustila noc svi su vec stajali na nogama. U parovima su odlazili u sumarak po sjemenke sna. A potom odlazili leci na debeli travnati tepih ispod otvorenog neba koje se vec osulo zvijezdama i sretni cekajuci smiraj dana. Kad je zadnja zraka zunca nestala sve su zvjezde zapjevale. Melodija kozmickih plesaca bila je jaca i mocnija od icega sto su culi do sada. Kroz tijelo i um prozujao im je osjecaj pripadanja paru sa kojim su legli na pocinak. San je dosao momentalno. Kroz njega su culi pjesmu plesaca ali je vise nisu razumjeli, a san je donio sa sobom zaborav. Nesto jako bitno im je promaklo za dlaku... |