gospon profesor

utorak, 25.09.2012.

Tito je mrtav

Osobno sam prema Josipu Brozu – nit’ mi je rod nit’ pomoz’ Bog – ravnodušan; napisao sam ovaj tekst ne zato što bih bio za Tita, ili protiv njega – čovjek je, naime, mrtav, ima već preko trideset godina – i unaprijed se ograđujem od mogućih, i bojim se vjerojatnih, projekcija, insinuacija, provokacija ili podmetanja. Vrijeđanje ad hominem da ne spominjem. Napisao sam ga jer sam pročitao knjigu koja meni kao laiku – kompetentniji i upućeniji komentatori koji su je pročitali su tu da iznesu, argumentirane i racionalne, primjedbe – djeluje prilično objektivno, povjesničarski, znanstveno neostrašćeno, kako i mislim – nek’ mi bude oprošteno – da bi trebalo pristupati konkretnoj temi. Bez pjene na ustima, bez zakletve. Mišljenja sam da bi o Titu, koji jest izrazito kontroverzna povijesna (naglašavam: povijesna, baš poput Aleksandra Velikog ili Corteza ili dr. Tuđmana) ličnost, i o njegovom broznom (I. Mandić) vremenu trebalo raspravljati sa što je moguće manje emocija; naposljetku, prošlost se ne može promijeniti, dogodilo se to što se dogodilo, stručnjaci trebaju utvrditi činjenice itd. Gubiti dragocjenu energiju – dokle, ljudi? – na nekoga tko je tri desetljeća u grobu osobno mi se čini čudnim odabirom, ali, svakako, svatko ima pravo kratiti vrijeme do smrti kako želi. Ja radije biram informirati se o povijesnim događanjima, možda odmahivati glavom u nevjerici nad onim za što su ljudska bića sposobna, ali nakon toga – da se ne bih pretvorio u stup soli – biram baviti se time da pridonesem da meni i zajednici u kojoj živim život bude malko ljepši, ili barem malko podnošljiviji. Možda mi se netko u tome pridruži.

Dva sjećanja. Negdje sredinom 1970-ih, u jednom od udžbenika za niže razrede osnovne škole – nije nemoguće provjeriti – nalazio se crtež koji je prikazivao druga Tita kako ispod neke strehe pionirima dijeli bombone. Tito je bio u kumrovečkoj pozi, u šinjelu, bez kape, djelovao je onako prijateljski opušteno, neformalno, a sa strane je stajao i nasmiješeni partizan s puškom na ramenu. Djeca – ne sjećam se jesu li im o pojasu visjele bombe  Tita su promatrala veselo i cijeli je prizor sugerirao kako se tu svi vole. U nekoj pak čitanci bila je priča – mnogi čitatelji moje dobi će je se sjetiti – o tome kako je učiteljica, ušavši u razred, zatekla učenike u svađi. Istraživši o čemu je riječ, shvatila je da se djeca prepiru oko toga koga drug Tito gleda (s fotografije iznad ploče). Drug Tito gleda mene! rekla je Ana. Ne, drug Tito gleda mene! uzviknuo je Ivo. I tako dalje. Naposljetku, učiteljica je utišala mališane i umirila ih utješnim riječima: Djeco, drug Tito gleda sve nas. Danas nam ovakvi pedagoški štosovi izgledaju nakaradno pa i nepojmljivo, ali sedamdesetih ih nitko nije (javno) dovodio u pitanje. Zna se zašto.

Sjetio sam se, dakle, spomenutih štono riječ školskih primjera kolektivističkog odgoja makarenkovsko-orvelovskog tipa dok sam ovoga ljeta čitao knjigu ‘Tito i drugovi’ (Mozaik knjiga, 2012.) koju je napisao slovenski povjesničar Jože Pirjevec. Budući da je autor imao pristup i arhivima KGB-a i CIA-e, bio sam pomislio da se isplati potrošiti vrijeme na tih sedamstotinjak stranica. Nisam se prevario; knjiga je vrijedna truda. Osim već poznatih događaja iz života Josipa Broza (ipak, nema priče o kuhanoj svinjskoj glavi), svako toliko čitatelj naiđe na kakav zanimljiv citat iz izvještaja ovog ili onog ruskog ili američkog političara (državni sekretar Acheson, 1949.: Tito je pasji sin, ali je sada naš pasji sin.), ili neku zabilješku iz dnevnika Titovih suboraca i suradnika koja otkriva koliko su odnosi među drugovima bili kompleksni i koliko su u partijskom i državnom vrhu  o čemu većina građana Jugoslavije nije imala pojma  nerijetko jedni drugima radili o glavi, karijeru da ne spominjemo.

Inače, drugovi iz naslova knjige su Milovana Đilas – Đido, Aleksandar Ranković – Leka i Edvard Kardelj – Bevc. Navedeni nadimci tek su neki od brojnih konspirativnih imena koja su ti najbliži Brozovi suradnici koristili tijekom revolucionarne karijere, baš kao i sâm Tito. Čitajući o tome kakvim su batinanjima i robijanju bili izloženi u razdoblju prije rata, pitao sam se kakve su žrtve današnji salonski ljevičari spremni podnijeti za svoje ideje i uvjerenja. Da ne spominjem Drugi svjetski rat; što bi Tito rekao: Mi smo more krvi prolili…. Svoje i, dakako, one okupatora, klasnih neprijatelja i raznih kvislinga. Da su svima ruke bile krvave, notorna je činjenica. Strašne su to ljudske sudbine. Primjerice, Đilas o svom podrijetlu kaže: Djed mog oca, moja dva djeda, moj otac i moj stric bili su ubijeni… Čini mi se kao da sam rođen s krvlju pred očima. Moj je prvi pogled bio krvav. Moje su prve riječi bile krv i ogrezle u krvi. Dakako da nije prezao od ubijanja neistomišljenika pa se i Krleža nije dao nagovoriti da ode u šumu da ga Đido ne bi priklao. U svakom slučaju, jedno je borba protiv nacifašizma, a drugo vahabitski crveni teror. Đilasov mentalni sklop bio je takav da je od fanatičnog ultranasilnog staljinista doživio preobrazbu u disidenta koji zagovara osobne slobode, i to nedugo nakon što je po prvi put posjetio New York i London i shvatio da Zapad i nije tako loš… pa je ponovno, u ime naroda, završio na robiji i pao u nemilost dojučerašnjih suboraca.

Ranković pak, veliki meštar tajnih službi i pasionirani sakupljač dosjea milijunâ građana, koji je također bio višedesetljetni Titov pouzdanik, pao je sredinom 1960-ih, na Brijunskom plenumu. Tito je i taj put na vrijeme nanjušio odakle dolazi opasnost po njegovu vlast i reagirao je brzo i odlučno kao i uvijek. Ali, Leka mu je rekao sljedeće: Lako ćeš se ti mene, Stari, riješiti. No kada odeš, poslije tebe će u Jugoslaviji biti potop. Bili su toga u vrhu svjesni već tada, o čemu piše i Dušan Bilandžić.

Kardelj, koji je osmišljavao jugoslavenski Ustav i izumio samoupravljanje, uspijevao je do smrti 1979. ostati u sedlu. Ipak, nakon godinâ društvenog inženjeringa, izjavio je: Sreću čovjeku ne može donijeti ni država, ni sistem, ni politička partija. Sreću si čovjek može stvoriti samo sam. Pametni Slovenac.

A Joža iz Kumrovca, koji je praktički do smrti spavao s revolverom pod jastukom, nekoliko je desetljeća igrao igru s Istokom i Zapadom, poput umiljatog janjeta dvije je majke sisao, izigrao je i Staljina i Churchilla, uspijevao je balansirati odnose između istočnih i zapadnih jugoslavenskih republika, šarmirati Sofiju Loren i plesati s engleskom kraljicom, piti whisky u Ovalnom uredu, loviti tigrove po nesvrstanim zemljama Trećeg svijeta i izlaziti na kraj s Jovankom (koja mu je, prema autoru, od života pravila pakao; da parafraziram V. Tenžeru, izdržati u jednom stanu, pa bio to i Beli dvor, s drugim čovjekom nekoliko desetljeća posljednji je dokaz ljudskog heroizma), da spomenem tek ponešto od onoga što se može pročitati u ovoj biografiji. Ni ona nije zadnja riječ; o najvećem sinu zacijelo će se napisati još knjiga. No, ja se enigmom Tito više ne kanim baviti. Jednoumlje, care moj…

25.09.2012. u 22:03 • 28 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< rujan, 2012 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Ožujak 2019 (1)
Veljača 2019 (1)
Prosinac 2018 (1)
Rujan 2018 (1)
Veljača 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (1)
Svibanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Rujan 2015 (1)
Srpanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (3)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (3)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (3)
Prosinac 2013 (1)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (2)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (8)
Studeni 2012 (5)
Listopad 2012 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga

Image and video hosting by TinyPic

Eksperimentalna
autobiografska fikcija.

Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.

darko.milosichr@gmail.com

Creative Commons License
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License.

Orijentiri

Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.

Sartre

Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.

Berkeley

Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?

Konfucije

Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.

Wittgenstein

Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.


Kaspar

Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.

Jung

Ni budućnost više nije što je nekad bila

Valery




Image and video hosting by TinyPic

Global Voices - The world is talking, are you listening?

webArhiv@

Ekstrasolarni planet
Čovjek s vilicom u svijetu juhe
marchelina
pametni zub
apatrida
pero u šaci

Web Hrvatska

Image Hosted by ImageShack.us






style="border:0px;" alt="web tracker">













Glasaj za moj blog na www.blogeri.hr