ustala sam prije sedam i odslusala vijesti na radiju (NPR, "Morning edition") uz caj i dorucak (sto je moglo biti? Lox & bagel?) i u osam ih iskljucila. Zatim sam citala oko sat vremena--Pessou mozda? Sve bi se dalo rekonstruirati iz dnevnika. Bila sam bas zakoracila u hodnik kad je zazvonio telefon i mama mi pocela govoriti o nekom avionu koji je udario u WTC. Prekinula sam je nezainteresirano, uopce ne razumijevajuci o cemu govori i zasto me zbog toga nazvala--samo par tjedana ranije neki se francuski avanturist zapleo padobranom na baklju Lady Liberty i ja sam odmah zamislila da je u pitanju opet nekakav slavohlepni stunt.
Krenula sam u lab kroz moj mili Carnegie Hill, leglo alfa-kapitalista, u jedno od najljepsih jutara u zivotu (cijeli taj septembar bio je divan), mojom starom rutom, jos mi je u nogama. I u glavi svaki ugao i izlog, svaki miris--iz Julianovog kafea, iz cvjecarnica, iz francuskih poslasticarnica na Aveniji Madison, iz male knjizare na 94oj u koju sam ulazila pazljivo kao u muzicku kutiju--cijeli taj svijet jos mi se sporo okrece pred ocima kao vrlo skupa kugla za jelku. Mozda sam i tog jutra ganjala ispred sebe jato francuskih srednjoskolaca iz Collegea--momci s kravatama i cure u pled minicama, cigarete u rukama--po tome se izdaleka znalo da nisu Amerikanci. Susrela sam i tamnopute dadilje sa zlatokosom djecicom (uvijek bih se lijeno pitala koliko im je placa visa od moje--10, 20, 30 tisuca?) i glasnike na biciklima ("bike messengers seek death"), djake iz talijanske skole i Spencea--elita sve do 96e.
Nakon velikog raskrizja na 96oj, blagim padom do bolnice, pored ribljeg restorana, korejskog grocera, sushi ribarnice, jordanskog falafela, urara, pizzerija...
Popela sam se u lab, na 26i kat, ukljucila kompjuter s defaultom na vijesti i tek onda shvatila o cemu je to mama zvala. Nazvala sam Brooke i rekla joj da ukljuci TV. To je bio zadnji telefonski razgovor tog dana, linije preopterecene. Zurila sam kroz prozor u Central Park, s baseball terenima, i preko u New Jersey--boze, kakav je dan bio. Nebo od porcelana, razaznavala se svaka pcela, svaka dlacica na svakoj pceli, pozlacenoj. Meden dan. Amparo je plakala, nije mogla dobiti momka u Brooklyn, nije mogla doma, sve je stalo. I ja sam plakala, sto diskretnije, za sebe, jer se vise nije imalo kamo pobjeci.
Kad su tornjevi pali, otisla sam do prozora na drugoj strani s kojih se vidio cijeli downtown i East River. Stajali smo sutke, mi sarolika posada s "Enterprisea". Dolje se nebo prepolovilo tamnosivim stubom prasine. Taj ce oblak trajati danima.
Spustila sam se do podzemnog hodnika i presla u bolnicu, jedino mi je bilo palo napamet dati krv. Meni i stotinama ostalih. Tri sata smo cekali da bi dali pintu-dvije, one kasnije su vracali. Moja je grupa O, mene uvijek pozovu... Vratila sam se u lab, ali nisam mogla ni sjediti ni misliti. Arhonda i par ostalih su nastavili s radom. Nisam znala da li da im se divim ili da ih mrzim. Larry je bio zatocen u Miamiju, svi letovi prizemljeni.
Izasla sam van, tumarala po Parku sve do Sheep Meadow. Bio je pun ljudi, cinilo se kao vikend. Sve me vuklo downtown, ali nisam mogla--i zapravo, nikad vise necu otici juznije od Tribece. Kad sam izmorena stigla kuci, cekala me poruka od Yvonne, da dodjem farbati zidove. Stigla sam na Union Square bas prije nego sto su ga zatvorili. To poslijepodne i sljedeci dan ofarbale smo cijeli stan, pigmentima koje je donijela iz Maroka.
Post je objavljen 11.09.2004. u 14:44 sati.