Jos malo o postdiplomskom: ono sto je najbolje u cijeloj stvari je da takav jednostavan algoritam odlaska uopce postoji. No, nemojmo mijesati "jednostavno" s "lakim". Jednostavan je samo taj "recept": prodjes testove, skupis pisma, prevedes diplome, prijavis se--ali svaki korak trazi prevazilazenje neke teskoce i tek nakon toga pocinje prava muka po Studentu. Besparica, konstantan rad (pojam vikenda i praznika je vecini stran), obaveze predavanja (pogotovo teske humanistima, koji su obicno duzni predavati cijelo vrijeme postdiplomskog), status "non-resident aliena" koji ti namece kojekakva ogranicenja, a nijedno pravo itd.
Razlog zbog kojeg uopce strance uzimaju masovno na americke univerzitete je taj da je americkih postdiplomaca premalo. A premalo ih je ne zato sto su glupi ili lijeni, vec zato sto je postdiplomski jedna vrlo neprivlacna "proposition" u kulturi koja iznad svega cijeni biznis i zaradu. Biti postdiplomac je rastrosno, jer kosta vremena.
Amerikancima su privlacne samo tri postdiplomske opcije, i sve tri su vise-manje strancima zatvorene: law school, medical school, i MBA programi. Ovo su jako skupe skole i u principu nema oprosta skolarina, premda sacica najbriljantnijih moze dobiti razne fellowships ili naci sponzora u nekoj firmi zainteresiranoj za buduceg zaposlenika. Vecina ljudi uzme kredit da bi platila skolarinu (deseci tisuca dolara na godinu). Po zavrsetku, ljudi prosjecno duguju 100-200 tisuca dolara, ili jos vise ako su i bachelor's degree zavrsili na kredit.
No, pravnici, doktori i menadzeri obicno imaju pravo kad racunaju da ce im posao vratiti tu investiciju; primjera radi, pocetne place potonjih su oko 80-100 tisuca, i vise.
E, sad, PhD (Philosophiae doctor) je zvjerka druge boje. To je prije svega akademski stupanj, neophodan ljudima koji zele univerzitetsku karijeru, ali zapravo bez vrijednosti u onome sto cujem da se zove "real life". PhD je za radoznalce i knjigoljupce koji si jednostavno ne mogu pomoci, ljude inace nesposobne (ili potpuno nezainteresirane, sto moze biti isto) da klincu prodaju zvaku, a kamoli obrcu neke ugovore ili skacu po burzi. Amerikanci nemaju niti ono malo postovanja prema akademicima koje je jos prezivjelo u Evropi, ne cijene ni ucitelje ni profesore. Znanstvenici uzivaju malo veci ugled, ali vise iz pukog nerazumijevanja voodooa kojim se bavimo i fascinacije tehnologijom.
E, ali netko mora tjerati pogon stotina univerziteta i prije svega gigantske biomedicinske industrije. (Kompjuterasi su jos jedna golema kategorija.) I tu na scenu stupaju--stranci. Jedan cinican, ali savrseno istinit nacin gledanja na stvari je da smo jeftina, malne robovska radna snaga (zbog obaveza viza ocito nemamo istu slobodu kretanja kao domoroci). S druge strane, imamo izbor pri biranju polja rada, skole, mentora, projekta. Cijede te kao limun, ali nije nizasta--tih nekoliko godina dubinskog kopanja u nekoj struci moze biti najdragocjenije, najvaznije zivotno iskustvo, i prije svega, neophodno onima koji to vole. A oni to nude, jer su ogromna bogata zemlja, imaju jedinstven luksuz da dijele te stipendije, koliko god bijedne, eto tako, dopisno.
U zakljucku, postdiplomski nije za one koje prije svega zanima brzo naci posao i zaradjivati normalno, premda vam nitko ne brani da udjete u zemlju, ako mozete, kao student, pa naknadno promijenite status ako posao nadjete.
Post je objavljen 17.09.2004. u 13:35 sati.