Već je poznata nevjrojatna prirodna baština močvarnih područja. Znanstvenici uspoređuju močvare s najbogatijim tropskim šumama na svijetu. Nekad smatrana neplodnom zemljom, izvorom bolesti i legla komaraca, znanost je pokazala svu prirodnu vrijednost ovih područja. Malo ljudi međutim zna da močvarna područja imaju i ekonomsku vrijednost. Tu je naravno turizam, ali i mnoge malo znane koristi.

Jedna od najznačajnijih koristi od močvara je prirodna obrana od poplava. Močvare su uglavnom dio poplavnih područja uz rijeke. Upravo su dijelovi uz močvare bili pošteđeni šteta koje su prošle godine poharale krajeve uz Savu. Poplavna močvarna područja uspješno „upijaju“ višak vode – voda se polagano i kontrolirano izlijeva te rijeka gubi snagu. Taj pojas rijeke može biti širok svega nekoliko desetaka metara, ali kada se uzmu u obzir kilometri tog pojasa, onda je količina vode koju mogu upiti ogromna.

Postojeća prirodna područja Lonjsko polje i Kopački rit dobar su pokazatelj kako prirodna močvarna područja bezopasno primaju visoke vode, a ne ugrožava se ljudska imovina. Pri tome je sačuvana izuzetna prirodna baština (dapače, poplavna područja služe kao najvažnija mrjestilišta riba čitave regije), razvijen turizam te zdrava poljoprivredna proizvodnja bez mnogo umjetnih gnojiva i pesticida kao u konvencionalnoj poljoprivredi (npr. ekstenzivno stočarstvo u Lonjskom polju).

Močvare rapidno nestaju kanaliziranjem rijeka. Kanaliziranje rijeka znači ravnanje sporog meandrirajućeg toka, uništavanje mrtvica i rukavaca, poplavnih šuma i livada; sva ta staništa ubrajamo u močvarna staništa.

Poplave u Europi često su direktna posljedica ljudske aktivnosti, među njima i uništavanje poplavnih močvarnih područja. Koliko god to nelogično zvuči, upravo je zastarjela obrana od poplava glavni uzrok velikih ekonomskih šteta od poplava danas u Europi. Zastarjelo reguliranje rijeka svelo je rijeke na uzak kanal s malim kapacitetom količine vode. Rijeka je još više ubrzana sječom meandara i pretvorena u bujicu za svake visoke (sasvim prirodne) povećane razine voda u proljeće i manje u jesen. Ponajviše, uništavana su prirodna poplavna područja – primaoci suvišnih voda, odnosno prirodna obrana od poplava. Takvo kanaliziranje rijeka stvorilo je bujicu odnosno vremensku bombu koje će negdje, prije ili kasnije eksplodirati – odnosno izliti se nažalost u gradovima bez obzira i na najjači nasip ili utvrđenje obale.

Učvršćivanje obala je potrebno u naseljima ili uz industriju. Tradicionalna zaštita od poplava, štetnog djelovanja voda i sličnih djelatnosti iznimno je skupa, ali neučinkovita (daje lažnu sigurnost) i u konačnici stvara još više šteta, koje i sami osjećamo na svojoj koži.

EU je uvidjela ovaj problem i Okvirnom direktivom o vodama nastoji promijeniti praksu. Obnavljaju se meandri koji usporavaju bujicu, ali i prirodna poplavna močvarna područja: rukavci, poplavne livade i šume koje primaju suvišnu vodu. Mnogo jeftinijim metodama dobiva se bolja i efikasnija zaštita od poplava. Strategija što bržeg prolaska vodenog valova i slanje bujice nizvodnim susjedima je sramotna i pitanje je vremena kada ćemo mi biti ti nizvodni susjedi i trpjeti poplave koje sada prijete području Save. Znanstvenici su nakon katastrofalnih poplava 1998. u Poljskoj predlagali moderan pristup obrani od poplava u toj zemlji, no pobijedio je skupi građevinski lobi pa su uslijedile katastrofalne poplave 2002. i ove godine.

U Hrvatskoj nažalost također vlada zastarjeli način gospodarenja vodama – kanaliziranjem rijeka. To je jasno pokazao izvještaj Twinning – misije EU koja je neuspješno pokušavala pomoći implementaciju modernog gospodarenja vodama u RH.

„U pogledu zaštite od poplava, hrvatska vodna administracija je i dalje usredotočena na tradicionalne, tehnički orijentirane mjere i nije zapravo svjesna pomaka u shvaćanju koji se dogodio u zemljama članicama.“
JEDNA OD TVRDNJI MISIJE EU – TWINNING

U Hrvatskoj je kanalizirano 20 000 kilometara vodotokova, a planira se i daljnje kanaliziranje. Nažalost, ove će poplave biti izgovor (i to loš) za daljnju regulaciju rijeka i daljnje rasipanje novaca na zastarjele tehničke objekte koji će u konačnici prouzrokovati još više problema. Pozivamo ovim putem Vladu RH da krene u efikasno i jeftino gospodarenje vodama, vođeni načelima napredne Europe te da ne podlegne zahtjevima Hrvatskih voda za novim regulacijama i financijskim opterećenjima građana koji se potenciraju na nesreći pogođenih u poplavama.

Poplave su 'Božje djelo', ali su štete od poplava uvelike djelo čovjeka.
LEGENDARNI AMERIČKI HIDROGEOLOG GILBERT F. WHITE NAKON KATASTROFALNOG STRADANJA NEW ORLEANSA


Dr.sc. Olga Jovanović
Dipl.ing. Goran Šafarek

Plavo-zeleni svijet Sipadana posvuda je oko mene. Kad god svjetiljkom prošaram po dnu, kao čarolijom ocrtavam šarene poteze. Oživljavaju nevjerojatne boje i oblici koje samo najbolja mašta može stvoriti. Koralji ovdje vladaju, neki mali poput lepeza, drugi kao jelenski rogovi, treći poput ogromnog mozga nekog čudovišta, skupocjene frizure neke dame... i još na stotine ovakvih opisa. Oko njih rastu i šarene moruzgve te ostali žarnjaci. Uokolo se motaju ribice, sve šarenija jedna od druge. Ipak, ni sve to nije impresivno kao velike plivajuće životinje. Odjednom se pojavljuje veliko jato vitkih barakuda – kruže blizu površine poput usporenog vodenog tornada. Još su veća jata srebrnkastih jackfisha (ne znam hrvatske nazive ovih vrsta) koji potpuno zastiru pogled. Konvoji bumphead parrotfisha prolaze polako uz plitko dno, njihova izbeljena lica s izbočenim ustima podsjećaju na bezazlene aliene. Tu su još i razne sipe, murine, a velika je raznolikost i mikrosvijeta poput malih šarenih puževa (nudibranchia). Mnogo rjeđi, ali spektakularniji su morski psi. Oni ubiru danak ovog mesnog bogatstva, no ujutro i prijepodne još se izležavaju na morskom dnu. Tek kasnije će ovi oštrozubci krenuti u lov. Vrhunac ronjenja na Sipadanu ipak nisu ribe. Nad dnu primjećujem eliptični obris – zelena morska kornjača! Kao da je na podmorskoj plaži, izvalila se nepomično dok me gleda kako joj polako prilazim. Promatra me svojim velikim očima. Nešto kasnije primjećujem drugu, elegantno pliva svojim perajastim nogama, grabeći put površine vode...

Sipadan je jedna od najboljih lokacija za ronjenje gdje je opažanje kornjača garantirano. Indo-pacifički bazen je središte ocenaske biološke raznolikosti, a ovaj mali otočić je u njegovom samom srcu. Koraljni grebeni su dragulj u kruni tog bogatstva. Pretpostavlja se da na svim koraljnim grebenima na svijetu obitava milijun vrsta, a na svakom pojedinačno se može naći i do 3000. „Sad imamo netaknuto umjetničko djelo... dragulj“ govorio je Jacques Cousteau otkrivši ovu lokaciju.

I da nema ničeg živog, samo ronjenje već bi bilo užitak. Temperatura vode i na 25 metara dubine drži živu od 25-27şC! Sukladno tome je oprema lagana – tanki neopreni bez nogavica i rukava kakva mi na sjeveru koristimo za rafting. Oblačenje i svlačenje traje manje od minute! Nema straha od gubljenja – voda je vrlo vrlo bistra, pogotovo kada ju osvijetli jako tropsko sunce. Jedini problem je što tih 200 bara zraka traje tako kratko, prekratko dok se uživa u ronjenju. S oprezne udaljenosti smo gledali raznorazne ribe poput srodnika škrpina (npr. stone fish) i riba pauna. Pokušavali smo se držati na sigurnoj udaljenosti i od koralja, iako se znalo zalomit da nam noga okrzne kojeg pa se ili porežemo ili opećemo na njega, ali na svu sreću, sve su to samo sitne, bezopasne neugodnosti :)!

Najbolji koralji su raspoređeni u obruću oko otoka Sipadana, na mjestu gdje dubina počinje naglo padati. Otok su stvorili vulkani, izdignuvši ga 500 metara iznad morskog dna, a krov su doradili koralji. Neprestanim rastom i umiranjem to je živ, samorastući otok. Unutar obruća je dubina vrlo mala i prevladava koraljni pijesak. Sam otočić je bujno obrastao kišnom šumom. Iako je blizu drugog Malezijskog otočja, između Sipadana i ostalih otoka nalazi se golema morska brazda dubine preko 500 metara, pa je Sipadan zbog svoje geologije vrlo zanimljiv i na njemu nalazimo golemu biološku raznolikost, kao i vrlo očuvano stanište.

Iako sada pripada Maleziji, do nedavno su se oko njega sporili Malezija, Indonezija i Filipini. Od rješavanja političkog pitanja Sipadana, na otoku boravi jedino patrola vojske, dok je posjet za ronioce dozvoljen tijekom dana. Ipak, kako je otok prilično malen, prekobrojni turisti su počeli ugrožavati opstanak samog grebena pa je uvedena dnevna kvota od 120 ronioca dnevno. Pošto je navala u sezoni poprilična (6.-8.mjesec), a svaki ronilački centar ima svega nekoliko dozvola, za ronjenje na Sipadanu se ponekad potrebno prijaviti i preko pola godine unaprijed. No kako trenutno nije visoka sezona jer još traje kišna sezona, odlazak na Sipadan je puno jednostavniji. Mi smo se prijavili „svega“ 3 tjedna ranije.

Od brojnih operatera, odabrali smo onaj s najvećim brojem urona, iako na prvi pogled ne izgleda previše primamljivo u usporedbi s ostalim operaterima. Naime, većina nudi smještaj na otoku Mabulu koji iz daljine izgleda kao raj na zemlji- pješćana plaža i tirkizno more... dok je naš smještaj usred mora na bivšoj naftnoj platformi... Do same platforme se dolazi čamcem, a onda se liftom dižemo 7-8 metara iznad mora gdje se nalazi glavni dio ronilačkog centra. S jedne strane je dio za opremanje za urone, dok drugi dio pripada baru/restoranu i recepciji. Iznad glavne etaže se s jedne strane nalazi paluba za sunčanje, dok ostatak čine kabine koje podsjećaju na one brodske. Naša ronilačka ekipa se sastojala od nas 7 plus naš ronilački vodič (2 Šveđana, 2 Kanađana, Australka i mi) što je relativno mala grupa pa se nismo previše gužvali u vodi :)! U 3 dana uspjeli smo skupiti čak 10 urona, od čega smo 2 dana ronili na Sipadanu (6 urona; dok ostali operateri mogu osigurati eventualno jedan odlazak, odnosno 3 urona).

Nakon uživanja u podvodnom rajskom vrtu, vraćamo se na kopno i krećemo u potragu za orangutanima...

fotografije pogledajte na link:
galerija fotografija

Novu Godinu smo dočekali u obalnom gradu Miriu, izletivši iz taksija koji nas je doveo u ovaj grad s aerodroma jedva pol sata prije ponoći. Promatrali smo uglavnom Kineze kako uživaju u hrani, pred nama su tek dvije čaše s jednom bocom piva koju smo si posebno priuštili za ovu priliku (kako je Malezija muslimanska zemlja, pivo i sva druga alkoholna pića su prilično skupa; boca piva košta oko 4 eura dok je ručak oko 1-2 eura). I dok su uokolo nicale šarene i kratkoživuće vatrometne „gljive“ na nebu, mi smo od umora već pol sata poslije ponoći spavali... No dobro, nije baš svaka Nova Godina na tulumu u plaži...

Nakon organizacijskih izazova, uputili smo se u Mulu, vjerojatno najpoznatiji nacionalni park na Borneu. Kako je park u prilično izoliranom dijelu pokrajine Sarawak, do njega se može stići ili avionom (najjednostavnije i najjeftinije) ili s nekoliko presjedanja i kojih 10-ak sati vožnje brodom po rijeci. Mi smo odabrali avion i imali prilke promatrati golemu nizinsku tropsku kišnu šumu. Usred nje uzdižu se dva planinska lanca – jedan od pješčenjaka, drugi od vapnenca. Ovaj drugi vrlo je šupalj, prepun velikih i dugačkih špilja. Jedna od njih je donedavno najveća špilja na svijetu - Jelenja špilja ili Deer cave (prošle godine je u Vijetnamu utvrđena špilja veća za 5 metara pa je ova automatski postala druga po veličini). U kategoriju golemosti ne spada samo po veličini već i po najvećoj koloniji šišmiša na svijetu koja broji preko 3 milijuna šišmiša. Na stropu golemog ulaza, u polumraku se poput pčela „roje“ goleme crne nakupine zubatih visećih sisavaca.

A onda kao da je netko otvorio slavinu, crna živa traka vijuga iz otvora i kreće put neba. Jedna za drugom, žive zmije od šišmiša vijugaju nebom put džungle, gladne traćeži milijune kukaca za doručak. Imamo sreće jer je nekoliko dana prije svako veče padala kiša pa šišmiši baš i nisu bili pretjerano kivni da idu u lov pošto po kiši i nemaju previše toga za lovit...
Iduće jutro smo tumarali džunglom i promatrali neobične stanovnike, poput raznolikih paličnjaka, paukova, gusjenica... Ti organizmi skrivaju se u bogatoj tropskoj kišnoj šumi. Velika stabla uzdižu se i do pedesetak metara visine, osigurana potpornim debelim korijenjem. Vidi se da je to primarna šuma po relativno slabo razvijenom prizemnim slojem jer malo svijetla dolazi do šumskog tla. Navečer smo još malo žabarili pa polako u krpe. Ujutro u 6h smo se polako izvukli iz kreveta i prošetali do tornja visoko u krošnji drveća (na oko 30m visine) odakle se mogu promatrati ptice, majmuni, gušteri, vjeverice... Stvarno je jedinstvena prilika gledati život krošnje, scena koja ostaje potpuno nevidljiva većini ljudi. Nagledali smo se igre patuljastih vjeverica koje su se stalno naganjale na susjednom drvetu. Naravno, za sve te životinje treba vremena i strpljenja tako da nekoliko kljunorožaca u daljini treba dočekati da slete bliže.... . Vidjeti životinje u šumi vrlo je teško jer su raspršene po velikoj površini i u sve tri dimenzije. I dok smo se pomalo razočarani malim brojem životinja koje smo vidjeli u parku, polako opraštali od ove džungle, uočili smo prekrasnu malenu zelenu zmiju otrovnicu, kako spava na grani drveta na svega nekoliko metara od uprave parka. Nije prošlo ni par minuta kad se na drvetu 20-ak metara iza pojavila još jedna zelena arborealna zmija, ali ovaj puta gotovo 2 metra dugačka i neotrovna... Ne moram ni spomenuti da nas je ovo jako obradovalo i da smo park napustili u prilično zadovoljnom raspoloženju.

Po povratku u Miri, propao nam je plan da posjetimo vrlo udaljeno selo s Penanima (plemenom koje je nekad bilo nomadsko, ali koje i danas dosta ovisi o džungli i njenim plodovima) jer je cijena za dva dana iznosila oko 350 eura što si mi s našim budžetom nažalost nismo mogli priuštiti. Umjesto toga, odlučili smo odmorit 2 dana na plaži nedaleko Miria, a u srijedu letimo nazad za Kota Kinabalu (KK) odakle nastavljamo za otok Sipadan i trodnevno ronjenje na koraljnim grebenima.

Pozdrav s usamljene plaže Južnog Kineskog mora :)!

Galeriju fotografija pogledajte na:
http://www.facebook.com/album.php?aid=96242&id=1040121579&l=67d2f32140

Podržavamo župana Korena koji odluku o gradnji predloženih HE Molve 1 i 2 razmatra pažljivo i bez podcjenjivanja mišljenja stanovništva.

Međutim, htjeli bismo skrenuti pažnju i njemu i medijima i javnosti na veliku zamku od strane HEP-a i energetskog lobija: odluku o hidroelektranama povjeriti struci.

Povjeriti odluku struci ide na mlin energetskom lobiju, jer i javnost i mediji očekuju da je struka dakako energetska. Međutim, HE se grade na rijeci, a popis struka je ovdje poduži. HEP odbija mogućnost da u projektu sudjeluju i druge struke, poput prostornih planera, agronoma, biologa, šumara, ekologa, zdravstvenih radnika, turističkih radnika...

Izgradnjom HE potpuno se poremećuju podzemne vode što u pretežno poljoprivrednom kraju ima iznimno poguban utjecaj. Nitko međutim ne pita poljoprivrednu struku. Slična je situacija i sa šumarstvom. Tu su i turizam (spremna su značajna sredstva iz EU fondova za razvoj turizma na Dravi), zdravstvo (promjena klime s utjecajem na bolesti dišnih puteva), očuvanje prirodne baštine (prirodna struka), očuvanje kulturne baštine...i mnoge druge. Sve su to struke koje HEP odbija uvrstiti u odluku o gradnji HE, dajući monopol sam sebi i time dakako pravo na jednostranu odluku.

Pozivamo župana da i dalje odgovorno radi svoj posao te da uzme u obzir interese svih građana te da se ne upadne u zamku koju mu postavljaju HEP i energetski lobi u ostvarivanju svojih unosnih projekata nauštrb lokalne zajednice.

Župane Koren, podržite nas u nastojanju da stotine milijuna eura za gradnju HE Molve 1 i 2 presumjerimo na izgradnju toliko željene brze ceste, a ne pogubne hidroelektrane na Dravi! Time će se uistinu potaknuti investicijski ciklusi i razvoj gospodarstva Podravine i Prigorja!

Goran Šafarek dipl.ing
Dr.sc. Olga Jovanović

Dodatak:
Prava cijena HE na Dravi – HE nisu ni zelene niti jeftine!
Cijena izgradnje je uvijek mnogo veća od najavljene, a održavanje HE također. U svjetskom prosjeku je izgradnja HE uvijek na kraju skuplja za 56% od planirane cijene! Proizvodnja struje nikad nije kao što je predviđana. U prosjeku ona iznosi svega 40% od instalirane snage.
HEP je uložio do sada mnogo napora da HE prikaže kao velikim napretkom. Spominjana je zaposlenost, no podsjećamo, današnje su HE u potpunosti automatizirane, najbolji slučaj je HE Lešće bez IJEDNOG zaposlenog. Jedan od najjačih argumenata bio je razvoj turizma, no Institut za turizam je kod izgradnje najnovije HE izjavio da HE nisu turistički potencijal nigdje u svijetu pa tako ni u Hrvatskoj. Ta je propaganda išla tako daleko da je utjecaj na okoliš prikazivan pozitivnim, iako HE potpuno brišu prirodnu rijeku.
Osim toga, HE potpuno poremećuju sustav rijeke. Štete se ispoljavaju kroz drastične promjene u razini podzemnih voda. To ima velik utjecaj na sušenje šuma i nastanaka višemilijunskih šteta. Sušenje šuma hrasta lužnjaka u velikoj šumi Repaš zbog promjena razine podzemnih voda uzrokovala bi štete od stotina milijuna eura! Poremećene podzemne vode imaju utjecaj i na poljoprivredu. HE zaustavljaju protok sedimenta te uzrokuju pojačanu eroziju rijeka. Osim šteta od erozije, novci građana odlaze na skupe radove Hrvatskih voda od ispravljanja posljedica izgradnje tih istih HE. Radovi bi koštali na stotine milijuna kuna!
HE sprečavaju male poplave, ali upravo one najblagotvornije koje donose plodno tlo, pročišćavaju vodu u rukavcima, mrtvicama i poplavnim šumama. HE međutim ne samo da ne sprečavaju velike poplave, nego ih pojačavaju. Dokaz za to su posljednje poplave u Pakistanu u čijem su uzroku značajnu ulogu odigrale upravo velike brane. Klima postaje sve ekstremnija, nepredvidljiva te će prijetnja od velikih poplava biti sve veća. Izgradnja HE u Hercegovini smanjila bi dotok rijeke u plodnu dolinu Neretve te bi more jače ulazilo u Neretvu. Time bi se zasolilo mukom stvarano plodno tlo i nastale bi ogromne štete, neizmjerno veće štete od profita prodane struje iz spomenutih HE!

Poštovani građani i kolege,

Pridružite nam se u kartiranju uništenih rijeka i potoka Hrvatske. Cilj nam je pokazati građanstvu golemi opseg kanalizacije rijeka. Dok je potpuno opravdano regulirati rijeke u naseljima, industriji i intenzivnoj poljoprivredi, takve aktivnosti u prirodnim područjima u većini slučajeva nisu potrebne. Štoviše, one stvaraju velike štete: osim što uništavaju nematerijalnu prirodnu (a nerijetko i kulturnu) baštinu, poremećuju sustav vodotokova poput snižavanja razine podzemnih voda, pojačane erozije, ukopavanja rijeka… Primjerice, konvencionalne mjere obrana od poplava ustvari pogoršavaju situaciju i dovode do katastrofalnih poplava, dok onemogućuju male, ali korisne poplave.

Ovim putem Vas pozivamo da se uključite u našu inicijativu stvaranja baze podataka uništenih vodotokova u RH i pomognete u rasvjetljavanju ovakve prakse Hrvatskih voda.

PO MOGUĆNOSTI PRILOŽITE GPS LOKACIJU ILI BAREM OPISNU LOKACIJU; FOTOGRAFSKI PRIKAZ DEVASTACIJE (PO MOGUĆNOSTI I STANJE PRIJE AKTIVNOSTI); OPIS ŠTO SE DESILO. POSEBNO SU NAM VAŽNE NOVIJE REGULACIJE, U POSLJEDNJIH 15-ak GODINA.

Podatke šaljite na e-mail adresu udrugabaobab@gmail.com

Pod uništenim rijekama ili njihovima dijelovima podrazumijevamo: utvrđene obale kamenjem i betonom, posječenu obalnu vegetaciju, odsječene i posušene rukavce, mrtvice, iskopano korito ili sprud, rijeke pretovrene u akumulaciju, trajno onečišćene rijeke... kategorije možete slobodno i sami dodavati.

Obrazloženje:
EU je Okvirnom direktivom o vodama uvela moderan pristup gospodarenja vodama na jeftin i okolišno prihvatljiv način. Čuvaju se još očuvane rijeke, a one devastirane vraćaju se u prirodno stanje. Nekad kanaliziranim rijekama vraćaju se meandri, mrtvice, rukavci, sve što mi još uvijek imamo i sve što Hrvatske vode žele još uvijek uništititi pod zastarjelom doktrinom kanaliziranja rijeka koja seže još od početka 19. stoljeća. Samo Nizozemska i Danska su u preko 350 projekata obnovili svoje potoke i rijeke. Austrija je za 10 milijuna eura vratila dio Drave u prirodno stanje.

Na žalost, u Hrvatskoj je praksa potpuno suprotna. Twinning projekt Europske Unije dvije je godine nastojao implementirati Okvirnu direktivu o vodama, a projekt su vodili njemački i nizozemski partneri. Završni izvještaj Twinning projekta zaključuje da je sadašnje upravljanje vodama u Hrvatskoj zastarjelo, šteti okolišu, preskupo, stvara mnogo štetnih posljedica, uništava mnogobrojne korisne funkcije rijeka. Cijeli izvještaj Twinning projekta može se skinuti na stranicama: http://www.wfd-croatia.eu/userfiles/file/Activity%20reports%20final/Rezultati_projekta_HRV.pdf, 14.04.2010.)
„Hrvatska vodna administracija je i dalje usredotočena na tradicionalne, tehnički orijentirane mjere i nije zapravo svjesna pomaka u shvaćanju koji se dogodio u zemljama članicama.„

JEDAN OD BROJNIH NAVODA U IZVJEŠTAJU

Hrvatske vode raspolažu u 2010. s dvije milijarde i 358 milijuna kuna, što je primjerice 10 puta više nego što iznosi proračun Ministarstva turizma za 2010. godinu. Najviše novca dolazi od naknada građana što direktno osiromašuje građane te sprečava da se ti novci investiraju za stvarne potrebe. Velik dio nepotrebnih regulacija van naselja ili industrije regulacija je nepotreban i služi za nastavak davanja građana. Mnoga naselja nemaju osiguranu pitku vodu i kanalizaciju, ali su zato regulirani potoci oko njih.
Vodotoci Hrvatske – nevjerojatno blago Hrvatske. Nijedna zemlja u Europi nema tako raznolike i očuvane rijeke, od nizinskih pa do krških se fenomenom sedre. Naše su rijeke u prirodnom stanju ogroman turistički kapital koji je do sada u maloj mjeri iskorišten, ali i zaliha pitka vode te imaju i njihovu korisnu gospodarsku ulogu poput pročišćavanja vode, prirodne, jeftine obrane od poplava. Hrvatske vode skrivaju tu njihovu ulogu kako bi nastavile s dosadašnjim aktivnostima. Hrvatske vode također unatoč modernim znanstvenim saznanjima banaliziraju njihovu kompleksnost na temelju te nepotpune slike baziraju gospodarenje što stvara izuzetne poremećaje koje stvara dosadašnje regulacije.

Obratite pažnu na priopćenja Hrvatskih voda. Nastojeći zamaskirati svoje profitabilne aktivnosti, Hrvatske vode se pri tome često služe javnosti nerazumljivim tehničkim, vrlo često i manipulativnim rječnikom. Javnost i ostali sektori to iz neznanja nekritički prenose.

• Obrana od poplava = vrlo često se taj termin u stvari koristi za regulacijske radove koji su dobrim dijelom nepotrebni, pogotovo izvan naselja. I kada su potrebni, rade se najskuplji mogući radovi i uopće se ne uzimaju u obzir jeftinije alternative manjeg opsega. EU se brani od poplava vraćanjem vodotokova u prirodno stanje, upravo suprotno od onog što rade Hrvatske vode. Hrvatske vode neprestano se pozivaju na poplavu i ogromne štete u Zagrebu 1964. godine. Nitko ne spori zaštitu gradova, i industrije, štoviše, smatramo da je ondje apsolutno potrebno regulirati rijeke, ali ovdje je riječ o rijekama van te infrastrukture.
Hrvatske vode već desetljećima ucjenjuju i zastrašuju građane poplavama kojima su upravo same značajan uzrok - pretvaranjem rijeka u kanala i uništavanjem prirodnih poplavnih područja. Koliko god to nelogično zvuči, upravo je zastarjela obrana od poplava glavni uzrok velikih ekonomskih šteta od poplava danas u Europi. Zastarjelo reguliranje rijeka svelo je rijeke na uzak kanal s malim kapacitetom vode. Rijeka je još više ubrzana sječom meandara i pretvorena u bujicu za svake visoke (sasvim prirodne) povećane razine voda u proljeće i manje u jesen. Ponajviše, uništavana su prirodna poplavna područja – primaoci suvišnih voda, odnosno prirodna obrana od poplava.

Takvo kanaliziranje rijeka stvora bujicu odnosno vremensku bombu koje će negdje, prije ili kasnije eksplodirati – odnosno izliti se bez obzira i na najjači nasip ili zaštitu. Učvršćivanje obala svakako je potrebno u naseljima, uz industriju te poljoprivredne površine. Tradicionalna zaštita od poplava, štetnog djelovanja voda i sličnih djelatnosti iznimno je skupa, ali neučinkovita (daje lažnu sigurnost) i u konačnici stvara još više šteta, koje i sami osjećamo na svojoj koži. Dobar primjer svega navedenog je rijeka Karašica u Baranji koja je pretvorena u kanal, bez ikakvih preostalih poplavnih površina u njenoj blizini. Ona se izlila i uzrokovala velike probleme ovo proljeće. Postojeća prirodna područja (koje Hrvatske vode degradiraju pojmom retencija) Lonjsko polje i Kopački rit dobar su pokazatelj kako prirodna močvarna područja bezopasno primaju visoke vode, a ne ugrožava se ljudska imovina. Pri tome je sačuvana izuzetna prirodna baština (dapače poplavna voda služi kao najvažnije mrjestilište riba čitave regije), razvijen turizam te zdrava poljoprivredna proizvodnja bez mnogo umjetnih gnojiva i pesticida kao u konvencionalnoj poljoprivredi (npr. ekstenzivno stočarstvo u Lonjskom polju). EU je uvidjela ovaj problem i Okvirnom direktivom o vodama nastoji promijeniti praksu. Obnavljaju se meandri koji usporavaju bujicu, rukavci, poplavne livade i šume koje primaju suvišnu vodu (dok naši političari npr. govore o štetama (sic!) od poplava na šumama). Mnogo jeftinijim metodama dobiva se bolja i efikasnija zaštita od poplava. Strategija u Hrvatskoj što bržeg prolaska vodenog valova i slanje bujice nizvodnim susjedima je sramotna i pitanje je vremena kada ćemo mi biti ti nizvodni susjedi i trpjeti poplave kakve su bile ovo ljeto u Poljskoj. Znanstvenici su nakon katastrofalnih poplava 1998. u ovoj zemlji predlagali moderan pristup poplavama u toj zemlji, no pobijedio je skupi građevinski lobi pa su uslijedile katastrofalne poplave 2002. i ove godine. I slovenski stručnjaci nakon ovogodišnjih poplava priznaju da je kanaliziranje vodotokova pridonijelo katastrofalnim štetama od poplava.

• Uređenje vodotokova = Hrvatske vode nametnule su nam pojam uređene obale, time dajući potpuno negativan kontekst prirodnim “neuređenim” obalama. Upravo je EU prikazala te „neuređene obale“ iznimno važnima. Obalna vegetacija drži obalu čvrstom i tako je štiti od erozije te usporava bujicu za visokih voda.

• Ulaganje Hrvatskih voda (na obranu od poplava i štetnog djelovanja voda)= Nepotrebni i precijenjeni radovi prikazuju se u javnosti kao ulaganja. Ovakva priopćenja dovode u zabludu građane, jer se čini kako će neki kraj na taj način zaraditi novac. U stvari se pritom novac ulaže u često nepotrebne skupe radove koje plaćaju svi hrvatski građani, a koji još i više smanjuju prirodnu vrijednost kraja. Ti bi se silni milijuni mogli uložiti u zdravstvo, školstvo i ostale važne djelatnosti

• Tehničko održavanje protoka korita = vrlo često komercijalno i nelegalno iskorištavanje šljunka iz korita rijeke. Sasvim je jasno da se ponekad moraju održavati protoci korita, ali je u većini slučajeva to samo paravan za iskapanje šljunka koji bi se trebao na drugom mjestu ponovno vratiti u rijeku, što se u praksi nikada nije dogodilo.

Flagrantan primjer tobožnjeg „tehničkog održavanja“ rijeke Drave desio se na lokalitetu Beli kipi kod Varaždina. Tu je "tehnički održavan protok korita". Nije bilo javne rasprave, studije utjecaja na okoliš, dozvola te kontrole radova. Privatna firma Vodogradnja Varaždin kao izvođač radova je međutim iskapala šljunak (neovisne procjene su 3-5 milijuna kubika šljunka) i komercijalno prodavala na autocestama bez plaćenog poreza državi ! Hrvatske vode priznaju što se desilo, ali peru ruke govoreći da su upravo one zaustavile radove, naravno nakon što je sav šljunak iscrpljen, po neovisnim procjenama i do 5 milijuna m3.

• Zaštita od štetnog djelovanja voda = Sramota je da Hrvatske vode načelno promatraju vodu (izvor života, neizmjenjivu tvar za život ljudi) kao štetnu pojavu koja se mora ukrotiti. Na taj se način opravdavaju skupe aktivnosti regulacije rijeka. Znanost je međutim pokazala da su štetne upravo regulacije, ne samo za prirodu već i za ljudsku zajednicu, i to materijalno koliko i nematerijalno. Te je znanstvene činjenice EU unijela u svoje zakonodavstvo. Zašto to nije učinila i Republika Hrvatska?

Divovske paprati poput žbica kišobrana šire svoje velike listove, i desetak metara nad zemljom. Te se paprati natječu s ostalim drvećem, no teško razaznajem kojim. Debela magla odavala je samo njihove konture te debeli ogrtač epifita: lijana, mahovina, paprati, visećih nitastih lišajeva... Scena je kao iz Jurrasic parka i svakog trena očekujem da izroni zubata njuška T. Rexa! Na Borneu smo, trećem otoku na svijetu, jednoj od najljepših prirodnih pozornica.

Prije nekoliko dana uputili smo se u podnožje planine Kinabalu, najviše planine u jugoistočnoj Aziji. Nakon nepotrebne i skupe birokracije, dobili smo dozvolu za uspon do vrha (bez ishođenja dozvole uspon na vrh nije moguć). Inače, Kinabalu je prvo područje na Borneu pod zaštitom UNESCO-a zbog svoje iznimne prirodne i biološke baštine.

Dan prije uspona smo odlučili odsjesti u hostelu u blizini samog ulaza u Park. Iza drvene kuće u kojoj smo smješteni se odvaja staza koja kroz gustu šumu ulazi u sam park. Napokon u džunli! Polako istražujemo potoke što povremeno presjecaju stazu, divimo se orhidejama i uživamo u ptičjem pjevu. Bliski susret s pijavicama nije nas baš toliko oduševio, ali iskustvo nas je poučilo kako se obraniti od njih pa se na njihovu žalost, rastajemo bez kapi prolivene krvi. Naravno, načuljenih ušiju pratimo kreketanje žaba, a družimo se i s brojinim macaklinima i šarenim noćnim leptirima koji mogu biti i 20-ak centimetara veliki. Nakon džungle, kratko čavrljanje s ostalim gostima hostela (uglavnom prirodnjaci) uz večeru i polako u krpe...

Ujutro krećemo prema ulazu u park i da podijelimo troškove vodiča, priključujemo se četveročlanoj obitelji iz Australije. Uspon će trajati traje dva dana. Prvi dan se penje do planinarskog doma na oko 3200 mnv i dugačak je 6 km. Veći dio uspona čine improvizirane stepenice te je cijeli prvi dio puta relativno strm. Treba naći svoj ritam i ne zaletjeti se - krenuli smo stoga polako, u potpunosti se prepuštajući planinskom ugođaju. Sama staza prolazi kroz čak 4 vegetacijske zone. Započinje u klasičnoj džungli koja polako prelazi u oblačnu šumu. Za razliku od nizinske šume, ovdje je drveće u potpunosti obraslo mahovinama, s grana strše brojne bromelije, a dugački sivo-zeleni lišajevi čine golemu mrežu koja podsjeća na paučinu. Na trenutke smo u oblacima (doslovno J) i zrak je odjednom hladan. Uz rub staze sve češće viđamo vrčonoše- biljke mesožderke vrčastog oblika, napunjene ljepljivim nektarom. Ove biljke su se prilagodile na život na oskudnom i siromašnom tlu na način da nedostatak hranjivih tvari nadoknade iz kukaca (iako veliki primjerci mogu „pojesti“ i miša). Kako se penjemo, raslinje postaje sve niže i gušće i polako šumu zamjenjuje niska šikara. Oko 5. kilometra počinje kiša pa zadnju etapu prelazimo bez previše razgledavanja prirode. Dolazimo u dom, skidamo mokru odjeću i polako nadoknađujemo potrošene kalorije obilnom večerom. Kiša bez prestanka pljušti, a mi smo već oko 19h u horizontali. Buđenje je malo prije 2h, kad je doručak. Malo prije 3h krećemo na uspon do vrha. Kiša je stala i oblake su zamijenili mjesec i zvijezde. U dugačkoj koloni svjetiljki, koračamo jedan za drugim po drvenim stepenicama. Polako nestaju i posljednje biljke koje stidljivo proviruju između stijena koje sada u potpunosti prekrivaju naš horizont. Kako je cijelo večer pljuštala kiša, stijene su prilično mokre, a samim time i prilično klizave. Da bi uspon bio moguć, sve do samog vrha se proteže užad koja nam je na trenutke bila od iznimne pomoći. Korak po korak, borimo se s jakim vjetrom i zimom koja je najednom zavladala, i polako stižemo do samog vrha. Došli smo prerano pa moramo čekati gotovo pola sata do svitanja. Sjedimo šćućureni u maloj zavjetrini i promatramo kako se u svega nekoliko minuta izmjenjuju boje na nebu i kako se polako otvara pogled na goleme granitne blokove stijena. Uživamo u pogledu, ali samo na kratko jer nas zima polako podsjeća da je vrijeme da se krene. Spust je na prvi pogled lakši od uspona, ali u stvarnosti je čak i teži jer svaki korak mora amortizirati našu težinu te se boriti da nas gravitacija ne povuče prebrzo dolje... Vraćamo se u dom, okrepljujemo se još jednim doručkom i polako krećemo nazad. Kako smo se zatekli na Borneu u sezoni monsuna, nije za čudit da nas je kiša opet pratila drugom polovicom puta. Spuštanje nije ništa lakše od uspona, štoviše. Listovi i noge sve više trpe tako da pri kraju uz kišu svaki korak postaje bolan. I onda se sjetim da se jedan Španjolac popeo i spustio u 2 sata i 40 minuta!!! Naravno trčeći (na tradicionalnom Climbathonu).

Po povratku u lodge, skinuli smo sa sebe raskvašenu odjeću, otuširali se i legli spavat. Nakon 10-ak sati čvrstog sna, pakiranje i povratak u glavni grad pokrajine Sabah, Kota Kinabalu (ili skraćeno KK) pa na avion za Miri gdje smo se čekirali u hostel 31.12. 2010. oko 23h...
Do idućeg pisanja!