| < | rujan, 2004 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
A never-promised rose garden.
Richard Burton's translation of Saadi's "Gulistan"
lolavictrola@yahoo.com
Linkovi
Hidden children
Perlentaucher
Exquisite Corpse
New York Review of Books
The Gramophone
The New Yorker
Gambit Weekly
The Village Voice
The Film Society of Lincoln Center
Live Journal images
Louise Brooks
The Tiger Lillies
How to eat mangoes
How Stuff Works
Humbul Humanities Hub
Mouse development
Lya De Putti
Strange Attractor
Comiclopedia
Tijuana Bibles
Words Without Borders
Le Courrier des Balkans
Minamoto Kitchoan
The Internet Movie Database
Film Noir
La Cinémathčque française
Cuba Solidarity
Agnes
Ateh
Atrios
Baghdad Burning
Bidon
Blind Lemon Jefferson
Boris i Luka
Cannonfire
Cosmic variance
Dan Savage
Daut
Feminist blogs
Filologanoga
Haramlik
James Wolcott
Jimbo
Jordan
Juan Cole
Juliere
Kaseta
Kleeon
Koka
Makedo
Marsal
Moljac
Monoperajanka
Nachtfresser
Nikola
Pharyngula
Pike
Quod scripsi, scripsi
RealClimate
Rozi Slon
Scientific American
Squid
(xvii)
Syria Comment
SyriaPlanet blogs
Širin
Tea Time
Thanatz
Tramtincica
13
Vampir probodeni
Vampir uskrsli
Xiola
Arhiva:
Prvi post
9/11
Happy married people
Gay vjencanja u San Franciscu
Kako otici u Ameriku, postdiplomska verzija, I
Kako otici u Ameriku, II
Kako otici u Kanadu
Biologija zene i seksa
Moja muzika
Zeno, STOJ!
Kerry vs. Bush u Isuslandu
Bloomsbury
Delia Elena San Marco
Je li cool biti gay?
PFLAG
Hodoljublja
Women in science, Pakistan
Bellocq
”Heather ima dvije mame”
Nacisti i Crkva
Sovjetske slikovnice
Jan Morris
Fuge i lutanja
On bullshit
Prava homoseksualaca sirom svijeta
Genitalno sakacenje zena
O klitorisu
Deset dana u Havani
|
Sutra ce biti dvanaest godina od mog dolaska u Ameriku. Bila sam stigla na postdiplomski u New Orleans; provest cu u Louisiani gotovo tocno pet godina. Htjela sam pisati o tome, ali mozda je bolje da se vratim komentiranju 9/11... Sad bi trebalo izabrati nekakvu "platformu" i rakurs, nekakav point-of-view: generalno politicki? Grandiozno povijesni? Moj mali i opcenito nevazni intimni? Ocito ne mogu sve odjednom. Ali, najlakse mi je poceti od privatnog, jer nisam ni povjesnicar ni osobito politicna... Napad na New York uzasno je ironican, jer nema dijela Amerike koji je manje "americki" od njega, kakvu god simboliku imali tornjevi bas World Trade Centera . Medju te tri tisuce stradalo je, uostalom, i puno stranaca, kakav je bio otac vratara u mojoj zgradi, recimo. Nisam ga poznavala, ali znala sam Emmanuela. Za toliko sam bila blize uzasu. Sutradan nakon napada, i jos mnogo, mnogo dana poslije, hodala sam gradom i sretala ljude koji su plakali, ridali, lijepili kopije sa slikama i imenima svojih nestalih--kao, moze bit da dva mjeseca kasnije jos neko luta Manhattanom sa amnezijom, moze bit da ce ga netko sresti i dovesti doma... Samo par dana kasnije vidjela sam i ulicne prodavace s prigodnim majicama "Never forget", "9/11", svakojake patriotske poruke. Nama se od toga dize zeludac. Vidis ti te Amere, samo misle na dolar, i u takvoj tragediji. (A btw, sad mi pade napamet--na sto misle nasi papci kad grade one ogavne kasarnetine za ekspres ljetnu muznju stranaca po obali? Mozda misle na "Lijepu" Nasu?) E, stvar je kompliciranija. Jer, oni koji te majice kupuju zele ih da bi se sjecali, i da bi drugima rekli da se sjecaju. Nije u pitanju samo lesinarenje i glupost. Bilo je beskrajno mnogo patnje. A meni--meni je uvijek zao svih. I bilo mi je uzasno tesko sto se i njihova iluzija rasprsla--ona ista zbog koje sam ih toliko puta gadila, toliko se s njima svadjala. Govorila sam im da su slijepi, arogantni provincijalci (a sama pripadam po svim karakteristikama jednom od najarogantnijih naroda, o provinciji da ne govorimo), da njihova pohlepa upropastava sve nas itd. Ali, nikad. Nikad, nikad im nisam pozeljela golu smrt, nikad nisam ni zamislila neku vrstu "osvete". Kako se uopce moze misliti u tim apstraktnim terminima nad stvarnom smrcu stvarnih ljudi? Tko bi od nas prihvatio da umre kao puki simbol nekog naroda ili ideologije? Tko bi od nas prihvatio da nas netko PRISILJAVA na takvu ulogu? I ne razumijem ljude koji likuju nad bilokojom tragedijom. Ne razumijem ljude koji se bave tom mesarskom matematikom--koliko kila ovog mesa opravdava ili vrijedi onog drugog. Ne razumijem momka na splitskoj Rivi koji se za maskare 2002 obukao u zgradu s avionom zabijenim u nju. Bi li to ucinio da im je bio makar toliko blizu koliko ja? Da je on znao Emmanuela ciji je stari bio kuhar u kafeteriji? Da je americka politika nanijela neopisivo zlo u bezbroj zemalja--to svi znamo. Ali, znamo li razaznati dobro koje su ucinili? Tko nam je dao Prvi Maj i sezdeset osmu? Odakle su potekli svi slobodarski i progresivni pokreti? Na americkim forumima vazim (pogotovu medju budalama) za zagrizenu anti-Amerikanku, ali moram reci da je moja kritika nistavna u poredjenju s onom od njihovih ljudi. I prije nego sto pocnem s opcenitim invektivama (a dese se, ipak sam ja jedna balkanska divljakusa), pokusam se koncentrirati na te ljude i pisem misleci na njih. Vecina Amerikanaca nije zeljela Busha. Pola milijuna vise glasalo je za Gorea. Stereotip opstaje: oni jesu lose obrazovani, malo putuju, malo znaju o drugima, rado i lako vjeruju u budalaste mitove o vlastitoj velicini. A kakvi smo mi? |