Dok nisam imao svoju obitelj bavio sam se košarkom, prvo kao igrač, pa onda i kao trener. Imao sam jednog igrača koji nije igrao ni na kvalitetu treninga, ni na motivaciju protivnikom ili uspjehom. Njega je vodila samo misao na njegovu majku. Ona je umrla, a bio je tako vezan uz nju. Gledao sam ga kako se razdire kada netko nekome opsuje mater. Dečki iz kluba samo su zbog njega izbacili ili se trudili izbaciti psovku u kojoj se mati spominje. Bilo mi ga je lijepo gledati kako je nakon dosta godina navukao dres i srčano se borio za svoj klub iako su ga odavno već svi otpisali. No, on je postao pravi oslonac momčadi. U jednom iživljavanju sudaca netko je iz publike uputio psovku sucu, a ovaj se okrene ovom mom igraču i da mu tehničku. Ja sam poskočio s klupe i pitao suca zbog čega je dobio tehničku?! Sudac odgovara - opsovao mi je mater! Kažem mu da laže i da moj NB ne psuje, a kamoli da spomene majku. No, ovaj je bio tako bezobrazan da nije odustajao od svoje odluke. NB-u je majka bila svetinja. Mi je ostali nismo poznavali ali nismo dirali u taj njegov osjećaj. No, oni koji nisu znali za njegove osjećaje znali su psovati pred njim.
Zamislite da je netko snimio film o njegovoj majci u kojem on vidi da je njegova majka žena sumnjiva morala, na trenutke dovodeći u pitanje i njezino postojanje. On bi svakako digao glas jer je to povrijedilo njegove osjećaje. A zamislite, zagovornici toga filma rekli su - što se buniš, to je samo film, fikcija.
Trebamo poštivati osjećaje drugih ljudi, jer to je civilizacijski pomak, a ne uvrede i izmišljanja nečega što će mnogima nanijeti bol, ne strah ili bilo što drugo, nego bol. Već sam pisao o tome da poznajem jedan ženski homoseksualni par, dok sam s muškim u jako dobrim odnosima. Poštujem ih i volim, ne mogu shvatiti njihovu orjentaciju, ali ih ne osuđujem i ne pada mi napamet igrati se njihovim osjećajima.
Na kraju, svjestan sam da sam sve ovo, što bi rekli Sarajlije - đaba prićo
Post je objavljen 22.05.2006. u 07:25 sati.