< rujan, 2004 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
A never-promised rose garden.

Richard Burton's translation of Saadi's "Gulistan"

lolavictrola@yahoo.com


Linkovi
Hidden children
Perlentaucher
Exquisite Corpse
New York Review of Books
The Gramophone
The New Yorker
Gambit Weekly
The Village Voice
The Film Society of Lincoln Center


Live Journal images
Louise Brooks
The Tiger Lillies
How to eat mangoes
How Stuff Works
Humbul Humanities Hub
Mouse development
Lya De Putti
Strange Attractor


Comiclopedia
Tijuana Bibles
Words Without Borders
Le Courrier des Balkans
Minamoto Kitchoan
The Internet Movie Database
Film Noir
La Cinémathčque française
Cuba Solidarity


website stat

Agnes
Ateh
Atrios
Baghdad Burning
Bidon
Blind Lemon Jefferson
Boris i Luka
Cannonfire
Cosmic variance
Dan Savage
Daut
Feminist blogs
Filologanoga
Haramlik
James Wolcott
Jimbo
Jordan
Juan Cole
Juliere
Kaseta
Kleeon
Koka
Makedo
Marsal
Moljac
Monoperajanka
Nachtfresser
Nikola
Pharyngula
Pike
Quod scripsi, scripsi
RealClimate
Rozi Slon
Scientific American
Squid
(xvii)
Syria Comment
SyriaPlanet blogs
Širin
Tea Time
Thanatz
Tramtincica
13
Vampir probodeni
Vampir uskrsli
Xiola



Arhiva:

Prvi post
9/11
Happy married people
Gay vjencanja u San Franciscu
Kako otici u Ameriku, postdiplomska verzija, I
Kako otici u Ameriku, II
Kako otici u Kanadu
Biologija zene i seksa
Moja muzika
Zeno, STOJ!
Kerry vs. Bush u Isuslandu
Bloomsbury
Delia Elena San Marco
Je li cool biti gay?
PFLAG
Hodoljublja
Women in science, Pakistan
Bellocq
”Heather ima dvije mame”
Nacisti i Crkva
Sovjetske slikovnice
Jan Morris
Fuge i lutanja
On bullshit
Prava homoseksualaca sirom svijeta
Genitalno sakacenje zena
O klitorisu
Deset dana u Havani


G*U*L*I*S*T*A*N
30.09.2004., četvrtak
Kako otici u Kanadu

Postoji vise kategorija, ja sam se prijavila kao "skilled worker". Na donjim linkovima (svi na centralnom websiteu kanadskih imigracijskih vlasti, click "home") je opci uvod u proces i kategorije. Kanadjani boduju prijave, morate prebaciti neki prag da bi vas uzeli u obzir. Boduju se godine, struka, obrazovanje, radno iskustvo, znanje jezika (engleskog i francuskog), cak i imate li rodjake u Kanadi (to je plus) itd. Na ovom linku mozete izracunati koliko bodova imate: Skilled worker self-assessment.

A newcomer's introduction to Canada and Immigrating to Canada

Ovdje su prijave za ljude s profesionalnim iskustvom:

Applying as a skilled worker

I ovo je prvi formular koji sam skinula i ispunila:

Application for permanent residence in Canada

Sve formulare skinula sam s neta, sakupila potrebne dokumente, prevela, ovjerila, uplatila, poslala u ambasadu u Becu. Kako sam imala visoku ocjenu (izgubila sam samo "rodjacke" bodove jer nemam nikog ovdje), nisu me ni zvali na intervju. Kao onda americku stipendiju, tako sam i kanadsku vizu dobila "dopisno", nakon nekih 8 mjeseci, premda nisam imala osigurano radno mjesto, tj. nitko me nije sponzorirao. Ovo je vazno--jasno da je najlakse ako mozete naci posao unaprijed i firma vas sponzorira. Ja sam zeljela potpunu slobodu i uputila se bez posla, sto je riskantno, i sad ne bih nikome preporucila, ali u mom slucaju je ispalo dobro.

Ukratko, moj slucaj je vjerojatno nesto neuobicajen, puno je znacilo to americko iskustvo, svi ostali visokoobrazovani useljenici iz istocne Evrope koje sam srela proveli su po dvije i vise godine cekajuci na vizu.

Morate donijeti odredjenu svotu novca, nominalno koliko je potrebno za prezivjeti 6 mjeseci (10 000 dolara). Ako vas zanima Québec, morate ispuniti druge formulare, on ima odvojenu useljenicku ovlast: Immigrating to Quebec as a Skilled Worker

- 19:22 - Komentari (15) - Isprintaj - #
28.09.2004., utorak
Vrijedi pogledati izbliza MacArthur fellows, mozda inspiriraju nekoga...



Aleksandar Hemon
Unaffiliated
Chicago, Illinois
Age: 40



Vamsi Mootha
Physician/Researcher
Assistant Professor of Systems Biology
Harvard Medical School
Assistant Professor of Medicine
Massachusetts General Hospital
Boston, Massachusetts
Age: 33



Amy Smith
Inventor
Instructor
Massachusetts Institute of Technology / School of Engineering
Cambridge, Massachusetts
Age: 41



Cheryl Rogowski
Farmer
Unaffiliated
Pine Island, New York
Age: 43

I tako dalje, linkirala sam na stranicu preko imena, svi su zanimljivi...

- 22:15 - Komentari (7) - Isprintaj - #
MacArthur stipendije za "genijalce"

Jedna od najprestiznijih nagrada na svijetu. Zvanicno ste proglaseni "genijem" i dobijete pola milijuna dolara--koje mozete potrositi kako god hocete. Jedan od dobitnika 2004: Aleksandar Hemon.

The MacArthur Fellows Program

The MacArthur Fellows Program awards unrestricted fellowships to talented individuals who have shown extraordinary originality and dedication in their creative pursuits and a marked capacity for self-direction. There are three criteria for selection of Fellows: exceptional creativity, promise for important future advances based on a track record of significant accomplishment, and potential for the fellowship to facilitate subsequent creative work.

The MacArthur Fellows Program is intended to encourage people of outstanding talent to pursue their own creative, intellectual, and professional inclinations. In keeping with this purpose, the Foundation awards fellowships directly to individuals rather than through institutions. Recipients may be writers, scientists, artists, social scientists, humanists, teachers, entrepreneurs, or those in other fields, with or without institutional affiliations. They may use their fellowship to advance their expertise, engage in bold new work, or, if they wish, to change fields or alter the direction of their careers.

Although nominees are reviewed for their achievements, the fellowship is not a reward for past accomplishment, but rather an investment in a person's originality, insight, and potential. Indeed, the purpose of the MacArthur Fellows Program is to enable recipients to exercise their own creative instincts for the benefit of human society.




- 18:02 - Komentari (4) - Isprintaj - #
Umijece gubljenja

Predug dan, budna od pet ujutro, radila non-stop 7:30-14:15, onda downtown da vidim stan tog tipa sto trazi cimera; imao je nekog prije mene pa sam provela sat u Timothyju pijuckajuci neko cudo od kave/karamela, ne volim te stvari, ali eto tako, da imam nesto ispred sebe dok gledam u ljude na ulici, kakve face i pojave... Kao da sam digla pogled iz krticnjaka na karusel s mitoloskim zivotinjama, i odmah mi se odbacuje sve sto jesam i kako jesam, i tako bih voljela, tako bih voljela, da mogu isprobati jos tuce zivota, na stotine uloga, da mogu iskusiti sve.

Iskapljuje vrijeme, a ja se jos nisam odlucila: lik iz price ili pisac? Istina je da nisam ni jedno ni drugo, niti ikad vise mogu biti, sve je odluceno, svrseno, karte podijeljene, ja sam davno, davno sve izgubila. I ostala mi samo jedna vjestina, u rijecima Elizabeth Bishop:

The art of losing isn't hard to master;

so many things seem filled with the intent

to be lost that their loss is no disaster.


Lose something every day. Accept the fluster

of lost door keys, the hour badly spent.

The art of losing isn't hard to master.


Then practice losing farther, losing faster:

places, and names, and where it was you meant

to travel. None of these will bring disaster.


I lost my mother's watch. And look! my last, or

next-to-last, of three loved houses went.

The art of losing isn't hard to master.


I lost two cities, lovely ones. And, vaster,

some realms I owned, two rivers, a continent.

I miss them, but it wasn't a disaster.



--Even losing you (the joking voice, a gesture

I love) I shan't have lied. It's evident

the art of losing's not too hard to master

though it may look like (Write it!) like disaster.
- 02:59 - Komentari (11) - Isprintaj - #
26.09.2004., nedjelja
Ovo je strasno burzujski, objave vjencanja u novinama, ali poanta je u tome da legendarni njujorski Times, "the old grey lady" novinarstva, nonsalantno i sutke daje svoj pecat odobrenja istospolnom braku. Mislim da nijedna druga novina tog ranga, u Americi ili drugdje, to ne radi. To je puno vise od politike, to je znak jedne drustvene, civilizacijske norme koja ce se kad-tad prosiriti u svim demokracijama.
- 18:49 - Komentari (15) - Isprintaj - #
Uz moju jutarnju kavu i smokve...

Goooooooood morning!





Kelli Jo Farwell and Shana Erin Lory affirmed their partnership yesterday at the Brooklyn Society for Ethical Culture. John Pullos, a Universal Life Church minister, led the commitment ceremony.

Ms. Farwell (above, left), is 33. She is studying for a bachelor's degree at the School of Visual Arts in New York.

Ms. Lory, 32, is a strategic planner in New York at Euro RSCG, an advertising agency that is part of Havas, the French media and advertising company. She graduated from Cornell.


----------------------------------------------------------


Christine Keff and Laurey Clark Masterton, both chefs, affirmed their partnership in a commitment ceremony yesterday in Barnardsville, N.C. The Rev. Howard Hanger, a Methodist minister, officiated at the Hawk and Ivy Bed and Breakfast.

Ms. Keff, 50, owns Flying Fish, a restaurant in Seattle. She graduated from Immaculate Heart College in Hollywood and completed an apprenticeship at the Four Seasons restaurant in New York, working with Seppi Renggli, then the chef there.

Ms. Masterton, also 50, owns Laurey's Catering and Gourmet to Go, a caterer and shop in Asheville, N.C. She is also the second vice president of the Asheville Chamber of Commerce. She graduated from the University of New Hampshire.


------------------------------------------------------------


Oh, WOW! A gay celebrity wedding!

Paula Vogel, the playwright, and Anne Fausto-Sterling, a college professor, are to be married today at the Pamet Harbor Yacht and Tennis Club in Truro, Mass. The ceremony will be led by Marlene Gerber Fried, a friend of the couple who received permission from Massachusetts to officiate.

Ms. Vogel is 52. She is the playwright in residence at the Signature Theater Company in New York, which is presenting three of her plays this season. The first, "The Oldest Profession," is to open today. She won the Pulitzer Prize for drama in 1998 for "How I Learned to Drive." She is the Adele Kellenberg Seaver professor of creative writing at Brown and the director of its Master of Fine Arts playwriting program. She graduated from Catholic University in Washington.

Ms. Fausto-Sterling, 60, teaches biology and gender studies at Brown. She is the author of "Sexing the Body: Gender Politics and the Construction of Sexuality" (Basic Books, 2000). She graduated from the University of Wisconsin and received a doctorate in developmental genetics from Brown, where she and Ms. Vogel met more than 15 years ago.

Ms. Fausto-Sterling's previous marriage ended in divorce.

- 17:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Rent rant

Danas sam skocila do kvarta na koji sam bacila oko iz najprozaicnijeg razloga: shuttle do instituta ima tu stanicu, a ideja da kad napada snijeg necu morati bauljati do metroa (i onda jos mijenjati dvije voznje), strasno je privlacna. Druga stvar, susjedstvo je downtown (kako bih prezivjela u nekoj pustari?), treca stvar, srce je gay villagea, dakle trendy, civiliziran, sesan. To je moja tradicija--French Quarter u New Orleansu, a u NYCju ionako je cijeli Manhattan bio gay.

Samo, veliko je pitanje hocu li moci priustiti tu divotu. Skuuupo!

Ne zuri mi se iz Kuce, ali moram, nije dobro ovo kako sam se umrtvila, jedva disem. Navikla sam se na Petrinu vrisku, Luciu i Keitha, bude i zanimljiv ovaj stalan promet ljudi--svi sisli s broda, imigranti, madjarski i ceski doktori, spanjolski i njemacki studenti, moja indijska prijateljica iz New Yorka koja je batalila posao na Wall Streetu za san o filmu...

Ali, opet, LJUDI. Ljudi svuda oko mene. Gdje moj mir, tisina, krug kredom, knjige, muzika, caj i tamjan?

Kad bi se naslo nesto zgodno za bar ne VISE od $1000...
- 00:52 - Komentari (4) - Isprintaj - #
Nikad dovoljno o vizama!

Blog LA Woman podsjetio me da naglasim jos jednom razliku izmedju statusa stranih studenata i radnika u USA. Ovi potonji, ukoliko su dosli s H-vizom (i jos neke manje ceste kategorije), podobni su smjesta za zelenu kartu, obicno poslodavac bude sponzor. Proces u prosjeku traje 2-3 godine, mozda dulje, gotovo nikad krace. Ako u medjuvremenu izgubite ili promijenite poslodavca, sve se pocinje ispocetka. Dakle, kako je i Natasha rekla, prakticno si na milosti i nemilosti sponzoru dok ne dobijes papire.

Strani studenti stizu s F ili J vizama i nepodobni su za zelenu kartu (ovo ukljucuje i igranje green card lutrije). Stovise, sve te godine koje provedete na ovim vizama uopce se ne racunaju u vas "residence"--kao da vas nema. Godine boravka pocinju vam se uracunavati tek kad predjete na drugu vizu.

Primjer: u USA boravila sam 5 godina na F vizi, 1 na produzetku F vize, 4 na H (radnoj) vizi. Samo te posljednje 4 godine racunaju mi se u boravak--premda sam od PRVOG dana placala poreze, a nakon prve cetiri godine i socijalno itd.

Naravoucenije, drugi put: postdiplomski dobar onima koje zanima studij i iskustvo zivota u USA. Nedobar onima koji zele sto prije status residenta ili naci posao.




- 00:37 - Komentari (5) - Isprintaj - #
24.09.2004., petak
Mother's, New Orleans

Ma, da, dobra spiza svima je draga... Jos malo u potragu za (gastronomskim) izgubljenim vremenom.



Tipicni N.O. sendvic, tzv. "po' boy":


- 19:23 - Komentari (6) - Isprintaj - #
Finished Mary McCarthy's "The group", De Stael's "Corinne", Erich Auerbach's "Mimesis". Still struggling with Joe Sacco's excellent but harrowing Bosnian graphic novels, I can barely stand to read a few pages at a time of "Safe area: Gorazde". Saw "Shrek 2" and "Spiderman 2", liked the former a lot, enjoyed the latter only during scenes with Doc Ock.
- 18:44 - Komentari (2) - Isprintaj - #
23.09.2004., četvrtak
Wetland restoration could prevent disastrous flooding

Busheva administracija odobrila je jedva neki milijuncic od zatrazenih 14 milijardi. Ako (kad, kazu znalci) ga uragan direktno pogodi, vrlo vjerojatno da ce N.O. nestati zauvijek... kao i Venecija.



[WASHINGTON] Tropical storms and hurricanes have surged through much of the Caribbean this month, leaving hundreds dead in flooded Haiti, devastating several other islands and causing havoc along parts of the US coast.

But scientists say that another disaster was only narrowly avoided — Hurricane Ivan missed the deeply vulnerable city of New Orleans by a tiny margin. In the face of future such storms, they are calling for action to restore the area's wetlands, to act as a barrier against flooding.

The Louisiana city was directly in Ivan's path on 14 September, when the storm was classed as 'Category 5' with winds upward of 240 kilometres per hour. Almost a million people were evacuated. But Ivan's centre came ashore more than 160 kilometres east of New Orleans on 16 September, and no major flooding was reported in the city.

Scientists warn that a storm is bound to hit New Orleans at some point in the near future, however. Simulations run by the Center for the Study of Public Health Impacts of Hurricanes at Louisiana State University in Baton Rouge show that direct hits by even Category 3 storms would have disastrous consequences. Storm surges could flood the city, which lies in a basin mostly below sea level, to a depth of six metres. This would take weeks to drain. "You're talking about total destruction," says the centre's director Ivor van Heerden, claiming that deaths could be in the tens of thousands.

Greg Stone, director of the Coastal Studies Institute at Louisiana State University, thinks the city's levees would hold after an assault from a Category 3 hurricane — but not from a Category 4 or 5 storm. Both scientists agree that the mayor was correct in urging the city's 1.3 million residents to flee.

Restoring barrier reefs and marshlands in the delta between the city and the Gulf of Mexico is the best way to mitigate the threat, the researchers say. The wetlands have been steadily eroded since the 1930s owing to extensive embankments built to control flooding of the Mississippi river. These prevent water and sediment from reaching the delta. "We are literally starving our wetlands to death," says van Heerden.

A 30-year restoration plan, called Coast 2050, was published in 1998. But arguments over who should foot the $14-billion bill have stalled the plan in Congress ever since. Stone and other scientists were planning to brief Louisiana's congressional delegation on coastal restoration this week.

--Tony Reichhardt


- 21:29 - Komentari (5) - Isprintaj - #
20.09.2004., ponedjeljak
Jooo, Juli, evo link samo za tebe (nisi gladna pa ti nece naskoditi)...

Przene zelene pome s remuladom od skampa!


Ajme, ja sad jesam gladna!

- 00:03 - Komentari (7) - Isprintaj - #
19.09.2004., nedjelja
Uglesich's

Jedan od restorana pomenutih u donjem clanku, u kojem sam bila puno puta (nikad dovoljno!) Izvrsne slike na ovom linku, specijalno za jadne postdiplomce u mrzlim klimama:

Uglesich's - New Orleans, LA


Steta samo sto im nisu slikali svjeze ostrige, mmmmmm.



"These crispy fried oysters are served with a blue cheese dressing. It must be the New Orleans equivalent to Buffalo wings."


- 23:39 - Komentari (1) - Isprintaj - #
NY Times o nama

Where Poseidon Sets a Bountiful Table



WHEN I was asked this summer to lecture on a cruise along the Dalmatian coast, I accepted in a matter of minutes, having heard tales for years about its craggy beauty and captivating old cities, but I never dreamed that I would eat and drink well.

I guess I should have known better. Two of the most estimable fish restaurants in the United States, Uglesich's in New Orleans and Tadich's in San Francisco, now run by the Buich family, have Dalmatia in their DNA. I recall now that Dr. Ernesto Illy, the coffee king, once told me over dinner in Trieste, his base of operations, that the fish and shellfish on the Croatian side of the Adriatic Sea, where the bottom is mainly rocky, were better than those on the Italian side, where it tends to be muddier.




The fish market in Split


- 16:41 - Komentari (7) - Isprintaj - #
Naadam--mongolska Olimpijada


- 16:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #
18.09.2004., subota
ZASTO otici u Ameriku

A ne znam. Valjda se moze izmisliti onoliko razloga koliko nas ima. No, htjela bih razjasniti par stvari u vezi s mojim prethodnim blogovima specificno o postdiplomskom.

Kad sam zapocinjala studij, i zapravo sve dok nisam pocela potragu za postdiplomskim, Amerika mi uopce nije padala napamet. Ja sam zeljela u Englesku ili Francusku, s nekom maglovitom idejom da se jednom skrasim u Rimu. Trazeci informacije, prvo sam pisala valjda na SVAKU skolu u UK. I sad odmah moram objasniti da nisam imala pojma sto mi je ciniti--ovo NIJE nacin da se nadje postdiplomski u Evropi. Evropske skole, druge strukture i siromasnije od americkih, u pravilu nemaju te centralizirane postdiplomske programe, vec morate ostvariti direktan kontakt s odjelom, profesorom ili labom koji vas zanima i vidjeti imaju li novaca i zelje da vas uzmu za postdiplomca. U mojoj struci, uglavnom Evropljani oglasavaju potrebu za postdiplomcima (Dr. NN nudi vam toliko i toliko da tri godine u njegovom labu radite doktorat).

Prednost je sto evropski doktorat traje krace, oko dvije-tri godine. Problem je sto je svega manje: i postdiplomskih mjesta, i mogucnosti za taj specifican kontakt, i novca. Amerika je naprosto veca, dakle veci je i izbor, a uvijek postoji i mogucnost prelaska s jednog univerziteta na drugi--cak i s programa na program. Sto je jos jako vazno, u Americi, ako vas mentor ostane bez love, program ce vas placati do kraja. U Evropi ste izvisili.

Dakle, ja sam iz UK primala samo one sablonske odgovore tipa "natjecite se za stipendiju od ovog ili onog vladinog programa", "nadjite sponzora u vasoj zemlji" itd. Najbolja kvaka bila je ta da ni stara Jugoslavija, ni nova Hrvatska nisu padale ni u jednu kategoriju zemalja koje su Britanci nudili! Recimo, imali su fundove za stipendije za sirote Afrikance, pa za jadne Istocne Evropljane, pa za gladne Azijce, pa za azilante itd.--ali nijednu za nas. Zaista smo bili nesvrstani. No, naglasavam opet da je to sto sam radila bilo skroz pogresno, a te vladine stipendije su rijetke i potpuno razlicite po tipu od americkih skolskih.

Vremena nije bilo i ja sam kao potpuna neznalica o things American, poslala te prijave, gotovo iz sale, tek da vidim sta ce biti, jos se nadajuci da ce se naci put do Oxforda. No, kad je stigla ta ponuda iz N.O.-a, rat je vec divljao, i moji su to, jasno, shvatili kao dar bozji...




- 16:16 - Komentari (4) - Isprintaj - #
17.09.2004., petak

- 17:56 - Komentari (3) - Isprintaj - #
Odlazak u Ameriku, kockarska varijanta

Svake godine US gov. dodijeli oko 50000 zelenih karata preko lutrije. Jedini uvjet je zavrsena srednja skola. OVO JE GRATIS SLUZBA, ne smije se nasjesti prevarantima koji nude da vas "registriraju" i slicno. Sada je jos sve online, pa nema niti izdatka za postansku marku.

Kakve su sanse? Lose, ali bolje nego u novcanoj lutriji. Prosle godine prijavilo ih se 5.9 milijuna. U Hrvatskoj je bilo 69 dobitnika.

Lutrija se odrzava u jesen ili zimu, rezultati se saznaju na proljece/rano ljeto, a viza vazi za sljedecu godinu--dakle, ove godine, 2004, prijavljujete se za DV-2006. Naime, i kad dobijete vizu (tj. mogucnost za vizu), jos vam predstoji intervju na konzulatu.

Oni koje zanima, neka sacuvaju ovaj link:

DV 2006.

OVAJ LINK POSTAT CE FUNKCIONALAN TEK 5. NOVEMBRA 2004. Na njemu je trenutno ova poruka:
"The application submission period for DV-2005 is now over, and all submission processing at this Web site has stopped. All further processing of DV-2005 applications will take place at the Kentucky Consular Center."

The online registration period for the DV-2006 Program will begin on November 5, 2004 and end on January 7, 2005. Applicants selected in the Diversity Visa random drawing are notified by the Department of State, Kentucky Consular Center, and provided instructions on how to proceed to the next step in the process. No other organization or company is authorized by the Department of State to notify Diversity Visa lottery applicants of their winning entry..

Pocetkom novembra, dakle, otidjite na link i ispunite formular.

Ne smijete se prijaviti vise nego jednom, ili ce vas diskvalificirati. Na svojoj prijavi mozete traziti zelene karte za supruznike i djecu. Ljudi u braku, dakle, mogu ispuniti dvije posebne prijave i tako sebi poboljsati sanse. NEMOJTE tjerati baku ili mamu da se prijavljuje ako nema sanse da bi zena mogla dobiti posao u Americi i tako dovesti i vas. Ovo se dogodilo jednom mom bugarskom kolegi--prijavili su se on, zena, i njeni roditelji. Zelenu kartu dobio je djed, penzionirani univerzitetski profesor u Sofiji, koji se samo rasplakao na ideju da pod stare dane seli i ide grbaciti--ako bi uopce nasao posao. Mislim, samo biste se grizli bezveze da se tako nesto dogodi. Zbog takvih slucajeva INS zapravo dijeli oko 100 tisuca viza--dakle oko 50% dobitnika svake godine odustane. Ako niste sigurni da zelite u US, nemojte se prijavljivati.

Jos jedan sluzbeni link s vaznim informacijama i upozorenjima o Green Card prevarama...

Diversity Visa Lottery: Read the Rules, Avoid the Rip-Offs



- 14:57 - Komentari (8) - Isprintaj - #
Jos malo o postdiplomskom: ono sto je najbolje u cijeloj stvari je da takav jednostavan algoritam odlaska uopce postoji. No, nemojmo mijesati "jednostavno" s "lakim". Jednostavan je samo taj "recept": prodjes testove, skupis pisma, prevedes diplome, prijavis se--ali svaki korak trazi prevazilazenje neke teskoce i tek nakon toga pocinje prava muka po Studentu. Besparica, konstantan rad (pojam vikenda i praznika je vecini stran), obaveze predavanja (pogotovo teske humanistima, koji su obicno duzni predavati cijelo vrijeme postdiplomskog), status "non-resident aliena" koji ti namece kojekakva ogranicenja, a nijedno pravo itd.

Razlog zbog kojeg uopce strance uzimaju masovno na americke univerzitete je taj da je americkih postdiplomaca premalo. A premalo ih je ne zato sto su glupi ili lijeni, vec zato sto je postdiplomski jedna vrlo neprivlacna "proposition" u kulturi koja iznad svega cijeni biznis i zaradu. Biti postdiplomac je rastrosno, jer kosta vremena.

Amerikancima su privlacne samo tri postdiplomske opcije, i sve tri su vise-manje strancima zatvorene: law school, medical school, i MBA programi. Ovo su jako skupe skole i u principu nema oprosta skolarina, premda sacica najbriljantnijih moze dobiti razne fellowships ili naci sponzora u nekoj firmi zainteresiranoj za buduceg zaposlenika. Vecina ljudi uzme kredit da bi platila skolarinu (deseci tisuca dolara na godinu). Po zavrsetku, ljudi prosjecno duguju 100-200 tisuca dolara, ili jos vise ako su i bachelor's degree zavrsili na kredit.

No, pravnici, doktori i menadzeri obicno imaju pravo kad racunaju da ce im posao vratiti tu investiciju; primjera radi, pocetne place potonjih su oko 80-100 tisuca, i vise.

E, sad, PhD (Philosophiae doctor) je zvjerka druge boje. To je prije svega akademski stupanj, neophodan ljudima koji zele univerzitetsku karijeru, ali zapravo bez vrijednosti u onome sto cujem da se zove "real life". PhD je za radoznalce i knjigoljupce koji si jednostavno ne mogu pomoci, ljude inace nesposobne (ili potpuno nezainteresirane, sto moze biti isto) da klincu prodaju zvaku, a kamoli obrcu neke ugovore ili skacu po burzi. Amerikanci nemaju niti ono malo postovanja prema akademicima koje je jos prezivjelo u Evropi, ne cijene ni ucitelje ni profesore. Znanstvenici uzivaju malo veci ugled, ali vise iz pukog nerazumijevanja voodooa kojim se bavimo i fascinacije tehnologijom.

E, ali netko mora tjerati pogon stotina univerziteta i prije svega gigantske biomedicinske industrije. (Kompjuterasi su jos jedna golema kategorija.) I tu na scenu stupaju--stranci. Jedan cinican, ali savrseno istinit nacin gledanja na stvari je da smo jeftina, malne robovska radna snaga (zbog obaveza viza ocito nemamo istu slobodu kretanja kao domoroci). S druge strane, imamo izbor pri biranju polja rada, skole, mentora, projekta. Cijede te kao limun, ali nije nizasta--tih nekoliko godina dubinskog kopanja u nekoj struci moze biti najdragocjenije, najvaznije zivotno iskustvo, i prije svega, neophodno onima koji to vole. A oni to nude, jer su ogromna bogata zemlja, imaju jedinstven luksuz da dijele te stipendije, koliko god bijedne, eto tako, dopisno.

U zakljucku, postdiplomski nije za one koje prije svega zanima brzo naci posao i zaradjivati normalno, premda vam nitko ne brani da udjete u zemlju, ako mozete, kao student, pa naknadno promijenite status ako posao nadjete.


- 13:35 - Komentari (4) - Isprintaj - #
15.09.2004., srijeda
Ejakulirajuca osvetoljubiva zabica



Frog. Spanish zoologists have discovered that male frogs who are losers in love get their revenge by spreading their sperm over eggs that have been left by a pair of romancing amphibians.


- 21:28 - Komentari (4) - Isprintaj - #
Sleeping otters holding paws


- 21:19 - Komentari (3) - Isprintaj - #
14.09.2004., utorak
Kako otici u Ameriku, postdiplomska verzija

Znam ja da je veca mudrost opstati u Hrvatskoj. Meni nije poslo za rukom, onima kojima je, svaka cast. Ovaj blog nije poziv na egzodus, ali treba napomenuti da vas postdiplomski moze prije udaljiti nego vratiti doma.

Nacini useljenja su kategorizirani ovdje:

Nacini useljenja

Cujem stalno kako ljudi uzmu turisticku vizu, onda ostanu preko datuma isteka i rade na crno. Ovo ne preporucujem. Jedino o cemu mogu govoriti jeste vlastito iskustvo i jos neki primjeri boravka na osnovu radnog mjesta.

1. Pred kraj trece godine studija pocela sam se pripremati za potragu postdiplomskog programa. Prosla sam dva testa: jezicni TOEFL i GRE koji ima tri dijela: verbalni, analiticki i kvantitativni. GRE najvise slici testu inteligencije, a postoje i GREs za pojedina podrucja. Ovi posljednji se u principu rijetko traze (programi ce tocno definirati zahtjeve), ali mozete samoinicijativno uzeti i njih.

2. Istovremeno sam skupljala informacije o skolama i trazila od njih materijale za prijavu. Danas je sve olaksano Internetom (ja govorim o 1991oj), vjerojatno se svi formulari mogu skinuti. "Petersen's Guide to Graduate School" je pogolema knjiga s detaljnim opisima svih postdiplomskih programa na svim americkim univerzitetima. Preporucujem svima koji mogu da je pogledaju u biblioteci Americkog centra, a skracena online verzija je ovdje. (Ne znam zasto online pise "Peterson's", cini se da je u pitanju ista stvar, a ne knockoff.) Ako vec znate koja vas skola zanima, sve ce imati online informacije za postdiplomski. No, Peteresen's je koristan jer ljudi obicno znaju najslavnija imena, za koje je i konkurencija najjaca, a u njemu cete naci opise i dobrih manjih skola.

3. Kad sam izabrala programe i primila paket materijala za prijave od njih, skupila sam pisma s preporukama od tri profesora, prevela i ovjerila transkripte diploma.

4. Ispunila sam i poslala prijave s potvrdama uplate. Uz uobicajene podatke na formularima Amerikanci traze i "osobne eseje". Mozete naci primjere googlajuci za "college essays", koncept je slican. Rezultati testova salju se direktno iz centra za testiranje na skole ili kasnije na vas zahtjev ako ste odluku o mjestu donijeli tek nakon testa.

Oko 6 mjeseci nakon TOEFLa (koji mi je bio prvi korak), dobila sam ponudu stipendije iz New Orleansa, koju sam, for better or for worse, prihvatila.

Napomene: u nekim znanostima magistarski se na mnogim skolama ukinuo. Upisujete se u "PhD program", koji traje u prosjeku 5 godina. U principu, ako vec imate magisterij to vam nece pomoci da program skratite, ali mozda vam oproste poneki predmet. Ako zapocnete PhD program i stanete na pola puta, samo skole koje jos nude magisterij moci ce vam eventualno ponuditi da spasite taj rad.


- 20:39 - Komentari (7) - Isprintaj - #
13.09.2004., ponedjeljak
Dragi, zasto nisi pitao Cheneya gdje ti je srce? Ili...



President Bush and first lady Laura Bush, right, take part in a moment of silence, Saturday, Sept. 11, 2004, on the South Lawn of the White House to mark the third anniversary of the Sept. 11 terrorist attacks. Second left is former Solicitor General Ted Olson, with his granddaughters Jillian, left, and Kirstin Olson, right. Olson lost his wife Barbara in the plane that hit the Pentagon on Sept. 11, 2001. Others are unidentified. (AP Photo/Ron Edmonds)


- 17:33 - Komentari (7) - Isprintaj - #
Ajoj

I made the cover! Ajme, pa ja pod reflektorima svenem kao salata, smotam se ko palacinka, uvijem ko puz. Uh. Nadajmo se da ce tih 15 sekundi (minute su preduge!) brzo otkucati... jkgfhsgbkldfhgkdslkhkf!1!

I kako ja to lose pisem (ili se ne citaju stariji postovi...), pa zbunjujem ljude mojim nestalnim koordinatama--a kako se tek meni manta u glavi... Od kolijevke nisam nigdje zivjela duze od sest godina...

I, ne, nisam vise u NYCju, ta epizoda trajala je Sep 1997-Feb 2002. Evo me u, hm, pitomijoj Kanadi...


- 17:13 - Komentari (5) - Isprintaj - #






Photos

ALL CONTENT COPYRIGHT ZAK SZYMANSKI 2004.

Above is a class from El Dorado Elementary School who came on a class trip to see the marriages. This judge...(who was here all day)...brought the male couple up the stairs and into his second-floor-landing area, then introduced the couple to the kids...explained how long they'd been together and why they were here...and then performed the ceremony.......

Photos



- 03:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #


Rosie O'Donnell, right, and Kelli Carpenter walk hand-in-hand down the main steps of City Hall after their private wedding ceremony Thursday.

O'Donnell and Kelli Carpenter, who have been together six years and are raising four children, left their New York home at 5 a.m. to get to San Francisco in time for a 1 p.m. wedding appointment. The nuptials made O'Donnell the most prominent celebrity to tie the same-sex knot in San Francisco.

The comedian said she decided to make the cross-country trip after Bush announced Tuesday that he wanted an amendment to the U.S. Constitution to prevent gays and lesbians from marrying.

"We were both just trying to come here after the sitting president said the vile and vicious and hateful comments he did on Tuesday and inspired myself and my brand-new wife to fly here this morning," O'Donnell said.

- 03:49 - Komentari (5) - Isprintaj - #
Prvi istospolni par koji se vjencao u San Franciscu

Lyon i Martin aktivistkinje su prvog pokreta za priznavanje prava homoseksualaca u Americi i zajedno su vec pola stoljeca.



Phyllis Lyon, 79, left, and Del Martin, 83, embrace after being married at San Francisco City Hall on Thursday. They are the first same-sex couple to be officially married in the United States. They have been a couple (without the rights of a married couple) for 51 years.

Preko 4000 brakova koji su sklopljeni u vijecnici San Francisca ove godine, ponisteni su. Ali:

California Supreme court opinion (PDF, 114 pages)

To avoid any misunderstanding, we emphasize that the substantive question of the constitutional validity of California’s statutory provisions limiting marriage to a union of a man and a woman is not before our court in this proceeding, and our decision in this case is not intended, and should not be interpreted, to reflect any view on that issue. […] Should the applicable statutes be judicially determined to be unconstitutional in the future, same-sex couples then would be free to obtain valid marriage licenses and enter into valid marriages.









- 03:41 - Komentari (0) - Isprintaj - #
The New York Times--Weddings & Celebrations





Joyce Sheila Gold and Leslie Gail McKenzie were married in Toronto on Tuesday. Micaél Welland, who is authorized by the province of Ontario to perform civil wedding ceremonies, officiated at Toronto City Hall.




Rabbi Valerie Michelle Lieber and Leah Karen Kopperman are to celebrate their partnership today in the Julius S. Held Lecture Hall at Barnard College in Manhattan. Rabbi Sharon Forman will lead the commitment ceremony.




Donald Scott Kane and David Feiner Willard Robison were married yesterday at the Roundhouse Community Center in Vancouver, British Columbia. Diane Brown, a provincial marriage commissioner, officiated.




Lenore Ruth Greenberg and Roberta Seton Treacy are to affirm their partnership today in Great Neck, N.Y. Rabbi Renni S. Altman will perform a commitment ceremony at Temple Beth-El of Great Neck.




Brent Alan Sims and Dr. Joseph Robert Taravella celebrated their partnership last evening at the Waldorf-Astoria in New York. The Rev. Dr. Susan Corso, a nondenominational Christian minister, led a ceremony of commitment.




Shelley Marie Curnow and Deborah Gar Reichman were married last evening by Rabbi Sigma Faye Coran at the Eastover Resort in Lenox, Mass.




Mary Beth Caschetta and Meryl Cohn were married on Monday at their home in Provincetown, Mass.




Richard Martin Murphy and James Zack Miller were married on Thursday at Langdon Hall Country House in Cambridge, Ontario. Anna Aagaard, a Unitarian Universalist lay chaplain and an Ontario marriage officiant, performed the ceremony.




Reid Torrance Balthaser and Martin Roger Atkin were married on Friday at Wheatleigh, a hotel in Lenox, Mass. Deborah Kooperstein, a friend of the couple who is a town justice in Southampton, N.Y., was authorized by the Commonwealth of Massachusetts to officiate.




Peter Stamberg and Paul Aferiat, partners in Stamberg Aferiat Architecture in New York, were married on Tuesday. John J. Long, the city clerk of Somerville, Mass., officiated in the city hall there.

The two met in October 1976 at the opening night gala at Cooper-Hewitt, National Design Museum in New York. A monograph on the couple's work, "Stamberg Aferiat Architecture," was published by Rizzoli International in 1997.




Patience Wells Crozier, a daughter of Prudence S. Crozier and William M. Crozier Jr. of Wellesley, Mass., was married yesterday to Jessica Ruth Keimowitz, a daughter of Hazel Kahn Keimowitz and Dr. Robert I. Keimowitz of Washington. Rabbi Karen Landy officiated at Gedney Farm in New Marlborough, Mass.

Nancy Ruth Dreyer and Joan Ann Koffman, partners in a law firm bearing their names in Newton, Mass., were married yesterday. Marie M. Arria, a justice of the peace in Watertown, Mass., officiated at Stellina, a restaurant there.

The couple met in 1970 at Camp Winnetaska in Holderness, N.H.; Ms. Dreyer was a camper and Ms. Koffman was an instructor of sailing and swimming.

"We maintained our friendship through college, boyfriends and law school," Ms. Dreyer said, adding that they did not become a couple until 1985, when Ms. Dreyer visited Ms. Koffman in Boston.

"What we found in each other was so powerful and so big that it transcended the fact that we're both women," Ms. Koffman said.




Christopher Lind Miller and Christopher Whalen Rivers were married at their home in Granby, Mass., on Friday. Richard M. Evans, a justice of the peace in Northampton, Mass., officiated.

Mr. Miller and Mr. Rivers received doctorates in French from Yale, where they met in 1984.




Jay B. Lesiger and J. Thomas Klebba affirmed their partnership yesterday. The Rev. Phlox Laucher performed the commitment ceremony at the Unitarian Universalist Church in Pittsfield, Mass. Dr. Quinn T. Chipley, a friend of the couple's, assisted.




Lynne Jassem and Julie Clarke affirmed their partnership last evening at the home of Stanley M. Jassem, Ms. Jassem's brother, in Atlantic Beach, N.Y. Rabbi Jason Klein performed the commitment ceremony.




Rachel Kueny and Sarah Ann Lichtman, graduate students, are to affirm their partnership today at Barolo, a restaurant in Manhattan. Rabbi Jen Krause is to perform the commitment ceremony.
Ms. Kueny (above, left) is a fourth-year medical student at the State University of New York Downstate College of Medicine in Brooklyn, where she is also the president of the student medical council.
Ms. Lichtman is a candidate for a doctorate in 20th-century decorative arts and design at the Bard Graduate Center in Manhattan. She also received a master's degree there in the same subject.
Together, Ms. Kueny and Ms. Lichtman own Astro-Turf, an antiques shop in Brooklyn that specializes in 1950's and 1960's furniture and objects.


- 03:29 - Komentari (2) - Isprintaj - #
12.09.2004., nedjelja
New York, kazu mi, nije vise isti.

Bilo mi je to jasno i u ona cetiri mjeseca koja sam jos provela tamo. Stranci su to prvo osjetili: papirologija otezala, zahtjevi birokracije sve nadrealniji, situacije sve kompliciranije. Puno ljudi je otislo (in)direktno vezano za 9/11--i ja medju njima.

Nisam zeljela otici. Sve donedavno imala sam nocne more o tom odlasku, tri godine. (Dva scenarija: rasprava na aerodromu sa sluzbenicima, i suludo pakiranje i skladistenje tisucu knjiga, dvije tisuce CDova itd.)

U New York dodju ljudi koji su ga izabrali, a prezivljavaju oni koje on izabere.

Ali, samo u New Yorku ima mjesta za sve. Samo New York vas uzme takve kakvi ste, i kaze "imat ces veliko drustvo". Tamo je sve.


- 23:40 - Komentari (5) - Isprintaj - #
blog.hr

Ima puno jako milih ljudi. Strpala sam vec par tuceta u favorites. Citajuci njih, mirim se sa jezikom na kojem posljednje sto pamtim su svadje i mrznja. Ne ponovilo se.
- 23:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Sutra ce biti dvanaest godina od mog dolaska u Ameriku. Bila sam stigla na postdiplomski u New Orleans; provest cu u Louisiani gotovo tocno pet godina. Htjela sam pisati o tome, ali mozda je bolje da se vratim komentiranju 9/11...

Sad bi trebalo izabrati nekakvu "platformu" i rakurs, nekakav point-of-view: generalno politicki? Grandiozno povijesni? Moj mali i opcenito nevazni intimni? Ocito ne mogu sve odjednom. Ali, najlakse mi je poceti od privatnog, jer nisam ni povjesnicar ni osobito politicna...

Napad na New York uzasno je ironican, jer nema dijela Amerike koji je manje "americki" od njega, kakvu god simboliku imali tornjevi bas World Trade Centera . Medju te tri tisuce stradalo je, uostalom, i puno stranaca, kakav je bio otac vratara u mojoj zgradi, recimo. Nisam ga poznavala, ali znala sam Emmanuela. Za toliko sam bila blize uzasu. Sutradan nakon napada, i jos mnogo, mnogo dana poslije, hodala sam gradom i sretala ljude koji su plakali, ridali, lijepili kopije sa slikama i imenima svojih nestalih--kao, moze bit da dva mjeseca kasnije jos neko luta Manhattanom sa amnezijom, moze bit da ce ga netko sresti i dovesti doma...

Samo par dana kasnije vidjela sam i ulicne prodavace s prigodnim majicama "Never forget", "9/11", svakojake patriotske poruke. Nama se od toga dize zeludac. Vidis ti te Amere, samo misle na dolar, i u takvoj tragediji. (A btw, sad mi pade napamet--na sto misle nasi papci kad grade one ogavne kasarnetine za ekspres ljetnu muznju stranaca po obali? Mozda misle na "Lijepu" Nasu?)

E, stvar je kompliciranija. Jer, oni koji te majice kupuju zele ih da bi se sjecali, i da bi drugima rekli da se sjecaju. Nije u pitanju samo lesinarenje i glupost. Bilo je beskrajno mnogo patnje.

A meni--meni je uvijek zao svih. I bilo mi je uzasno tesko sto se i njihova iluzija rasprsla--ona ista zbog koje sam ih toliko puta gadila, toliko se s njima svadjala. Govorila sam im da su slijepi, arogantni provincijalci (a sama pripadam po svim karakteristikama jednom od najarogantnijih naroda, o provinciji da ne govorimo), da njihova pohlepa upropastava sve nas itd.

Ali, nikad. Nikad, nikad im nisam pozeljela golu smrt, nikad nisam ni zamislila neku vrstu "osvete". Kako se uopce moze misliti u tim apstraktnim terminima nad stvarnom smrcu stvarnih ljudi? Tko bi od nas prihvatio da umre kao puki simbol nekog naroda ili ideologije? Tko bi od nas prihvatio da nas netko PRISILJAVA na takvu ulogu?

I ne razumijem ljude koji likuju nad bilokojom tragedijom. Ne razumijem ljude koji se bave tom mesarskom matematikom--koliko kila ovog mesa opravdava ili vrijedi onog drugog. Ne razumijem momka na splitskoj Rivi koji se za maskare 2002 obukao u zgradu s avionom zabijenim u nju. Bi li to ucinio da im je bio makar toliko blizu koliko ja? Da je on znao Emmanuela ciji je stari bio kuhar u kafeteriji?

Da je americka politika nanijela neopisivo zlo u bezbroj zemalja--to svi znamo. Ali, znamo li razaznati dobro koje su ucinili? Tko nam je dao Prvi Maj i sezdeset osmu? Odakle su potekli svi slobodarski i progresivni pokreti? Na americkim forumima vazim (pogotovu medju budalama) za zagrizenu anti-Amerikanku, ali moram reci da je moja kritika nistavna u poredjenju s onom od njihovih ljudi. I prije nego sto pocnem s opcenitim invektivama (a dese se, ipak sam ja jedna balkanska divljakusa), pokusam se koncentrirati na te ljude i pisem misleci na njih.

Vecina Amerikanaca nije zeljela Busha. Pola milijuna vise glasalo je za Gorea. Stereotip opstaje: oni jesu lose obrazovani, malo putuju, malo znaju o drugima, rado i lako vjeruju u budalaste mitove o vlastitoj velicini.

A kakvi smo mi?


- 22:36 - Komentari (3) - Isprintaj - #


- 16:45 - Komentari (3) - Isprintaj - #
Love That Dare Not Squeak Its Name



Roy and Silo, two chinstrap penguins at the Central Park Zoo in Manhattan, are completely devoted to each other. For nearly six years now, they have been inseparable. They exhibit what in penguin parlance is called "ecstatic behavior": that is, they entwine their necks, they vocalize to each other, they have sex. Silo and Roy are, to anthropomorphize a bit, gay penguins. When offered female companionship, they have adamantly refused it. And the females aren't interested in them, either.

At one time, the two seemed so desperate to incubate an egg together that they put a rock in their nest and sat on it, keeping it warm in the folds of their abdomens, said their chief keeper, Rob Gramzay. Finally, he gave them a fertile egg that needed care to hatch. Things went perfectly. Roy and Silo sat on it for the typical 34 days until a chick, Tango, was born. For the next two and a half months they raised Tango, keeping her warm and feeding her food from their beaks until she could go out into the world on her own.

New York Times link

- 16:14 - Komentari (2) - Isprintaj - #
11.09.2004., subota
Na ovaj dan, prije tri godine

ustala sam prije sedam i odslusala vijesti na radiju (NPR, "Morning edition") uz caj i dorucak (sto je moglo biti? Lox & bagel?) i u osam ih iskljucila. Zatim sam citala oko sat vremena--Pessou mozda? Sve bi se dalo rekonstruirati iz dnevnika. Bila sam bas zakoracila u hodnik kad je zazvonio telefon i mama mi pocela govoriti o nekom avionu koji je udario u WTC. Prekinula sam je nezainteresirano, uopce ne razumijevajuci o cemu govori i zasto me zbog toga nazvala--samo par tjedana ranije neki se francuski avanturist zapleo padobranom na baklju Lady Liberty i ja sam odmah zamislila da je u pitanju opet nekakav slavohlepni stunt.

Krenula sam u lab kroz moj mili Carnegie Hill, leglo alfa-kapitalista, u jedno od najljepsih jutara u zivotu (cijeli taj septembar bio je divan), mojom starom rutom, jos mi je u nogama. I u glavi svaki ugao i izlog, svaki miris--iz Julianovog kafea, iz cvjecarnica, iz francuskih poslasticarnica na Aveniji Madison, iz male knjizare na 94oj u koju sam ulazila pazljivo kao u muzicku kutiju--cijeli taj svijet jos mi se sporo okrece pred ocima kao vrlo skupa kugla za jelku. Mozda sam i tog jutra ganjala ispred sebe jato francuskih srednjoskolaca iz Collegea--momci s kravatama i cure u pled minicama, cigarete u rukama--po tome se izdaleka znalo da nisu Amerikanci. Susrela sam i tamnopute dadilje sa zlatokosom djecicom (uvijek bih se lijeno pitala koliko im je placa visa od moje--10, 20, 30 tisuca?) i glasnike na biciklima ("bike messengers seek death"), djake iz talijanske skole i Spencea--elita sve do 96e.

Nakon velikog raskrizja na 96oj, blagim padom do bolnice, pored ribljeg restorana, korejskog grocera, sushi ribarnice, jordanskog falafela, urara, pizzerija...

Popela sam se u lab, na 26i kat, ukljucila kompjuter s defaultom na vijesti i tek onda shvatila o cemu je to mama zvala. Nazvala sam Brooke i rekla joj da ukljuci TV. To je bio zadnji telefonski razgovor tog dana, linije preopterecene. Zurila sam kroz prozor u Central Park, s baseball terenima, i preko u New Jersey--boze, kakav je dan bio. Nebo od porcelana, razaznavala se svaka pcela, svaka dlacica na svakoj pceli, pozlacenoj. Meden dan. Amparo je plakala, nije mogla dobiti momka u Brooklyn, nije mogla doma, sve je stalo. I ja sam plakala, sto diskretnije, za sebe, jer se vise nije imalo kamo pobjeci.

Kad su tornjevi pali, otisla sam do prozora na drugoj strani s kojih se vidio cijeli downtown i East River. Stajali smo sutke, mi sarolika posada s "Enterprisea". Dolje se nebo prepolovilo tamnosivim stubom prasine. Taj ce oblak trajati danima.

Spustila sam se do podzemnog hodnika i presla u bolnicu, jedino mi je bilo palo napamet dati krv. Meni i stotinama ostalih. Tri sata smo cekali da bi dali pintu-dvije, one kasnije su vracali. Moja je grupa O, mene uvijek pozovu... Vratila sam se u lab, ali nisam mogla ni sjediti ni misliti. Arhonda i par ostalih su nastavili s radom. Nisam znala da li da im se divim ili da ih mrzim. Larry je bio zatocen u Miamiju, svi letovi prizemljeni.

Izasla sam van, tumarala po Parku sve do Sheep Meadow. Bio je pun ljudi, cinilo se kao vikend. Sve me vuklo downtown, ali nisam mogla--i zapravo, nikad vise necu otici juznije od Tribece. Kad sam izmorena stigla kuci, cekala me poruka od Yvonne, da dodjem farbati zidove. Stigla sam na Union Square bas prije nego sto su ga zatvorili. To poslijepodne i sljedeci dan ofarbale smo cijeli stan, pigmentima koje je donijela iz Maroka.



- 14:44 - Komentari (10) - Isprintaj - #
10.09.2004., petak
Saw Takeshi Kitano's Zatoichi, about a blind master swordsman, an action movie far better than, say, Tarantino or those tedious "Crouching Tiger..." offshoots with ridiculous flying people.

Finished Gombrowicz, Schimmel's book on the feminine in Islam, and a bunch of comics: Alan Moore's and David Lloyd's V for vendetta, Moore's and Gibbons'"The Watchmen" and Osamu Tezuka's "Adolf" series, which disturbed me by its flat, if very powerful portrayal of human evil across the board: irrational killers both Nazis and Jews, the good and the bad, tutti quanti. I just saw a note on someone's site saying Japanese kids "learn" history from these manga--a hair-raising notion. The wholly fictional and crudely rendered premise about Hitler's big nasty secret (he's got "Jewish blood") doesn't begin to give a sustainable explanation of his ideology and behavior, nor can it substitute for the mesh of complexity underlying the causes and development of WWII.

I'm almost done with Orhan Pamuk's "My name is red": it didn't grab me, though it provides just enough "exoticism" for me to want to "travel" within the book to the end. But I keep sensing a huge debt to Eco, entirely thematic and stylistic, without any deep reflection to make it original and worthwhile, in the end. There is more juice and wisdom in any short story of Andric's, for example.
- 05:58 - Komentari (10) - Isprintaj - #
03.09.2004., petak
Nedavno sam ostavila zgranut komentar o AIDSu u Kini, na nekom blogu koji sad ne mogu pronaci. Ovaj clanak postavlja korake kineskih vlasti u drugaciju perspektivu:

China bans blood trade to tackle HIV

>Discriminating against victims of infectious diseases has also been outlawed.


- 17:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>