Za mir
Copyright © Dinko Telećan
Neka me sva bića gledaju prijateljskim okom, neka i ja činim isto, i neka se gledamo očima prijatelja.
Yajurveda
Svjetski mir danas je samo zanos usamljenog čovjeka.
Béla Hamvas
Pišem ovo u prvom licu jednine, nadajući se nekoj mogućoj množini, sadašnjoj i budućoj, i istodobno se čudeći što sljedeće misli nakon svega još uopće treba izgovarati i ispisivati, što one nisu nešto već sasvim samorazumljivo, nešto poput: drvcu treba vode i sunca da izraste.
Ukratko, poput neke od notornih kandidatkinja za miss nečega, mirno očekujući da me se optuži za naivnost i missoidnost, pozivam na mir u svijetu: apsolutan, bezuvjetan i bezostatan mir, neodgodiv i neodložan mir. Vječni mir, izrazom starog filozofa rečeno. Činim to kao milijunti čovjek samotno zanesen tom mogućnošću, danas pak gotovo lišen sugovornika (toliko smo, eto, daleko od samorazumljivosti), u formulacijama koje više ne mogu biti nove, samo se mogu i moraju zaoštriti, radikalno zaoštriti. Pritom se može i mora zapinjati i mucati, jer tko pred ovim, pred ovom prijetnjom da globalni militarizam postane stvar konsenzusa, kao što je stvar konsenzusa, gotovo i dobrog ukusa, postalo nadmeno i nadmoćno ismijavanje svakog pacifizma, tko dakle pred tom navalom, pred tim potonućem ne muca, taj je ravnodušan i zvjerski hladnokrvan, tome su krv i sok od cikle isto. Nema nam druge nego da ponovo krenemo u prvi razred.
O čemu se radi? O onome o čemu govori jedan neumrli mislilac kada tumači kakav je zapravo smisao imalo pisanje za jednog pisca: „Ovdje se radi o onemogućavanju ratovanja, o eliminaciji atomske bombe, ni o čemu manjemu. To bi trebala biti ambicija svakog inteligentnog, dobrohotnog pisca: umrtvljivanje zloće kod svih, počev od prvih susjeda, makar oni i ne čitali dobre knjige.“ Umrtvljivanje zloće kod drugih, pa još k tome kod svih – još jedna naivna ambicija? Da, jest. I neophodna. U prvom razredu i na samrtnoj postelji.
Jer svaki rat je, bez ijedne moguće iznimke, uvijek i nužno besmislen, nepravedan, uvredljivo glup, zao i ružan. Sve strane u svakom ratu, uvijek i svugdje, čine zlo. To je aksiom, sve su ostalo korolari, dopune, fusnote i opaske o praktičnim primjenama. I zato je dezertiranje stvar elementarne etike. Kao što reče drugi jedan pisac, koji je ratovanje također iskusio: svaki građanin i seljak treba otići u općinu i reći: ne želim rat. Dezerter je jedini moralan. Nametanje vojne obaveze je zločin države.
Jer ne postoji „pravedan“ ni „obrambeni“, a najmanje postoji „sveti“ rat. Uvučene u rat, sve se strane naposljetku stapaju u zlu silu koja samu sebe perpetuira i prestaju se među sobom bitno razlikovati. U konačnici je sporedno tko je prvi počeo. Nasilan odgovor na nasilje u neku ruku je još gori od početnog nasilja, jer umnožava nasilje.
Aleksandar „Veliki“, Julije Cezar i Napoleon sramota su čovječanstva, dno ljudskog roda. Ne može se pasti niže od osvajača. Što veći vojskovođa, to veća sramota. Što veći ratni vođa, to manji čovjek. Ratnici su ološ. Vojska je kloaka. Vojni časnici su hulje. Nema iznimke. Stvari nisu tako jednostavne? Ponekad jesu, u ovom pogledu jesu. Postoji, usput, i talog taloga, dno dna: proizvođači oružja. Nabrojimo i danas najveće među njima: Lockheed Martin Corp., Raytheon Technologies Corp., General Dynamics Corp., Boeing Co., Northrop Grumman Corp., Analytic Services Inc., Huntington Ingalls Industries Inc., Humana Inc., BAE Systems, L3Harris Technologies Inc.
Ahimsa, nenasilje, preduvjet je ne samo za napredak na duhovnom putu nego i za bilo kakav civilizirani život; ona je, štoviše, njegov princip i, kao što stoji u Mahabharati, „najviša istina i najveći nauk“. (Krišna doduše u istoj toj Mahabharati, u njezinom valjda najslavnijem dijelu poznatom kao Bhagavad Gita, poziva kočijaša Ardžunu da ispuni svoju kastinsku ratničku dužnost i nasrne bez razmišljanja na dušmane Kaurave, zbog čega Bhagavad Gitu treba bez krzmanja pohraniti u ropotarnicu – skupa s, recimo, Ilijadom. Pri čemu, da ne bude zabune, nipošto ne mislim na izbacivanje iz knjižnica i iz lektire, daleko bilo – lektiri treba uvijek samo dodavati, nikad joj oduzimati – nego na premještanje ratničkog duha i sličnih budalaština koje se u tim, u čisto književno-estetskom smislu inače vrhunskim djelima, tako zdušno zagovaraju, na dolično mjesto na ljestvici vrijednosti, ako taj izraz još ima ikakvog smisla. To je otprilike isto ono mjesto koje dolikuje i raznim krvoločnim bogovima, recimo Jahvi.) A kad smo već kod oružja i naoružavanja, spomenimo usput i da je Indija, domovina ahimse, danas najveća uvoznica oružja na svijetu.
Biti Patroklo, ona koji je „znao biti blag prema svima“ i koji, kako ističe Simone Weil, u cijeloj Ilijadi nije učinio ništa što bi bilo okrutno ili surovo, pa makar i bilo neizvjesno je li moguće pronaći dvoje ili troje ljudi koji su u nekoliko tisuća godina povijesti pokazali bilo kakav znak božanske velikodušnosti, one koja „poštuje život u drugome onda kad smo primorani odreći se svake žudnje za životom“: biti to nevjerojatno, nemoguće biće koje čini silu nemogućom, ili ako već ne nemogućom, a ono barem sasvim izlišnom.
Da, rat svih protiv sviju, s povremenim predasima i primirjima, prirodno je stanje čovjekovo. On je tako reći glavno obilježje sfere nužnosti u kojoj čovjek po svojoj prirodi i u prirodi sâmoj obitava. Ali čovjek, kad je doista čovjek, nije samo prirodno biće. Ratovanje, naime oružano ratovanje, ratovanje kao fizička sila, rukovanje bilo hladnim ili vrućim oružjem, izraz je onog animalnog u čovjeku. U animalnosti pak nema ničeg lošeg, ali čovjekova animalnost, kao što znamo, gora je, brutalnija i pogubnija od svake puko životinjske animalnosti. Ideja da ozljeđivanjem i ubijanjem bilo kojeg drugog čovjeka (ako ne već i bilo kojeg drugog bića) ozljeđuješ i ubijaš i samoga sebe i bitak i život sâm, ideja izvedena iz uvida u našu suštinsku istovjetnost, nije, osim možda u sasvim rijetkim izuzecima, prirodna, nije urođena – ona se uči, stječe, usvaja, protiv i mimo prirode, nagona i poriva.
Osveta, kao motiv za nasilje koji se počesto, ako već ne opravdava, a ono barem s razumijevanjem gleda, kao nešto iskonsko i neizbježno, također je nedostojna civiliziranog bića. „Oko za oko, zub za zub“ geslo je stvorenja koje se nije uzdiglo do duha, ili riječ krvoločnog Moloha i njegovih poklonika, a ne božanstva i nosača baklji i fenjera. Osveta dovodi do nove osvete, krv traži krv. A nasilno prolivena krv neumitno zasljepljuje.
U trenutku dok ovo pišem, u ime odmazde ginu tisuće djece u Gazi. I zapanjujući dio svijeta to prešutno ili izričito odobrava. Jer da je tako to u ratu, jer tko je prvi počeo, jer neka kusaju to što su zakuhali i tome slično. A i sigurno su napuhali taj broj, znamo mi njih, je li netko vidio sva ta dječja lica, nije, eto vidite.
Kao što se do mira ne dolazi ratom (jer kao što kaže onaj grafit: „Boriti se za mir je kao jebati se za nevinost“), ratom se ne dolazi ni slobode. „Sloboda“ izborena ratom je lažna. Takva „sloboda“ stanje je latentnoga novog rata, stanje koje poziva na novo i uvijek novo ratovanje.
U raspravi s radikalnim pacifistima, gandijevcima i sličnim naivcima neizbježno se, prije ili poslije, potegne onaj čuveni argument: a što biste vi da se suočite s Hitlerom, pustili ga da mirno osvaja i harači? Odgovor je: da, naravno. Hitler se u svoje vrijeme nije stvorio niotkud, stvorili su ga, između ostalog, upravo oni koji takvo pitanje postavljaju. Da nije bilo militarizma koji je doveo do Prvoga svjetskog rata, milenijske militarističke povijesti koja je omogućila taj militarizam i militarizma što ga je taj isti rat iznjedrio, ne bi ni jedan Hitler bio moguć. Godine 1939. već je bilo kasno, i tu je najmanja važna „naivnost“ budućih Saveznika. To, moram li uopće reći, nije opravdanje svih hitlera i hitlerića svih vremena, nego objašnjenje njihovog nastanka. Na individualnijoj razini taj argument glasi: a što biste da vam netko pred očima napadne kćer/sina/ženu/baku? Odgovor: što je manje moguće, odnosno onoliko koliko je nužno, a da se izazove najmanja moguća ozljeda. A uvijek je taj nužni minimum manji nego što se čini. Jer ako ubiješ napadača, doći će napadačev brat i ubiti tebe. A onda će tvoj brat ubiti napadačevog brata, i tako bez kraja i konca, u vrzinom kolu što ga samo i jedino radikalni pacifizam može zaustaviti. I to onda ne bi bio/neće biti nikakav „nepravedni“ mir. Svaki mir i svako nenasilje pravedniji su od svake sile. Okretanje drugog obraza najveće je moguće junaštvo.
Naravno, lako je zagovarati mir kada to ništa ne košta, kad ne zahtijeva žrtvu. Kad nisi u situaciji da moraš suspregnuti svu silu „prirodnih“ poriva da nekome ne prerežeš vrat. Kad na tebe ne padaju granate. Kada ti nitko ne ubija i ne siluje bližnje. Ali više se od toga u jednom tekstu ne može učiniti. I pisac ovog teksta, samim njegovim pisanjem, pokušava izmamiti onaj bolji dio sebe, onaj „neprirodni“ ili, ako se hoće, božanski.
A što je onda, mimo svih tih obzira i susprezanja, s onim borbenim u čovjeku, s onom, čini se, neiskorjenjivom, vajkadašnjom, ktonskom silom koja neumitno traži svoje očitovanje?
Ako se držimo grčkog, napose Heraklitovog uvida da se sve začinje i rađa iz polemosa („rata“), možemo pratiti na koje se načine taj polemos zadržao u jeziku i jezicima, odnosno što on u današnjim izvedenicama označava: polemiku, tj. prijepor, raspru upravo i samo u jeziku. Još je jedan, i još važniji, helenski uvid taj da čovjek jest čovjek ponajprije po tome što „ima logos“ (zoon logon ehon), dakle jest biće zbora, govora, kazivanja (ali utoliko i laganja). Taj je pak uvid onda sačuvan u prevladavajućem današnjem značenju i konotacijama grčke riječi za rat. Želiš dakle kao (istinski, humani, civilizirani) čovjek ratovati, borbu voditi, u kreševo se upuštati? Imaš logos, imaš jezik, pa ratuj kao čeljade: polemiziraj, raspravljaj, spori se, izvodi u okršaju riječima istinu na čistac, ratuj bez oružja, bez primisli o oružju, pa neka se vidi tko je rob, a tko slobodan, tko su bogovi, tko ljudi, a tko neljudi. Neka to bude, ovaj put po Platonu, gigantomachia peri tes ousias, borba divova ili divovska borba oko bivstva – ali golorukih divova koji sjede za stolom uz dobro crno vino ili šeću šumom ustreptalom od njihove raspre. Ili koji, ako baš moraju, viču jedni na druge na trgu, zajapureni i sa šakama u džepovima.
Misice ne znaju što govore, hipici su naivni i banalni? Živjele misice, naša avangarda! Živjeli naivci i miroljubivi glupani svih zemalja! Dolje donositelji ognja i mača! Vodimo ljubav dok se haubice ne rastale i dok se Sunce ne ohladi!
(Objavljeno s dopuštenjem autora.)
| < | veljača, 2024 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Eksperimentalna
autobiografska fikcija.
Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.
Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.
Sartre
Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.
Berkeley
Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?
Konfucije
Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.
Wittgenstein
Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.
Kaspar
Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.
Jung
Ni budućnost više nije što je nekad bila
Valery