Tko o kome, ja po svome

27.10.2014., ponedjeljak

Blog je opasan po posao!

Znate li da je opasno pisati blog? Da, da, opasno, mogli bi izgubiti i radno mjesto zbog toga! Evo meni, navodno, Boxmark nije produžio ugovor zbog mog pisanja bloga! Nema veze što sam i po ocjeni svojih prvih nadređenih bio ocijenjen kao dobar i savjestan radnik, što su me radne kolege cijenile, što sam ukazao na neke pogreške u radnom procesu koji su bile odmah ispravljane, što su moji prijedlozi za poboljšanje prihvaćani, ispalo je da je moja pogreška što sam koliko toliko pismen i što pišem blog. To oni vrhovni nisu mogli probaviti i odlučili su pokazati svoj položaj i moć i zbog blogiranja ne produžiti mi ugovor. I VELIKO IM HVALA ZBOG TOGA! Jest da me je vijest o neprodužavanju ugovora pogodila, i to jako, jest da sam pao zbog toga u depresiju, jest da sam pomislio da mi je život promašen, ali ipak je prevladao onaj optimizam u meni, preispitao sam svoje stavove, zaključio da je blogiranje moja privatna stvar i to mi nitko nema pravo oduzeti! Pa se umiješala i sudbina preko lika doktorice Gabor koja je shvatila koji su moji zdravstveni problemi, pomogla mi u rješavanju istih i ja se mogu vratiti svom prvotnom i istinskom zvanju, radu u ugostiteljstvu. I našao posao, kod poslodavaca kod kojih sam već radio, oni ostali meni u dobrom sjećanju, ja njima, i tako ću sad opet raditi posao koji volim, i zarađivati duplo više nego sam u Boxmarku! Boxmarku, još jednom hvala što si me svojom netolerancijom poslao na pravi put! Oznake: boxmark

- 16:25 - Ajd sad ti po svome (37) - Isprintaj - #

23.10.2014., četvrtak

Kako doći u Vrapče?

Krenuo sam jutarnjim vlakom u 6.11 sa stanice Buzovec. Nisam putovao vlakom godinama, zapravo, mislim da neću lagati ako kažem i barem 2 desetljeća. Sjeo sam u kupe (sjećam se da su nekad takvi kupei bili 1. razred), malo je gužva jer ima i đaka koji putuju u Varaždin u školu, a poslije Bedekovčine vlak se napunio tako da više nije bilo mjesta za sjedenje, što me iznenadilo. No zaista pravo iznenađenje sam doživio kad sam otišao u WC - čist i uredan, čak je bio i neki mirišljavi osvježivač zraka, pa kad k tome dodate i ljubaznog i nasmiješenog konduktera, isplati se razmisliti o češćem putovanju željeznicom, ipak je ekonomičnije, a doživljaj putovanja više nije neugodan. Na stanicu Vrapče sam stigao u 9.35, kiša pada ko iz kabla, ali što mogu, zaputim se prema svom odredištu, a to je Centar za spavanje, koji je, gle čuda, u sklopu Zavoda za psihofiziologiju i organski uvjetovane psihičke poremećaje, koji je, gle još većeg čuda, u sklopu Klinike za psihijatriju Vrapče. He-he, pa dobro je, trebalo mi je 50 godina da završim u Vrapču! Ustanovljena mi je teška apneja u snu. Riječ “apneja” potječe iz grčkog jezika i označava prestanak disanja. Apneja u spavanju je naziv za bolest koja se manifestira kao poremećaj spavanja. Bolesnici od te bolesti prestaju disati u snu, a da najčešće o tome nemaju pojma. Apneja zapravo pokušava ugušiti spavača. Prekid disanja uzrokuje prekid u opskrbi organizma kisikom, kao i kašnjenje izdisanja ugljičnog dioksida, čime se organizam truje. Bolesnik će prije ili kasnije nastaviti disati, a može se i probuditi, ponekad uz napad gušenja i hvatanje zraka. Ovakvi se incidenti mogu u toku noći ponoviti i na stotine puta. To može dovesti do težih posljedica, kao što su bolesti mozga, srca i krvnih žila, ili stradanje radi spontanog padanja u san na poslu ili u prometu. Apneja spada u grupu bolesti tzv. “tihih ubojica”, jer djeluje i razara dok bolesnici spavaju. Bolesnici s apnejom će završiti dugoročnim ili doživotnim spavanjem s maskom, priključenom na jedan od tipova električnih uređaja, koji u toku spavanja osiguravaju povećani tlak zraka u kompletnom dišnom putu i tako pomažu bolesniku, tj. prisiljavaju ga da diše. E ja sam sad došao tu da prespavam nekoliko noći dok ustanove koji tlak zraka mi treba za moj aparat za disanje. A kad sam već završio u Vrapču, zašto ne razgledati bolnicu? No ono što upada u oči (zapravo u uši) već prvog sata boravka u bolnici, je da mnogi pacijenti na tom odjelu, kad razgovaraju na mobitel, izbjegavaju reći da su u bolnici, i to u Vrapču. Valjda ne žele reći da su u bolnici jer bi ih onda pitali u kojoj, a ne žele da se sazna da su u Vrapču, već govore da su na putu ili samo vele nisu doma. Zanimljivo:) Koji dan kasnije u šetnji oko bolnice, nas trojica cimera smo vani pored jednog određenog pacijenta, podijeljeni na dvije strane ulice, napravili jednu malu spačku: dvojica nas smo zapitali glasno onog preko ceste: Oprostite, kako doći u Vrapče? A on je spontano odgovorio: Jednostavno, samo skreneš! Bolnici bi očito trebalo malo obnove stolarije, jer se prozori u sobama i ne daju baš zatvoriti, no svi smo se složili da su obroci obilni, u nekim bolnicama širom Lijepe naše od tog jednog obroka vjerojatno bi napravili i tri. Osoblje je uglavnom u redu, no problem je ako ste invalid u kolicima, kao što je bio moj cimer (u sobi nas je inače bilo šestero). Ima napravljen lift za invalide, i bez problema ćete izaći iz bolnice u šetnju, no kad se poželite vratiti (s invalidskim kolicima), ne možete nikog dozvati da vam otključa lift, kad netko napokon i dođe on nema pojma da ovaj odjel smije koristiti taj lift, odnosno da moj cimer invalid može ići tim invalidskim liftom, a još manje shvaća zašto uopće želimo ući i nikako da objasnimo da smo tu pacijenti. Vjerujte, lakše je izaći iz Vrapča nego ući u njega! A udarna vijest dok sam bio tamo je bila uhićenje Bandića, i ono što me zaprepastilo je razmišljanje nekih Zagrepčana. Oni kažu: neka je krao, ali je i napravio. Znači li to da je to onda dozvoljen i legitiman način krađe? Ili se i s pronevjerenim novcem moglo napraviti nešto zakonito za korist grada? Na mene inače nije nešto posebno djelovala vijest o uhićenju te grupe Hercegovaca u Zagrebu, jer Bandić, iako je bio gradonačelnik glavnog grada, ipak je bio samo gradonačelnik, lokalni šerif. Na državnoj razini (iako su mu bile takve ambicije) on ne prolazi! A kako sam zadnjih par godina bio u nekoliko bolnica na liječenju ili na rehabilitaciji, primijetio sam veliku mogućnost uštede (za čim ministar zdravlja non-stop vapi). Naime, pacijent se pusti kući, ali se vodi da je još u bolnici i po nekoliko dana, što se naravno naplaćuje, ili pacijent je u bolnici, recimo na rehabilitaciji, ali ne odlazi na nikakve terapije, čeka se da prođe predviđeno vrijeme rehabilitacije, a liste čekanja postoje i pacijenti čekaju. Pa evo prijedlog, malo pogledati po bolnicama, uštedjet će se sigurno na praznim krevetima koji se naplaćuju i skratiti liste čekanja! Oznake: apneja

- 09:51 - Ajd sad ti po svome (9) - Isprintaj - #

14.10.2014., utorak

Labirint u glavi

Stvarnost je surova, crna, teška, bezizlazna, tmurna itd. Mogli bi nastaviti s takvim pesimističnim pridjevima u nedogled. Svaki dan smo svjedoci tužnih sudbina ljudi koji ostaju bez posla, doma, bez dostojanstva, i suosjećamo s njima. No koliko zaista shvaćamo te ljude? Kakve misli prolaze njihovim glavama? Jer često ni dupla doza lijekova za smirenje ne pomaže, crni misli stvaraju vihor nespokoja u glavi. Čemu uopće život, tko je uopće izmislio i stvorio to sranje: život? Rodiš se u bijedi, živiš u bijedi, radiš za mizeriju, a onda ti uzmu i tu mizeriju! I umrijet ćeš u bijedi, s dugovima! I to će biti tvoja ostavština djeci? I opet smo u krugu! A kako će djeca završiti škole, živjeći u bijedi kao što si i ti? Hoće li morati napustiti školu i zaposliti se da prežive, kao što si morao i ti? Ali gdje će se danas zaposliti? Kad si ti bio mlad, posla je još i bilo, a danas moraš platiti da bi radio! K vragu sve! Zar je to život? Treba li mi takav život? Prolaze li takve misli kroz glavu ljudima bez budućnosti? Kad prelaze most i pogledaju dolje u rijeku, dođe li im da skoče u tu rijeku i završe tu muku? Kad idu preko pruge dođe li im da skoče pod vlak i okončaju agoniju? Kažu da su samoubojice kukavice, ali opet kažu i da treba imati hrabrosti dignuti ruku na sebe, iako ne bih to nazvao hrabrošću, nego možda konačnim uvjerenjem samog sebe da je to izlaz iz dugog, mračnog tunela! Kakav je njihov bračni život? Podupiru li se supružnici i dalje, ili ih s vremenom jad i očaj okrenu jedan protiv drugoga, okrivljujući se međusobno? No i opet, ti ljudi žive dalje, bacakaju se, trzaju, nastoje izvući iz blata. Zašto? Jer su hrabri pa ne naprave samoubojstvo ili su kukavice da ga naprave? Ili ima nešto treće? Možda nada? Nada u što? Nada u koga? Ili nada zbog nekoga? Oznake: smisao života

- 11:34 - Ajd sad ti po svome (9) - Isprintaj - #

11.10.2014., subota

Djeco, znate li što je tvornica?

I tako, konačno je sve sjelo na svoje mjesto, ili barem većina. Merzelica na svoje saborsko, Sanader opet na svoje na sudu, Bandić se očekuje na Jelačić placu u tangama, Markićka ipak neće u Predsjedničku stolicu, zastupnici iz navike ne sjede u svojim saborskim stolcima, ali će zato kompletna državna administracija izgleda ostati u svojim stolcima, nema reforme. Nekako je pusta ova jesen, ne čini vam se? Zar ne primjećujete da ove godine nešto fali, nešto nedostaje, nešto što smo imali svake godine? Nema prosvjeda seljaka i ribara! Ima nešto malo prosvjeda radnika, ali radništva zapravo više i nema u Hrvatskoj pa ovi sporadični slučajevi ne mogu uzdrmati ovu mirnu jesen. Mir je najvažniji. Evo dokazao je to neki dan i Milan Kujundžić pobijedivši u Piramidi Jadranku Kosor i Slavka Linića. Dok su ovo dvoje bacali replike, komentirali, podbadali, Milan je mirno sjedio i tu i tamo nešto prokomentirao, i nadmoćno pobijedio. Znači li to da su neki ljudi bili zaduženi da glasaju, i tu zadaću savjesno obavili? U svakom slučaju, spokoj se nadvio nad Hrvatsku. Milanović je spokojan jer zna da ide u dobrom smjeru (samo krivom stranom ulice), Karamarko zna kako izgleda srneći pogled, a srne su nedužne životinje, no Pirgo na kraju ipak odlazi! Josipović se smireno kameleonski preobratio u male zelene, a Kolinda se rastopila u ulozi Barbike. U Hrvatsku je konačno stigao mir i spokoj, utihnula je stoka sitnog zuba, udružili se crveni, crni, žuti i zeleni vragovi, a i još neke druge boje, ima već cijela paleta u koalicijama. Čak nas i vrijeme služi ovih par dana, podržavajući dojam idile. I ja sam danas mirno i spokojno, u pratnji Tenoxa i Oksazepama, krenuo u svoju sad već bivšu firmu po papire, da riješim sve prije ponovnog odlaska u bolnicu slijedeći tjedan, ovaj put malo u Zagreb, tamo nisam bio u bolnici već dvije godine. Kako mi je ugovor o radu istekao, a ja sam od prošlog tjedna otkako mi je na poslu pozlilo na bolovanju, imam pravo još biti mjesec dana na bolovanju na teret HZZO-a. I rješavam ja to danas, pa odem iz svoje (bivše) firme u HZZO -dvorana 1, pa svojoj liječnici, pa natrag u HZZO - dvorana 1, pa na mirovinsko, pa natrag na HZZO - dvorana 1. Kad je konačno sve bilo gotovo u dvorani 1, pošalju me u sobu 5, također HZZO, ista zgrada, samo druga soba, udaljena od dvorane1 cca 5 metara. I ovdje oni naprave svoj dio posla, i izrecitiraju što još sve moram donijeti. Pa se tako među spomenutim papirima nađu i neki koje još moram donijeti i u dvoranu 1. Pitam ja, pa to moram donijeti u dvoranu 1 ili vama ovdje u sobu 5? I u dvoranu 1 i u sobu 5! Ista zgrada, ista institucija, 5 metara udaljenosti od vrata do vrata, ali eto, svaka službenica hoće imati svoj primjerak. Zaista ne razumijem čemu im služe oni kompjuteri, pa ne valjda za igranje igrica? To me podsjetilo kad sam početkom godine predavao papire za dječji doplatak, i zaboravio predati onaj o jednom honoraru sa strane u iznosu od 120 kn. Da se razumijemo, nisam pokušao ništa prevariti, jer taj papir jesam predao za dopunsko osiguranje, ali za dječji doplatak se u onoj masi papira jednostavno izgubio. I nakon izvjesnog vremena dođe plava kuverta iz HZMO da u njihovom kompjuteru stoji da sam imao dodatni prihod sa strane od 120 kn i da moram donijeti potvrdu o tome. Ja sad zaista ne razumijem, ako to imate u kompjuteru, pardon, računalu, zašto onda moram nositi to još na papiru? Dakle, na istoku stare priče, na zapadu ništa novo, a bome ni kod nas u našoj administraciji i papirologiji. I zato se toplo nadam da je Zoki sad kad je bio u daleku Ameriku rekao onima tamo koji se bave E.T. (čitaj IT ) tehnologijom, ne navode više u opisu tamo neke procesore, HDD, FDD, CRT, LCD, RGB, GHz, MIPS, dpi, cps, ppm, BIOS, ROM, RAM i takve neke čudne riječi, nego nek' jasno i glasno napišu: računalo ima toliko i toliko igrica, hajde može recimo nabrojiti toliko arkadnih, toliko kartaških, toliko sportskih, i to je to, našoj administraciji ne treba više. Evo, gledao sam neki dan i jednu emisiju gdje su djeci pokazivali gramofone, walkmene, kazete (i audio i video), ručni mlinac, a klinci pojma nisu imali o čemu se to radi. Još koju godinu pa ćemo im tako pokazivati ugašene tvornice! Oznake: legenda

- 08:56 - Ajd sad ti po svome (9) - Isprintaj - #

08.10.2014., srijeda

Atraktivna plavuša

I tako mi u petak ujutro u moju bolesničku sobu na odjelu kardiologije bane svećenik, onaj bolnički. Zar mi je došao udijeliti posljednju pomast? Cimeru sigurno nije jer on je već spreman i čeka prijevoz za Zagreb gdje ga voze na koronarografiju. Ako je za mene, zašto su me onda premjestili s intenzivne koronarne jedinice u sobu? Nije posljednja pomast, došao je reklamirati misu u 16 sati, udijelio mi papir na kojem je s jedne strane 1000 zašto (kao pitanja pacijenata), a s druge strane 1000 zato (njegovi odgovori). Na stranu sad što je on došao u moju bolničku sobu u vrijeme kad nisu posjete, na stranu što ja ne bih htio da mi dođe u posjetu ni u za to predviđeno vrijeme, na stranu i to što je on automatski pretpostavio da smo obojica u sobi kršćani, na stranu i to što mi je u sobi gdje sve mora biti dezinficirano davao u ruke svoj propagandni materijal, ali kako može ući samo tako kod srčanog bolesnika u sobu i masirati me pitanjem da li Boga osuđujem za svoju bolest? Ne, ne osuđujem Boga, ne osuđujem ni Boxmark, jer su mi dva dana prije na poslu priopćili da mi neće produžiti ugovor o radu. Primio sam to stoički, radio i dalje još par sati kao da se ništa nije dogodilo, a onda je ipak stres učinio svoje: pritisak u prsima, vrtoglavica, mučnina, nekontrolirano drhtanje cijelog tijela. Naravno, slijedi prijem na hitnu, pa na koronarnu jedinicu. Jer otkako sam imao zadnji srčani prije dvije godine, ovo je drugi put da mi prestaje radni odnos zbog zdravstvenog stanja. I tako, ispada da više jednostavno ne mogu raditi poslove koji iziskuju fizički napor. I ispada da mi je poklon za pedeseti rođendan nezaposlenost. A za taj poklon krivim državu! Država mi ne da invalidsku komisiju, ne da mi invalidnost, jer kaže ima poslova koje mogu obavljati. Slažem se, mogu obavljati administratorski posao, što je još važnije, znam obavljati taj posao, sposoban sam i osposobljen za njega. Samo ima jedan mali problem, imam 50 godina, i nisam plavuša.A država mi nije omogućila da se zaposlim za posao koji mogu obavljati. I sad imam slijedeći izbor: - poslati sve u rodno mjesto, prepustiti se letargiji i možda čak i propiti - kupiti ružičaste naočale i tražiti iza ugla svijetlu budućnost, što je još i u redu dok je sunčano vrijeme, ali je malo gadno kad lije ko iz kabla Naravno, treba tražiti novi posao, a oglas za njega bi izgledao otprilike ovako: Mladić u najboljim godinama (50), skoro kao nov, komunikativan, pismen i jezično i informatički, od stranih jezika odlično špreha i dobro spika, administratorski spretani i okretan, traži posao. Tko zna, možda nekome i upadne u oko:) Oznake: posao

- 22:25 - Ajd sad ti po svome (15) - Isprintaj - #

01.10.2014., srijeda

Tko više uživa u seksu?

Jučer čim sam došao na posao obznanio sam svoju odluku da od tog trenutka radim samo ozbiljno i odgovorno, do jučer sam radio samo odgovorno, bez ovog ozbiljno. I tako smo započeli sa radom. Prvo je došla Danijela da joj ga stavim, pa je Petra počela vikati da njoj nikad nije dosta, Hermina se pobunila da njoj 20 nije dosta, Mirko je rekao da je njemu i 13 dosta: 13 unutra, 13 van! Nije prošlo puno vremena, a Valentina je već tražila od raspisivača Matije da joj da bilo kakvoga, jer joj treba! Pa je polagač Matija rekao da mu je svejedno s koje strane mu uđe, a Vesna da si ga ona već godinama sama uzme kad joj zatreba! Onda je Spomenka žene na svom odjelu pitala ako su sve dobile, a Kruno dečke na cutterima kad su ga zadnji put stavili. Ivek je komentirao da je njegov hrapav, a Dragan da mu teško ulazi, na što mu je Dario odgovorio da treba malo podmazati! I tako dok smo mi stavljali papir u printer, određivali da količine materijala za mercedes nisu dovoljne, 20 listova je premalo za naslagu, borer od 13 je dovoljan, nije važno koje boje je marker i tako dalje, odjednom se okrene majstor Marko i upita nas čujemo li se mi o čemu pričamo, i to samo u našoj smjeni: te koliko puta kome treba, te kako da joj uđe, kako da ga stavi, koliko mu je veliki...? A ja sam ga onako, kao iz topa, ozbiljan kakav jesam, odmah upitao da li se zbog naših veličina osjeća ugroženim? I ne znam kako smo došli na tu temu, to ne mogu nikako shvatiti, ali u jednom trenutku mi je već Marko pričao kako su jedan stariji par upitali tko više uživa u seksu, muškarac ili žena? Odgovorili su protupitanjem: kad stavite prst u uho, tko više uživa, prst ili uho? Oznake: radna sredina, radna atmosfera

- 10:56 - Ajd sad ti po svome (5) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.