golly&bossy

Dragi Naši,
Nakon mjeseci iščekivanja doša je i dan da mi stavimo pinklec na rame i kartu v žep i uputimo se na Brucea Springsteena. Budući da Europom haraju monsuni manijakalno smo pratili prognoze koje su za 11.6 u Trstu najavljivali samo kiše i gromove. Nismo se dali smest nego smo u pinklec stavili kabanicu i kompletnu robu i postole za priobuć se.

Ergo, na Facebook smo stavili status: I have only one boss and his name is Bruce Springsteen, na dva dana otkazali sve obaveze i napunili mobitel s još 2-3 Bruceova albuma da slušamo po putu. Obukli smo majicu na Born in the USA, naravno (klik, klik)


Učinili smo đir po Trstu, izili, popili kafu, ali to ni bitno. Bitno je da smo došli na stadion 3 ure prin početka koncerta. Svi koji nas znaju, znaju kako uvik kasnimo, tako da je naše 3 ure ranije kako drugima cili dan.


Bilo nas je svih boja, veličina i oblika. Upoznali smo jednu Eritrejku, vesele blizanke iz Siska i njihovu ekipu, postarije Talijane smo uvjeravali da će Hrvatska razbit Italiju na sljedećoj utakmici, slikavali fanove.
Ovi momčići na slici nisu bili najmlađi obožavatelji, a-a.


Vrime čekanja neki su iskoristili i za body painting.


Trieste on fire! Let the guitar talk.

Snimili smo i najtraženiji balkon u Trstu tega dana. Pogled puca ravno na pozornicu : )


A onda je pa mrak (ali ne i kiša). Počinje...


...i počelo je.


Badlands i Dobra večer, Croatia. »Trst je naš« zadovoljno je promislilo svih nas 15.000 koji smo došli iz Hrvatske.


Ovo je bilo super. Izvuka je jednega mulca od desetak godina da otpjeva s njim Waiting on a sunny day. Mali ne da je zna, nego je zna!



(mali je na 4:44, a na početku se vidu naši prijatelji kako daju pet)

U iščekivanju koncerta gledali smo setliste prijašnjih nastupa. I vidili da Thunder Road nekad izvodi nekad ne izvodi. I mislili smo, ma neka padne kiša, ali neka i odsvira Thunder Road. To nan je najdraža pjesma od svih pjesama igdje i ikad i uvik je pjevamo kad vozimo. ...roll down the window/and let the wind /blow back your hair...
I odsvira je : )


Bila je i Rosalita i The River i Born to Run i Wrecking Ball i Hungry Heart i My City of Ruins i posebni Apolo Medley – prekrasna posveta soulu.


U pola koncerta koji je traja 3h20min (da!) zaključili smo da je ono što se oko nas događa duhovno iskustvo. Ne katarza, nego nešto više i dublje. Iza koncerta, dok smo sedili na rubu tršćanskih pločnika i dolazili sebi, pričali smo s prijateljima i svi su rekli da su osjetili isto. Pero, najveći fan od svih fanova, čak je i plaka. I uopće mu se ne čudimo.
Sutradan čitamo statuse po Facebooku, kritike u Jutarnjemu i Slobodnoj i svi govoru isto: religijski doživljaj, Bossojavljenje.

Svugdi smo bili, sve vidili. Naslušali smo se muzike, bili na koncertima. Ali uvik, uvik je to bila samo zabava. A to što smo doživili u Trstu, to ni bila zabava, to je bila istina. »Ja sam put, istina i život« reka je Isus. Ne želimo usporedit Bruca Springsteena s Isusom, niti rock-koncert s kršćanstvom. Ali istina je istina, istina je samo jedna.

Vaši