Bugenvilija
13.03.2005., nedjelja
Veliki damaru
 ovo je mali damaru Ne moram vam valjda reci da su meteorolozi oped fulali. Jutros je jos mirisalo na prolijece, a i trava se ponegdje zelenjela po dvoristu. Bas sam bila hepi, makar ne za dugo. Orkanski vjetar je prestao puhati tek poslije podne, a onda je krenula snijezna mecava koja je trajala ravno dva sata i za to vrijeme je naravno pala i temperatura, a bormec i hrpa snijega. Ma palo ga je valjda 10 cm. Ludo. Sad se vise ne uzbudjujem, ovo je kraj zime, ovo su poslijedji trzaji ove duge i zilave zime. Prognoza za srijedu je plus 15. No to ce biti sou, bolestine i razni sugavi virusi ce samo poskakivati na jednoj nozi unaokolo. Vec ih vidim Bili smo veceras u Minhenu na ucenju mudri i slicno. Bilo je fantazmagoricno. Doslovno. Prvo smo se do tamo taljigali sat i pol jer je Minhen i okolica, a bogami i cijela Bavarska grcala u snijeznim nanosima, mecavama, kaosima svih vrsta i podvrsta. Strasne kolone su bile svugdje po svim autoputevima, a najgora je bila dugacka cak 55 kilometara. E to ja zovem "stau". Vec kad smo parkirali u ulicu gdje se nalazi centar nije bilo dobro. Snijeg je vec zameo cestu i sve unaokolo je imalo debeli novi pokrivac, a mi smo kasnili pola sata. Uh kako mrzim kasniti. Posebno u ovakvim stvarima to nije dobro. Ljudi vec pocnu i onda ti utrcis i smetas sve, uf, bas to mrzim. Dofurali smo sa sobom i svu preraslu garderobu od blizananca, za jednu mladu Mongolku iz centra. Kad vidi koje sam joj brdo priredila ima da padne u nesvjest. Kod nas je sve u duplo, naravno. Ulazimo mi tako, kasneci katastrofalno i sve se suljamo makar je tepih debeli i ne cuje se korak. Ulazimo u gompu, a tamo nema nikoga??? Sto je ovo, gdje su svi? Provirim u trpezariju, a oni veceraju, miris tople juhice se siri ugodnom prostorijom. Desetak ljudi sjedi za stolom sa Lamicom na celu i klopaju, srcu juhicu i uzivaju. Vani je stvarno hladno, a malo je onih koji kao mi dolaze autom. Budisti po difoltu nisu bogati jer bogate ljude ne zanima nista duhovno. Ulazimo, pozdravljamo, dobivamo topli smijesak i toplu juhicu koju odbijamo jer smo sa rucka. Hvala hvala ne bi mi nista ako moze ali ne moze. Teta kuharica ima za nas jos jednu zdjelicu pa nek podjelimo, da im se ne baci. Ajd' reko' pojescemo ju kad se vec tako lijepo nudi. I bila je mrak, mrkli mrak. Fantasticna povrtna juhica sa djumbirom, mracna kombinacija. Mljac. Morati cu to ponoviti u vlastitoj interpretaciji. Poceli smo sat kasnije nego inace, novi raspored, za koji mi nismo znali. Kakva sreca, a mi mislili kako kasnimo. Danas je i program drugaciji, malo.  Ucili smo zapravo mudre darivanja ili ofering. Prinosenje. Mogu reci da mi je islo odlicno, valjda zbog opustene situacije i male grupe. Bilo nas je osmero zajedno sa Lamicom. Sjeli smo se u krug i svaki je ispred sebe imao mali stolic na kome su stajali zvono, dorje i damaru. Danas smo radili prvenstveno osvrt na veliki damaru koji je u promjeru oko 25-30 cm i nije lak za baratanje jer je em tezak em moras imati dobro uvjezbane i izvjezbane misice sake u specijalnom polozaju. Ali to bi bilo jednostavno samo po sebi da se u drugoj ruci ne drzi veliko mjedeno zvono koje se pokrece naravno u obrnutom smjeru od damarua. Lupali smo tako neko vrijeme i zvonili ko sumanuti pokusavajuci pratiti ritam i pokrete Lamice ali nam to nekako i nije polazilo za rukom, hm, ni ljevom ni desnom. Kakofonija je bila jeziva, buka nesnosna, smisla i harmonije niotkuda, dok Lamica nije naredio tisinu. onda nam je jos jednom svakom posebno pokazao kako se mora drzati zvono i kako mahati s njim da se dobije onaj zvuk koji je potreban. Zatim to isto sa damaruom. Nakon toga je to koliko toliko imalo smisla i cak smo se u jednom trenutku uskladili i zvucalo je skoro dobro. Moram sad vjezbati prste, dobili smo, kako Lamica kaze jogu za prste, do slijedeceg puta jer tesko je vjezbati bez instrumenta, a mali damaru kojeg imam nije adekvatan za vjezbu jer se sasvim drugacije koristi. Ocekujem muskulfiber u desnom ramenu i lijevom zglobu i prstima. Sutra, a mozda i prekosutra. Mali dodatak: Zaboravih napomenuti da sam to snimala na kameru koja je krepala nakon 10 minuta, prokletinja prokleta ali nesto ce se valjda iskoristiti. Eh... |