Goldeneye
31.05.2006., srijeda
Dišem te
|
Budim se s tobom. Dišem te. Mislim na tebe. Volio bi da možemo 24 sata biti zajedno. Da te imam, tu, kraj sebe. Samo s tobom osjećam da sam to ja, u punini. I ne trebam te vidjeti da znam da me voliš, da znam i osjećam da te volim. S tobom, u srcu, sve ima smisla. |
30.05.2006., utorak
Bježi kišo s prozora
Iako vani pada kiša i trebalo bi sve biti tmurno, ja sam nekako sretan i jedva čekam sunašce, more i omiljenu slasticu na plaži.  |
29.05.2006., ponedjeljak
Što je važno?
U svoj strci naših dana procjenjujemo što nam je važno. Važan je posao, važno je kako nam izgleda kuća ili stan, važan nam je dojam kakav ostavljamo, važno nam je da nam je automobil siguran, važno je da odem u kazalište, važno je da budem na nekom mjestu, važno nam je da isplaniramo godišnji odmor itd. Možemo sjesti za stol, smiriti se, i na papir napisati što nam je doista važno i na što trošimo vrijeme i opet nećemo doći do pravih odgovora. Kada se čovjek razboli ili kad je svjestan da umire ili kada mu je otac, majka, brat, sestra, dijete teže bolesno, kao da nas nešto razbistri. Onda vidimo da su u životu najvažnije stvari upravo one kojih se nismo sjetili ili o kojima smo razmišljali kao manje važnima. Sjesti kraj djeteta dok gleda crtani film i podijeliti vrećicu štapića, nije li to najvažniji trenutak jednoga dana? Podići se iz fotelje i iz čista mira poljubiti dragu? Nekoliko puta proći tržnicom, udišući mirise cvijeća, voća i povrća. Zagrliti roditelje... |
28.05.2006., nedjelja
Hrvatska - Iran i dva ekscesa
Bio sam na utakmici Hrvatska - Iran u Gradskom vrtu.  Prema očekivanju, nakon jedne dobre utakmice uslijedila je jedna mlaka iako je dekor na osječkom stadionu bio dostojan najvećih dosega. I ne bi sve možda ni bilo tako loše da dva velika pljuska nisu okupala sve okupljene, a kako Gradski vrt nema natkrivenu tribinu gledatelji su pokisli kao miševi. Budući da sam ja TLO obećao napraviti jedan ekses odlučio sam se kockati s bubrezima. Naime, skočio sam u počasnu ložu kraj specijalaca i redara (jer ona je jedina natkrivena), a moj primjer uslijedio je pravim stampedom, pa murija i osiguranje nisu stigli djelovati. Ipak, za najveći eksces pobrinuo se sudac željko Širić, inače moj poznanik, koji je prvo nepotrebno produžio tekmu na pet minuta a zatim dosudio penal koji nije vidio nitko. Ja ga od sramote ne bi ni pucao. Tako je završilo 2:2. Još nešto, u loži sam bio blizu Ive Balaban, ljudi moji Goldica je za nju kraljica majka. Pozdrav svima od pokislog miša! |
27.05.2006., subota
Dokaz
|
O ovome sam pisao prije nekih godinu i pol dana. Došlo mi je na pamet kada sam razmišljao o tome što bih danas mogao napisati. Mislim, zašto pisati nešto što je već napisano. Kako je svega dvoje, troje ljudi ovo prije čitalo, red je da i ostali vide. Evo: Danas ću opet malo o ljubavi ali s jedne posve drukčije točke gledišta. Želim zapravo "dokazati" da je ljubav veća od svega. Veća od života i veća od smrti. To najbolje znaju roditelji koji ne bi okom trepnuli dati život za svoje dijete, ako bi ono bilo u kakvoj pogibelji. Roditelji to čine iz posvemašne ljubavi. To je najjasnija slika, a nije rijetko da takav osjećaj postoji i među ljudima koji se vole, a kroz povijest znamo da ih je mnogo dalo život za Domovinu, prijatelja, čast, ovisno o tome koja ljubav u njima prevladava. Tu sam, mislim okončao priču o ljubavi kao većoj od svih osjećaja. E sad, kada bi postojala mogućnost da damo dio sebe za svoju djecu i da ih spasimo na taj način da samo dio nas umre. Jedan je, trojedini, to učinio za svoju djecu. Jedan je dao svoj život za prijatelje rekavši kako je to dokaz velike ljubavi. I jedna fantazija: Stavit ću se u ulogu čovjeka koji je omogućio mravima da u kući stvore mravinjak. Postojali su zbog njega. Imali sigurnost. No često su prelazili granice remeteći mir, napadajući druga stvorenja, a u borbi za hijerarhijski status unutar te mravlje organizacije često su se i međusobno uništavali. Onda jednoga dana stanem u mravinjak. Žao mi je zbog toga što više nismo u "ljubavi". Kako da im to kažem, da mi je žao zbog svega i da želim da živimo u sinergiji. Da mogu, poslao bi dio sebe, kao mrava. Tako bi valjda razumjeli moju ljubav. Tako bi možda shvatili ruku pomirenja i želju da žive bezbrižno. No, ne bi me prihvatili kao da sam iz njihova "plemena". Možda tek nekolicina. Na kraju bi me ubili jer narušavam njihov "poredak". Odustajem od ovog poduhvata. Uzimam spray protiv mrava i uništavam njihovu civilizaciju. Ta, ja sam samo čovjek... |
26.05.2006., petak
Ruka, tvoja
|
Tvoja ruka u mojoj topla osjetim otkucaje tvojih jagodica Moje srce prati njihov ritam, ...volim te |
25.05.2006., četvrtak
Život je lijep!
|
Gledao sam sinoć malo hateveovsku emisiju Derbi i ništa tu nije bilo posebno osim priloga o djeci oboljeloj od raka. Dječak koji je na kemoterapiji, oslijepio je od tumora, majka ga drži za ruku, a on ispušta glasove, gotovo vapaje. Do njega mali dječačić u dresu hrvatske reprezentacije, do njega dvogodišnja bebica. Svi na kemoterapiji, svi se bore za život. Kao i obično, knedla u grlu. Sjetim se i svoja dva tumora, a i onoga što se događalo jučer, događat će se danas i nečega što već traje. Naime, jučer je Goldica na trenutke gubila vid prvo na jedno oko, a popodne na drugo oko. Kratko i ne potpuno. Kažu neurološki problem, slaba cirkulacija od vratnog kralješka. Ja sam odmah zamračio budući su svi njeni mladi poumirali od moždanog (nekako mi se čini da je to u Slavoniji češće od prehlade). Kad smo već kod moždanog, moj je ujak u kratkom vremenu imao dva, a danas je na operacijskom stolu s jednom od vrlo kompliciranih operacija koje neslužbeno zovu „fifti-fifti“. Moja stara ovih se dana vratila na posao nakon upale pluća. Moj stari je imao srčani, moždani, a sada rak. Baka mi je već duže vremena nepokretna u krevetu. Kad svega ovoga postanete svjesni pitate se jel su vam bitne vijesti iz Sabora, svijeta, bilo čega. Sve postane tako nevažno i dobija pravi značaj, jer nema značaja. Bitno je zdravlje i ljubav. Nekako ovo drugo i više, jer ne možeš neke bolesti izliječiti, ali osobe oko sebe možeš još više voljeti. |
24.05.2006., srijeda
Prvi dojam
|
Prvi dojam jako je bitan, iako on ništa ne govori o čovjeku, ali stvara sliku kod drugih. Obično taj prvi dojam odvede okolinu na krivi put o tome tko ste i onda im ne možete prići zbog neke slike stvorene o vama. Primjer prvi - dolazim u trenerci u trgovinu i blagajnica me pita "hoćeš još nešto"? Ne sjećam se kada smo to zajedno čuvali ovce, ali nema veze. Sutra idem s posla u odijelu i ista mi trgovkinja kaže "izvolite gospodine". Primjer drugi - stariji dečki su mi prije vojske govorili da je prvi dojam koji ostavim u vojarni i najvažniji, te da će odrediti moj položaj među starijom vojskom, kao i među "gušterima". Tako je jedan od prvih dana, kada je već bilo vrijeme za spavanje, u sobi od 45 vojnika, netko stalno palio i gasio svijetlo, po potrebi. Dok jedan lik od 120 kg i 190 cm nije zamračio (kasnije je došao u vojsku jer je bio u zatvoru). Kaže lik - ajde da vidim da netko još dotakne svjetlo, ja ću mu kičmu otkinuti! Naravno, ajde Goldy budalo izazivaj vraga. Tako se ja ustanem i laganim hodom dođem do prekidača i upalim svjetlo i kažem - "ajde, otkini mi kičmu"! Tip se usr'o, jer vidi da nisam ni ja baš normalan i kaže, pa dobro ja sam se malo šalio he he he I tako od prvog dana imate hadžiju, iako je možda svih preostalih 44 bilo sposobno vašeg Goldija istući. No, stvoren je dojam i hijerarhija. Sad se toga stidim, ali nisam tada imao ovu pamet (ako je to pamet i danas). Primjer treći - Tin Ujević dolazi u svom masnom kaputu, ne baš mirisan, kao zadnji klošar u jedna restoran i traži konjak. Konobar mu kaže da je to fini lokal, da nemaju konjak i da bi ovaj trebao napustiti isti. Tin se zainati, ode doma, okupa se, namiriši, obuče najbolje odijelo i vrati se u restoran. S vrata mu prilazi isti konobar i kaže izvolite gospodine. Tin kaže - "dva konjaka molim". Konobar donosi, a ovaj iz svake čaše izlije konjak u desni, pa lijevi rukav. Zgranuti konobar gleda i ne vjeruje. Tin mu kaže, "niste konjak nosili meni nego mom odijelu". Zato volim blog jer odijelo i prvi dojam ne stvaraju sliku. |
23.05.2006., utorak
Almost ratni zločinac
|
Bilo je to u Zapadnoj Slavoniji, nekako u ovo vrijeme prije 13 godina. Kao hrvatski vojnik držao sam stražu na jednome brdu gdje me doslovno vide svi i naše zapovjedništvo, a i čedo na drugom brdu. S najobičnijim dalekozorom mogli ste čedi izbrojati svaku dlaku na bradi, toliko smo zapravo bili blizu. Na mjestu gdje sam stražario bili su samo najuravnoteženiji dečki, iako ne znam zašto sam onda ja gulio tamo. Naravno da ti je panika cijelo vrijeme ma koliko se ti hrabrio, jer već činjenica da te se vidi sa svih strana nije nimalo utješna. E sad, brdo kao brdo, postojala je mogućnost da te se ipak ne vidi barem na trenutak jer je postojao jedan rov. Nakon stajanja ispod užarena sunca, odlučio sam barem na trenutak sjesti u sjenu rova. Gore nije nitko smio osim smjene straže, inače, imao sam mogućnosti pucati na sve što se miče. Opustio sam se, jer prošao je prvi od moja dva sata, kad odjednom nešto šušnu u visokoj travi, ja poskočim, repetiram svoj kalašnjikov, uperim prema travi, kad iz nje izlazi mali dječak, možda pet godina. Plava kosica, plave oči, rumeni obrazi i u malenoj ručici drži najlonsku vrećicu. Ne znam, kad onda istovremeno nisam riknuo od straha, prvo za sebe, a onda i zbog činjenice da sam mogao ubiti dijete. Šok u očima, totalni! Maleni kaže – evo, djeda poslao trešanja… ja pogledam, a na proplanku doista djed tjera ovce. Naravno, ne primam trešnje nego kažem dječaku da ni on ni njegov djed ne smiju biti blizu ovoga brda i neka odmah idu jer će stradati. Dječak tužno obori pogled i vrati se s vrećicom trešanja djedi. Ja djeda s vrha rukom grdim i tjeram ga dalje, a on odobrava rukom i odlazi. Da sam bio na svome mjestu vidio bi ih ranije i potjerao, ovako me moja ne budnost mogla dovesti do toga da ubijem maleno dijete i cijeli ga život nosim na duši. Usput, riječ je o pastiru iz obližnjeg srpskog sela, pa bi po nekim današnjim konstrukcijama mogao ispasti i ratnim zločincem. Bogu hvala da nisam pucao! |
22.05.2006., ponedjeljak
Samo fikcija (ili nastavak priče od jučer)
|
Dok nisam imao svoju obitelj bavio sam se košarkom, prvo kao igrač, pa onda i kao trener. Imao sam jednog igrača koji nije igrao ni na kvalitetu treninga, ni na motivaciju protivnikom ili uspjehom. Njega je vodila samo misao na njegovu majku. Ona je umrla, a bio je tako vezan uz nju. Gledao sam ga kako se razdire kada netko nekome opsuje mater. Dečki iz kluba samo su zbog njega izbacili ili se trudili izbaciti psovku u kojoj se mati spominje. Bilo mi ga je lijepo gledati kako je nakon dosta godina navukao dres i srčano se borio za svoj klub iako su ga odavno već svi otpisali. No, on je postao pravi oslonac momčadi. U jednom iživljavanju sudaca netko je iz publike uputio psovku sucu, a ovaj se okrene ovom mom igraču i da mu tehničku. Ja sam poskočio s klupe i pitao suca zbog čega je dobio tehničku?! Sudac odgovara - opsovao mi je mater! Kažem mu da laže i da moj NB ne psuje, a kamoli da spomene majku. No, ovaj je bio tako bezobrazan da nije odustajao od svoje odluke. NB-u je majka bila svetinja. Mi je ostali nismo poznavali ali nismo dirali u taj njegov osjećaj. No, oni koji nisu znali za njegove osjećaje znali su psovati pred njim. Zamislite da je netko snimio film o njegovoj majci u kojem on vidi da je njegova majka žena sumnjiva morala, na trenutke dovodeći u pitanje i njezino postojanje. On bi svakako digao glas jer je to povrijedilo njegove osjećaje. A zamislite, zagovornici toga filma rekli su - što se buniš, to je samo film, fikcija. Trebamo poštivati osjećaje drugih ljudi, jer to je civilizacijski pomak, a ne uvrede i izmišljanja nečega što će mnogima nanijeti bol, ne strah ili bilo što drugo, nego bol. Već sam pisao o tome da poznajem jedan ženski homoseksualni par, dok sam s muškim u jako dobrim odnosima. Poštujem ih i volim, ne mogu shvatiti njihovu orjentaciju, ali ih ne osuđujem i ne pada mi napamet igrati se njihovim osjećajima. Na kraju, svjestan sam da sam sve ovo, što bi rekli Sarajlije - đaba prićo |
21.05.2006., nedjelja
Posljednja vremena
|
Naravno da danas svi pletu o Eurosongu, a ja ću ga se samo dotaknuti za potkrijepu cijele priče. Kao sama đavolja djeca na pozornici Eurosonga protutnjali su Lordi, s idiotskom pjesmom (ja volim metal, ali ovo je smiješno). I zapravo, pjesma je u drugom planu, a netko je dobro rekao da su kostimi osvojili prvo mjesto. Kostimi, ravno iz pakla. I nakon ovog šoka, jer me je u biti bilo briga za Seve (samo u smislu da baš ne bude 13-ta), sjedim doma u nevjerici, jer već duže vremena razmišljam o današnjim vrijednostima, i čekam da me barem nešto vrati u normalu. Ali ne, prva reklama je za film Da Vincijev kod, taj nespretni uradak još nespretnije blasfemične knjige, koju sam dobro proučio za svaku kontraargumentaciju (iako je toliko smiješna da nije ni za komentiranje). Dobro, mislim, ne moram gledati novi udar na moje vjerske osjećaje, pa okrenem drugi program, a tamo idiotska reklama za Studenu u kojoj se na neki način ruga sakramentu ispovijedi. Nećeš daleko, a već je na programu reklama za Coca Colu u kojoj naočiti momčić izlazi iz mora, a vani ga čeznutljivo gleda djevojka držeći Coca colu light. U prvoj verziji, koja ipak (na sreću) nije ugledala svjetlo dana, mladić nakon što stavi kolar i pokaže da je svećenik, prstima se dotiče Cole i pravi križ na čelu mlade djevojke praveći od Cole svetu vodicu i ponižavajući sakramente krštenja i krizme. Onda prva mjesta u informativnim emisijama dobiju lezbijske grupe koje praktički traže zabranu djelovanja, baš Katoličke crkve (kao da pravoslavna ili židovi ili muslimani odobravaju istospolne zajednice ili pobačaj). Izvješća Vijeća Europe - Komisije za ljudska prava prijavili su za kršenje ljudskih prava od Iraka, Irana, Afganistana, Libije, Palestine, Bjelorusije, Sjeverne Koreje i još nekih zemalja ukupno duplo manje nego samo jednu, očito zločinačku tvorevinu - Vatikan. Ne znam, puko mi je film, mislim da je već sada drama biti vjernik i da ćemo, čini se, uskoro opet u ilegalu. Sva sreća u Osijeku ima katakombi. I još nešto, na kraju, jedna meni draga osoba rekla mi je da zbog ovakvih mojih razmišljanja predstavljam retrogradnog katolika, koji je zatucan i koji je zaostao 500 godina. Ponosno odgovaram kako me vrijeđa što mi je rekla da sam zaostao 500 godina, jer ja sam zaostao 2.000 godina. Naime, za mene još uvijek vrijede vrednote koje je donio Jesus! Voli vas retrogradni! |
20.05.2006., subota
Ida
|
Šetajući malo po onome što je moja sister pisala, zastao sam kraj jednog njenog uratka. Ne mogu, a da ga ne podijelim s vama. Baš mi je to nekako leglo. Hvala Ida! podsjećaš me na dane prije tebe i kako sam u njima bila bezbrižna bez tebe podsjećaš me kako je zvučala tišina prije nego sam naučila kako je nas dvoje pravimo za sebe i kako tišina može imati duboko, duboko značenje podsjećaš me na dane kada ti nisam znala glas pa za njim nisam ni imala potrebe podsjećaš me na vrijeme prije nas podsjećaš me na prekjučer... Elfrida Matuč Mahulja |
19.05.2006., petak
Dobar, loš, zao
|
Izvori naših nesporazuma često su greške u komunikaciji ili su rezultat nikakve komunikacije i predrasuda koje se rađaju zbog toga. Prije nego zbog nečega osudimo nekoga trebali bi se vidjeti u njegovoj koži. Kako bi ja postupio u njegovoj situaciji i stvara li okolina oko mene ozračje koje bi moglo opravdati neki postupak. Ili jednostavno sve učinjeno pokušajmo gledati s pozitivne strane. Zbog čega je dobro da je netko postupio na ovaj ili onaj način. Meni je jedan čovjek učinio zlo. U početku sam ga mrzio do te mjere, da mi je to zamračilo um i spriječilo bilo kakvo pozitivno djelovanje. Tek kad sam počeo gledati na problem i s njegove strane uvidio sam da i ja snosim dio krivice, te da ga je njegovo okruženje nagnalo da tako postupi prema meni. Doživio sam čak i trenutak u kojem sam se molio za njega. Od tada mi se sve počelo otvarati i danas, baš zbog njegova postupka, koji je bio zao, ja živim daleko bolje nego prije. Stariji bi rekli da je svako zlo za neko dobro, ali da nas ne bi to zlo obuzelo, potrebno je tražiti dobro i u zlu. Pa i pomoliti se za takve. To je jako teško i meni je trebalo jako dugo. Ispočetka sam mislio da je to ludost. Možda i je ludo misliti da su svi ljudi dobri, ali tu si ne mogu pomoći |
18.05.2006., četvrtak
Soul
|
Srodne duše se rijetko nađu Kada se sretnu onda postaju jedna duša Zato jedna ne može bez druge Ni na zemlji, ni u raju, ni u paklu Razdvajanje čini bol rastavljenih još većom Jer ljubav čežnju i patnju pojačava Kad su zajedno to je najveća moguća ljubav Tad zvone zvona, gore Tad znaš da ćeš i tamo biti ostvaren(a) Kao jedna duša... OBAVEZNO KLIKNI |
16.05.2006., utorak
Bez brige
Znam da sam sve oko sebe navikao da izbacujem post svakoga dana i da su se neki zabrinuli gdje sam.  Kad bi rekao gdje sam onda bi se razotkrilo i tko sam, a onda bi se izgubila draž nicka Goldeneye. Tek, u jurnjavi do četvrtka  , a onda opet u redovitom điru. Dakle, nema brige, a i zaželjet ću se postiranja, pa ću valjda nešto suvislo moći i napisati. |
15.05.2006., ponedjeljak
Adio Lega
|
U subotu sam imao dragoga gosta kod mene. On je jedan od blogera, ali se ne poznajemo po blogerskoj vezi iako i na toj razini redovito komuniciramo. Te subote nekako su postale dani za blogerske susrete, a ovaj je imao i oproštajnu notu. Nakon dvije godine koliko se poznamo, moj će prijatelj na pet godina u Veneciju, spremajući doktorat. Na mene obično ljubav ostavlja dojam, ne znanje, ali koje god smo se teme dohvatili impresionirao je načitanošću. Tu nije upadao u samozadovoljstvo onime što je spoznao nego je vrlo jednostavnim riječima, otkrivajući detalje iz recimo života Tina Ujevića ostavljao mene i Goldicu prikovane uz fotelje. Bilo je to popodne puno Tina, priča o Veneciji, Rimu, Rimskom Korsakovu, doživljaju vjere i ljubavi, knjigama i filmovima. Moj prijatelj odlazi u Veneciju i sreća da je informatički pismen, pa se nadam da će nastaviti voditi svoj blog dnevnik. Svejedno, nedostajat će jer i nakon Venecije njegova stanica neće biti Osijek. Takvi ljudi ostaju zauvijek u sjećanju, a ja sam opet sretan što na svijetu još ima ljudi duha i znanja, istovremeno. |
14.05.2006., nedjelja
Prijateljska ljubav (ženskim očima)
|
sve bi htjela da ti kažem, pa da budem draga srcu tvom i volim te ko brata, ko druga najboljega, i volim te ko smiješak koji dođe kad na tebe pomislim, i ko brodove u sidrištu te volim jer vraćaju se uvijek i kad isplove, ko cvijeće koje će uvenuti, pa ipak je ostavilo sjemenje, ko rijeku sto teče slavonskom ravnicom : ko tebe te volim jer drugačije ne mogu |
13.05.2006., subota
Miljama
|
Može li udaljenost odrediti razinu ljubavi? Može li se uopće ljubav mjeriti? Možete imati partnera kraj sebe a da ste miljama udaljeni, a opet, možete voljeti nekoga tko je tako daleko, kao da vam je u zagrljaju. Baš zbog toga, zbog ljubavi jedne moje drage prijateljice i njenog dragog, čija je ljubav doista ljubav s dva kontinenta, danas sam sretan, jer će i ono što je bilo miljama udaljeno naći ispunjenje u zagrljaju. Da bi voljeli i vjerovali ne moramo vidjeti, važno je što osjećamo. Ako je to intenzivno onda je i to ono pravo. Nikad ne sumnjajte u ljubav! Voli vas Goldy! |
12.05.2006., petak
Tko je ta budala?!
On često zna lupiti glupost.  Ispasti najveća budala. Zato mi često ide na živce i nije mi uvijek ugodno u njegovom društvu. Kad mu cvjetaju ruže, on zaboravi na mene, a traži me kad mu krene loše. Nekad bi ga najradije pljusnuo,  ali, mislim, ovoga jutra ponudit ću ga kavom.  Ako se pitate tko je on, to se nekad i ja pitam, ali doznam uvijek kad pogledam u ogledalo  FRIŠKO: Hvala na promptnoj podršci na blogu i mailu zbog koje sam obrisao post "Goodbye Goldy!" |
11.05.2006., četvrtak
Uzor
|
Ako svaki dan daješ dio svoga srca, nisi osiromašio. Uđi u blato do grla za čovjeka. Ne zbog blata, zbog čovjeka. Primi za ruku svakoga tko je pruža, pruži i onome tko je ne da. Ne očekuj da će ti se davanjem ljubav vratiti. Poslušaj svakoga, neka ti nitko ne ide na živce Pokušaj takve shvatiti, dati im sebe Trudi se biti savršen, jer imaš uzor |
10.05.2006., srijeda
Opet!!!
 Znam da mi nitko sada neće vjerovati. Jutros pijem nessicu, dakle ne ovakvu kao jučer i na vrhu, pjenica se formira u obliku srca. Bilo je tek nešto iza šest sati i Goldica je sjedila s druge strane stola. Pozvao sam je da vidi. Opet srce!!! Nisam mogao slikati, jer je Goldić još spavao, da ne rondam, a i srce je brzo promijenilo oblik, budući da nema taloga kao na turskoj kavi. Eto, lud ko batina. |
09.05.2006., utorak
Kava ljubavi
|
Bez ljubavi ne mogu i dok pijem kavu. Ovo je današnja kava: |
Daj mi liz, liz
|
Govorio sam o malim-velikim danima koji se pamte. I jutros se prisjetim jedne zgode, vama dok čitate možda banalne, ali ja je se sjećam iako je od tada prošlo 25 godina. Bilo nas je dosta klinaca u naselju i često smo dok bi igrali nogomet utažili žeđ kod portira jedne banke koji nam je kroz svoj prozorčić dodavao vodu. Znali smo kod njega, uz prozor, slušati prijenose nogometnih utakmica, a on nas je tako zabavljao svojim smislom za humor da smo se pokočili od smijeha često. Jednog ljeta svi su klinci, to tako ide kad jedan nešto ima onda hoće svi, jeli sladoled. Od 20 klinaca svi ližu kuglicu dvije iz obližnje slastičarnice, samo jedan nije imao sladoled u ruci. Pogađate, bio je to vaš Goldy. Tada nisam ni znao da je sve to gledao portir, koji se, rekao mi je poslije njegov kolega, skoro rasplakao na tu sliku. Njih 19 jede sladoled, a ovaj jadničak s velikim okicama ih gleda kao da je gladno dijete iz Afrike. Portir ode prekoputa u slastičarnicu kupi najveći, onaj slatki kornet i ne znam ni sam koliko kugli. Donio mi je pred svima, i kako su oni mahom svoje pojeli, ja sam uživao, a oni su gledali. Sjećam se tog čovjeka. Umro je, ali u meni živi. Nije li ta malena crtica, taj maleni ljudski potez ostavio na životu, barem u mojim mislima, jednoga portira, koji je prije svega bio čovjek. |
08.05.2006., ponedjeljak
Dani ljubavi
|
Prije nekih godinu dana pisao sam o tome kako život ponekad prolazi pokraj nas i kako, ako uopće dobijemo priliku, radimo inventuru života u starosti, vidimo da iza nas postoji malo sretnih dana. Čitao sam u jednoj knjizi da je čovjek istinski i potpuno sretan za cijeloga života tek desetak dana. Zamislite, živite 85 godina a dane potpune sreće možete svesti na desetak dana. To su oni dani koji su nas držali u pripravnosti, koji su nam davali snage da nastavimo dalje. Uglavnom je život prožet teškoćama, borbom, bolestima, a ponekad nam se čini d au njemu ima više trenutaka u kojima nismo bili dobre volje nego onih drugih. Neka moja iskustva govore da dani koje pamtim ne pamtim po tome koliko sam se zabavljao, nego po tome u koliko je dana ljubav posve ostvarena. To su dani čiste ljubavi. Ona je različita u smislu da je takav dan rođenje moga djeteta, onda lijepi trenuci s mojom Goldicom, trenuci u kojima sam i na fizičkoj razini osjetio obraćenje, kao i trenuci u kojima sam osjetio koliko značim svojim prijateljima i koliko oni meni znače. Jedan takav dan bila je ova subota. Dan koji će, budem li ikada pravio inventuru biti među odabranima. Razmislimo malo. Posvetimo se ljubavi, jer tako ćemo imati više dana života i zbog kojih ćemo na kraju balade radosno zaklopiti oči. |
07.05.2006., nedjelja
Bušotina
|
Čovjek je najveće nalazište ljubavi na ovoj planeti. Potrebno je samo pronaći najkraći put i otvoriti bušotinu do njegovog srca. Kad god sam u životu pomislio da se ne može više, uvijek mi se srce otvorilo ili za moju dragu, ili za dijete, majku, prijatelje. I traži još... |
05.05.2006., petak
Ovo nije nogometna priča
Bio sam jučer u skupini doista dobronamjernih ljudi. Svi su se složili kako trebamo opominjati one koji rade greške i to za njihovo dobro. Od ovog opominjanja sve se polako počelo pretvarati u osuđivanje nekih ljudi. Naravno, da nisam mogao prešutjeti i da nisam za opominjanja i osuđivanja, ali kako, uglavnom ženama (baš nešto gledam, uvijek sam u ženskom društvu  ) kroz neki primjer pokazati da to nije u redu. Nikada ne trebamo osuđivati drugoga čovjeka jer ne znamo tajne njegova srca i ne znamo pozadinu onoga zbog čega je učinio neki potez. I kao što je to za očekivati, pred damama, odlučim dati nogometni primjer. Jer žene, ako išta razumiju, to je nogomet Uzmimo stadion, deset tisuća ljudi, domaćoj momčadi ništa ne polazi za nogom, a trener drži najboljeg igrača na klupi. Svi viču, navijači skandiraju da ubaci tog igrača. I kako vrijeme prolazi, domaći ikgraju sve lošije a publika počinje otvoreno vrijeđeati domaćeg trenera, koji na kraju gubi utakmicu. Novinari pišu tekstove kako je trener potpuno promašio zbog toga što nije ubacio tog igrača, a pritisak javnosti bio je takav da je debeli predsjednik kluba smjenio trenera. No, uoči same utakmice najbolji se igrač ozljedio i unatoč trudu liječnika i fizioterapeuta, nije mogao nastupiti. Trener je cijeli tijek susreta pogledavao u fizioterapeuta i svoga najboljeg igrača, može li ovaj nastupiti. No, nesretnik je samo odmahivao glavom kako je bol ipak prejaka. Zamislite, deset tisuća ljudi stvorilo je mišljenje o čovjeku, osudilo ga, promijenilo mu sudbinu, jer sad je bez posla. Novinari su ga razapeli, tako da i ubuduće teško može naći angažman. Pitanje, imamo li mi dovoljno informacija prije nego krenemo u opomene i osuđivanja, ili smo mi savršeni i sve unaprijed znamo  |
04.05.2006., četvrtak
Pitanje
|
Često prelazimo preko onoga što nas ljudi pitaju ili, pak, mi nekoga olako nešto pitamo u stilu - samo, eto, da nešto kažem. Vjerovali ili ne ja sam prije nekoliko godina bio u jednom stanju koje ne bi poželio nikome. Zdravstveno doveden do ruba života, s dvije operacije tumora od kojih su me u jednoj na trenutak "izgubili". Ne znam jesam li pri "povratku" ponio i kakvoga anđela sa sobom, ali sve je postalo drukčije. No, to je bila kulminacija svega lošega što se događalo. Iako sam radio i po nekoliko poslova i na svakome bio doista uspješan, svi problemi koji su se vremenom napunili u meni rušili su me kao osobu. Često sam samo smislom za humor znao zavarati sve oko sebe i dok sam se pred drugima smijao, u sebi sam plakao, jako. Onaj život koji sam zamišljao kao mladac odjednom je postao čista utopija. To djeluje na čovjeka i zbog toga sam gledao svakome u oči da netko vidi kako u sebi propadam. Nitko nije vidio da sam tada tražio samo dvije riječi. To nisu bile riječi "volim te", jer sam znao da me moji vole. Vapio sam za riječima "kako si"? To bi mi značilo više nego stotinu puta - volim te. I sada kad vrtim film, onaj anđeo kojeg sam pokupio, pitao me - kako si? Od tada je moj život krenuo pravim putem i postao je puno bolji nego kad sam maštao kao mladac. Jedan "kako si" učinio je čuda... |
03.05.2006., srijeda
Dobar dan, ja sam Goldy!
|
Već danima odgađam jdan "ozbiljan" post jer malene i zanimljive stvari koje mi se događaju jednostavno zovu na pisanje. Jedna od mojih dragih blogerica Indijanka poslala mi je poruku da se javim u jednu trgovinu, jer tamo me očekuje nekekav dar. Lijepo od nje, pomislim. Trgovina se nalazi nedaleko mog stana u središtu Osijeka otići ću. Međutim, tu nastaju "problemi". Kad uđem, reče moja Indijanka, trebam reći da sam ja Goldy i da sam došao po dar iz Zagreba. Sve to ne bi bilo ništa čudno da u trgovini nije bilo još ljudi. I naravno, ljubazna trgovkinja preko svih stranaka pita me - izvolite? I sad ja, rumen u licu kažem - dobar dan, ja sam Goldy! Zemljo otvori se... Ona se ugodno nasmiješi i kaže, naravno, trenutak. Odlazi iza pulta i daje mi u srebrni (?) papir zamotanu knjigu na kojoj piše Goldy. Eto, i izvan blogosfere počeo sam se predstavljati kao Goldy. Kontam da to upišem i u osobnu iskaznicu, jer za koju godinu tko će me poznati po pravom imenu... |
02.05.2006., utorak
First kiss
|
Svaki duži vikend, nekakvi praznici ili slični neradni dani su za mene uvijek rezervirani kao "bolnički dani". Uvijek se netko razboli, Goldić, Goldica ili ja. Nikako da dođemo sebi i posve uživamo u blagodatima neradnih dana. Jutros sam si bezecirao da vidim hoću li biti sposoban ići na posao ili ću ostati u krevetu. Probudio sam se zdraviji nego proteklih dana kada nisam mogao ni govoriti, kada je pucala glava. I onda, Goldy ne bi bio Goldy da sam sebe ne mući i odluči osam kilometara propješačiti do posla. Da bi ugođaj bio što bolji potrudila se sitna kišica koja je topila moju jež frizuru. Pametnjaković od glave do pete. Ipak, jedan detalj mi je donio veliki smiješak na lice. Dok sam se provlačio uličicama, ne bi li tako prekratio put, naišao sam na mjesto gdje sam prvi puta poljubio Goldicu. Mogao bi točno odrediti moje i njezine stope, odrediti miris i opisati osjećaj koji me tada snašao. Sjećanje na prvi poljubac držat će me još dugo... |