| < | rujan, 2004 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
A never-promised rose garden.
Richard Burton's translation of Saadi's "Gulistan"
lolavictrola@yahoo.com
Linkovi
Hidden children
Perlentaucher
Exquisite Corpse
New York Review of Books
The Gramophone
The New Yorker
Gambit Weekly
The Village Voice
The Film Society of Lincoln Center
Live Journal images
Louise Brooks
The Tiger Lillies
How to eat mangoes
How Stuff Works
Humbul Humanities Hub
Mouse development
Lya De Putti
Strange Attractor
Comiclopedia
Tijuana Bibles
Words Without Borders
Le Courrier des Balkans
Minamoto Kitchoan
The Internet Movie Database
Film Noir
La Cinémathčque française
Cuba Solidarity
Agnes
Ateh
Atrios
Baghdad Burning
Bidon
Blind Lemon Jefferson
Boris i Luka
Cannonfire
Cosmic variance
Dan Savage
Daut
Feminist blogs
Filologanoga
Haramlik
James Wolcott
Jimbo
Jordan
Juan Cole
Juliere
Kaseta
Kleeon
Koka
Makedo
Marsal
Moljac
Monoperajanka
Nachtfresser
Nikola
Pharyngula
Pike
Quod scripsi, scripsi
RealClimate
Rozi Slon
Scientific American
Squid
(xvii)
Syria Comment
SyriaPlanet blogs
Širin
Tea Time
Thanatz
Tramtincica
13
Vampir probodeni
Vampir uskrsli
Xiola
Arhiva:
Prvi post
9/11
Happy married people
Gay vjencanja u San Franciscu
Kako otici u Ameriku, postdiplomska verzija, I
Kako otici u Ameriku, II
Kako otici u Kanadu
Biologija zene i seksa
Moja muzika
Zeno, STOJ!
Kerry vs. Bush u Isuslandu
Bloomsbury
Delia Elena San Marco
Je li cool biti gay?
PFLAG
Hodoljublja
Women in science, Pakistan
Bellocq
”Heather ima dvije mame”
Nacisti i Crkva
Sovjetske slikovnice
Jan Morris
Fuge i lutanja
On bullshit
Prava homoseksualaca sirom svijeta
Genitalno sakacenje zena
O klitorisu
Deset dana u Havani
|
Jos malo o postdiplomskom: ono sto je najbolje u cijeloj stvari je da takav jednostavan algoritam odlaska uopce postoji. No, nemojmo mijesati "jednostavno" s "lakim". Jednostavan je samo taj "recept": prodjes testove, skupis pisma, prevedes diplome, prijavis se--ali svaki korak trazi prevazilazenje neke teskoce i tek nakon toga pocinje prava muka po Studentu. Besparica, konstantan rad (pojam vikenda i praznika je vecini stran), obaveze predavanja (pogotovo teske humanistima, koji su obicno duzni predavati cijelo vrijeme postdiplomskog), status "non-resident aliena" koji ti namece kojekakva ogranicenja, a nijedno pravo itd. Razlog zbog kojeg uopce strance uzimaju masovno na americke univerzitete je taj da je americkih postdiplomaca premalo. A premalo ih je ne zato sto su glupi ili lijeni, vec zato sto je postdiplomski jedna vrlo neprivlacna "proposition" u kulturi koja iznad svega cijeni biznis i zaradu. Biti postdiplomac je rastrosno, jer kosta vremena. Amerikancima su privlacne samo tri postdiplomske opcije, i sve tri su vise-manje strancima zatvorene: law school, medical school, i MBA programi. Ovo su jako skupe skole i u principu nema oprosta skolarina, premda sacica najbriljantnijih moze dobiti razne fellowships ili naci sponzora u nekoj firmi zainteresiranoj za buduceg zaposlenika. Vecina ljudi uzme kredit da bi platila skolarinu (deseci tisuca dolara na godinu). Po zavrsetku, ljudi prosjecno duguju 100-200 tisuca dolara, ili jos vise ako su i bachelor's degree zavrsili na kredit. No, pravnici, doktori i menadzeri obicno imaju pravo kad racunaju da ce im posao vratiti tu investiciju; primjera radi, pocetne place potonjih su oko 80-100 tisuca, i vise. E, sad, PhD (Philosophiae doctor) je zvjerka druge boje. To je prije svega akademski stupanj, neophodan ljudima koji zele univerzitetsku karijeru, ali zapravo bez vrijednosti u onome sto cujem da se zove "real life". PhD je za radoznalce i knjigoljupce koji si jednostavno ne mogu pomoci, ljude inace nesposobne (ili potpuno nezainteresirane, sto moze biti isto) da klincu prodaju zvaku, a kamoli obrcu neke ugovore ili skacu po burzi. Amerikanci nemaju niti ono malo postovanja prema akademicima koje je jos prezivjelo u Evropi, ne cijene ni ucitelje ni profesore. Znanstvenici uzivaju malo veci ugled, ali vise iz pukog nerazumijevanja voodooa kojim se bavimo i fascinacije tehnologijom. E, ali netko mora tjerati pogon stotina univerziteta i prije svega gigantske biomedicinske industrije. (Kompjuterasi su jos jedna golema kategorija.) I tu na scenu stupaju--stranci. Jedan cinican, ali savrseno istinit nacin gledanja na stvari je da smo jeftina, malne robovska radna snaga (zbog obaveza viza ocito nemamo istu slobodu kretanja kao domoroci). S druge strane, imamo izbor pri biranju polja rada, skole, mentora, projekta. Cijede te kao limun, ali nije nizasta--tih nekoliko godina dubinskog kopanja u nekoj struci moze biti najdragocjenije, najvaznije zivotno iskustvo, i prije svega, neophodno onima koji to vole. A oni to nude, jer su ogromna bogata zemlja, imaju jedinstven luksuz da dijele te stipendije, koliko god bijedne, eto tako, dopisno. U zakljucku, postdiplomski nije za one koje prije svega zanima brzo naci posao i zaradjivati normalno, premda vam nitko ne brani da udjete u zemlju, ako mozete, kao student, pa naknadno promijenite status ako posao nadjete. |