Goldeneye
30.06.2006., petak
Rok trajanja
|
Jeste li ikada imali priliku pričati s nekom starijom osobom o životu. Nerijetko vam ti smežurani simpatični starci govore kako njihov lik ne odgovara onom kako se osjećaju. „U meni je još srce mladića, ja se još osjećam kao što sam se osjećao kad sam imao 15 godina. To sam isti ja. Ne fizički, nego po osjećaju. Zato mi i starost teže pada. Mentalno mislim da nešto mogu, ali tijelo ne sluša.“ Prolaznost vremena osjetimo tek fizički, ne na razini osobnosti. Dakle, u raspadljivosti tijela ne nalazi se moja bit, nego u meni kao u osobi. No, što čini mene kao osobu, ako to nije tijelo. Riječ je o duhu, jednom stvorenom, nepromijenjivom. Ako duh ne ovisi o tjelesnosti, o fizičkom, onda je jasno da smrt tijela ne znači i smrt duha. Tijelo je moj stan, moja kuća, u njemu sam podstanar kao osoba. Svaka materija ima svoj rok trajanja, a duh je uvijek prisutan. |
28.06.2006., srijeda
Snovi
|
Nikada nisam bio pobornik snova Radije volim budnost Radije bi svoje misli pretočio u djela Sanjati Može svatko Ali najčešće sve ostaje samo san Ne znam zašto sam se probudio tako rano Bila je još noć Svjetlost neonskih reklama prodirala je u našu sobu A ti, tako lijepa... Izašla si iz snova i pretvorila se u moju stvarnost |
26.06.2006., ponedjeljak
Duplo
|
Nakon toliko pročitanih knjiga, susreta s ljudima i tako stečenih iskustava mogao bih već i sam napisati knjigu o međuljudskim odnosima. Ono što je najvažnije u odnosu među ljudima je da premalo slušamo naše sugovornike, da ne pokazujemo zanimanje za ono što govore, da ih rijetko gledamo u oči i da se bojimo biti iskreni kako ne bi taj odnos pokvarili. Kad se upoznajete s nekim bračnim parom, prijatelj vas upoznaje na nekoj večeri, znate li nakon pet minuta njihova imena? Čovjeku je, makar i podsvjesno važno njegovo ime. Mnogi će reći "meni nije" ali to je, rekoh podsvjesno i kada vam se imenom netko obrati drukčije gledate na njega. Ako s nekim razgovaram ili mi netko uputi mail, pokušavam ga osim slušanja i shvatiti i onda mu reći ono što sam ispekao u glavi. Opet, znam, kada dobijemo brdo mailova neke nabrzinu pročitati i onda tako i odgovorim. Sljedeći mail od te osobe bude - "jel se ti nešto ljutiš". Kad postavite jedan standard onda ljudi od vas imaju i očekivanja. I nevjerojatno je, kad slušate, imate razumijevanja, sjetite se nekog događaja od prije dosta godina, vodite računa o važnim datumima, običajima i slično, vrati vam se. Odjednom, ljudi prema kojima ste vi pokazivali dobrotu, vraćaju vam duplo. ne svi. To je utopija, ali dobar broj ljudi uzvraća pažnjom i onda imate onaj dobar osjećaj prihvaćenosti. P.S. Moja kupaonica se još uvijek radi... |
23.06.2006., petak
Pogledaj me
|
Pogledaj me Isto mislimo Ne moraš ni riječ reći Točno je meni isto bilo na umu Dobro je da smo zajedno Kad mislim da te ne mogu više voljeti, onda se rodi novi dan i nešto klikne, jedan potez, dodir, treptaj Kako objasniti da te volim više no ikada I ne treba Dođi da te poljubim |
21.06.2006., srijeda
Smrdljivi Goldy
Čak i ovako banalna situacija kao što je rekonstrukcija kupaonice  može čovjeka naučiti nekim životnim istinama. Prva je strpljivost. Samo renoviranje znači da si danima na higijenskom minimumu i da možeš kontrolirati čak i fiziološke potrebe. Narušena je komocija i samim tim u čovjeku se rađa nervoza  . Kada se prihvati ta činjenica da treba biti strpljiv, onda sve dođe lakše. Druga je stvar što se najčešće izjalove baš sve želje koje imaš, pa moraš prihvatiti realitete koje nameće kanalizacija, instalacije, neravan zid, pa i financijska sredstva  . Prihvaćanje realiteta možda je i teže od učenja da budemo strpljivi. Koliko smo snova u životu morali spremiti u neku ladicu zbog surove realnosti. Kaže se da nikad od snova ne treba odustajati, i to je istina, ali jednom dođemo do zida. To je teško prihvatljivo. Kada prihvatimo dakle strpljivost, uravnotežimo želje i realitete, u konačnici i kada trpimo (ponekad i fizički) najčešće iz toga dođe sreća i zadovoljstvo. Tako i obično renoviranje kupaonice može čovjeka poučiti životu. Pozdravlja vas smrdljivi Goldy  (Kraljevstvo za wc) |
20.06.2006., utorak
Budala
|
Majstori Sve po zlu krenulo Katastrofa Hoće li ovo ikada biti gotovo Za kraj, a nevezano uz majstore izjava Ante Kostelića koja je toliko istinita, a ja sam se u nju uvjerio osobno: Kad shvatiš da si budala, budi siguran da više nisi |
16.06.2006., petak
Razvaljuj!
Kad nešto počinjete u petak, a ne u ponedjeljak onda to ne sluti na dobro.  Ali ja nisam ptica zloslutnica, pa se radujem početku radova na mojoj kupaonici.  Evo, majstori samo što nisu stigli, pa da počnu razvaljivati kupaonicu koja je od prvog trenutka našeg doseljenja bila trn u oku (a nemaš love da to odmah razbucaš). Nakon tri godine malo smo se skrpali i počinje ludnica  . Goldica je na poslu, mali Goldić kod djeda i bake, a ja sam "požarni" . Ne znam koliko će mi to vremena oduzeti što se bloganja tiče, ali mislim da bi čak i više mogao biti tu  , zavučen u sobu, daleko od buke. Imate li vi kakva iskustva s rekonstrukcijama kupaonice? |
15.06.2006., četvrtak
Želja
|
Gledam nebo Kad bi noćas umjesto kiše padale zvijezde na grad, koliko bi želja bilo izrečeno? Vjeruj, ništa ne pomaže čak ni da kišu zamijene zvijezde... |
14.06.2006., srijeda
Hvala
|
Nebo je govorilo - dođi! Ne znam zašto sam odjenuo crnu kombinaciju, ali osmijeh na mom licu govorio je vedrinom. Ušetao sam tiho, gotovo posve nečujno. Mir me obuzeo čim sam dotaknuo stolicu. Hvala ti na svemu... |
13.06.2006., utorak
Al se jučer dobro jelo
|
Ovih je dana sve manje vremena za blog i internet općenito. Posla ima i na poslu i doma, a u sve to treba ukomponirati i koju nogometnu utakmicu. Ukratko, nisam baš normalan zadnjih dana. kada u takvoj gunguli, usred ponedjeljka (dovoljno je reći ponedjeljak) nađete vremena za jedan blogerski susret u podne onda je jasno kako značajno mjesto blogeri imaju u mom rokovniku. Da su u Osijeku sve češći ovakvi susreti pokazuje da moj grad više nije blogerska provincija, a izbor jela govori nešto više od razvikanih zagrebačkih ćevapa. Bilo je i kulena i pršuta i sira i kobase, domaćeg kruha, zatim fiš, odličan srednje ljut. Raznolikost i praznik za nepce. Na terasi Rajna, jedna od najpoznatijih blogerica koja je utihnula zbog povećanog posla (eh kapitalisti), naš gost Franc najveći ribič među blogerima koji se usred Osijeka drznuo nositi majicu Žuja je zakon ali je ipak popustio i prepustio se čarima Osječkog piva. Kljun nam je pričao kako je lomio noge Prosinečkom na revijalnoj utakmici na radijskom festivalu, te nam vadio mast ulaznicokm u četvrtom redu na današnjoj tekmi Hrvatska - Brazil. Sitke miran kao Buda, sve je snimao, ne pazeći hoće li mu rezanac iz fiša skliznuti niz odijelo. Poslije smo Franca odveli na poprište do nedjelje održavanog Svjetskog prvenstva u ribolovu na staroj Dravi. Bilo je lijepo i dao Bog još ovakvih druženja. |
12.06.2006., ponedjeljak
Step by step
|
Što više život ide prema naprijed sve više shvaćam da je svijet pun dobrih ljudi. Ako stavim na papir sve one koji su mi učinili neko dobro, pomogli u životu ili jednostavno bili ljubazni, trebala bi mi cijela bilježnica. I doista, ako bi pisao one, po mojem mišljenju, zle, dobri bi prevladali. Zašto smo onda toliko razočarani u ljude koji nas okružuju? Ne trebamo ništa očekivati od drugih. Na nama je da mi pokušavamo biti dobri, susretljivi i da onog zloću u sebi izbacimo, a to se ljubavlju radi, step by step. Voli vas Goldy |
09.06.2006., petak
Dobro jutro
Nema ništa ljepše nego poljupcem u topli obraz probuditi dijete i reći mu - dobro jutro zlato... |
08.06.2006., četvrtak
20 cm
|
Što nas pokreće? Oni koji duže prate moje postove sjetit će se priče o provaliji u kojoj se pri dnu nalazi rastvoreni novčanik. Iz njega vire neki novci, ali pitanje je koliko. Isplati li se spuštati niz liticu a u novčaniku ima možda 10 kuna, a što ako ima tisuću eura. Ta pomisao nas možda i natjera da krenemo, ali počinjemo proklizavati strah da zbog novca izgubimo život jači je od tisuću eura. Vraćamo se nazad, odustajemo. Međutim, ako se na istom mjestu nalazi maleno dijete koje zapomaže, nećemo dugo razmišljati. Spustit ćemo se kako znamo, samo da pomognemo malenome, evidentno riskirajući život. Sličan je primjer s dvije zgrade, jedna blizu drugoj i jednu i drugu spaja obična daska širine 20 cm. Visina zgrade je 80 metara. Daju nam lovu da pređemo preko te daske. Možda i zakoračimo ali se ona stade jako njihati i puckati. Odustajemo. Iste zgrade, ista daska, samo što je u zgradi u kojoj smo mi veliki požar. Vrlo lako pretrčavamo dasku i već smo na drugoj strani. U životu sve možemo, samo nas trebaju pokretati jaki ciljevi. Ne postoje posebno hrabri ljudi, nego hrabrima ispadaju oni koji su imali jasan cilj. Budite hrabri! |
07.06.2006., srijeda
Think pink
|
Nikako da prođe ovo ružno, prohladno i kišovito vrijeme. Znao sam ići na more i u lipnju i disati na škrge od vrućine, a na ovo se doista teško naviknuti. I doista prvi jutarnji susreti počinju s pričom o ružnom vremenu. Svi se čude i proklinju i pokušavaju se sjetiti kada je zadnji puta u ovo doba godine bilo ovako. Ja se opet sjetim priče iz rata kada sam bio željan vlastita kreveta i jastuka i kako sam to počeo cijeniti tek kada sam izgubio. Možda su i ove kiše ovdje da nas nauče da više cijenimo Sunce. jer kad je lijepo vrijeme ne divimo mu se i stalno pričamo - "joj kako je ovo lijepo". Sjećam se i moje bivše firme u kojoj je direktor sazvao kolegij da se u Pravilnik unese sistem kažnjavanja djelatnika za pogreške. Rekoh tada direktoru da ako to uvede onda mora imati i sistem nagrađivanja, jer će dobiti negativnu kritičnu masu djelatnika. Tako je na koncu i odlučio. Primjećujemo samo loše stvari i samo nas one dotaknu, a onda se čudimo zašto mediji donose samo loše vijesti. Pa oni to rade jer se mi time hranimo. Treba cijeli naš pogled na svijet okrenuti naglavačke, staviti pink naočale i primjećivati samo dobre stvari, jer loše će vam ionako svakog dana kucati na vrata. Kažu da je think pink dobro i za zdravlje. |
06.06.2006., utorak
Draženova godišnjica
 Sutra će biti 13 godina kako je u prometnoj nesreći poginuo najveći hrvatski košarkaš svih vremena - Dražen Petrović. Tu sam novost saznao kao hrvatski vojnik u zadarskom zaleđu i mislio sam da se dečki šale, jer nekako misliš da su ljudi poput Dražena besmrtni. Godinu dana ranije imao sam interview s Draženom u hotelu Palace u Zagrebu, a zgoda obična, a opet govori o njegovoj veličini. Bilo je to uoči odlaska naše reprezentacije na Olimpijske igre u Barceloni gdje je naš team igrao protiv jedinog legitimnog USA dream teama (Jordan, Magic, Bird, Barkley). Ja, malo piskaralo iz slavonske metropole, pitam tada Dražena za razgovor, on pristane i sjedne kraj mene u udobne kožne fotelje. Onda stiže Aco Petrović i odvodi ga van, jer ga navodno zove Novosel. Dražen se ustaje ali mi kaže da će me poslije potražiti. Da, mislim, baš njega briga za mene, od toliko obaveza, ta on je u središtu pažnje... Međutim, nakon svečanosti proglašenja košarkaša godine (bio je to tada Komazec), prilazi mi Danko Radić (sada prezidente HKS-a), i kaže da me Dražen očekuje. Ma, jel moguće, sjetio se!? Interview je objavljen u Glasu Slavonije (to je jedna od objavljenih slika na kojoj sam imao bujnu kosu). Sjetim se koliko su me puta odbijale raznorazne "veličine" iako ja ne spadam u kategoriju senzacionalista, a Dražen je potražio mene... Koja je to veličina!!! Nedostaje nam... |
05.06.2006., ponedjeljak
Siroče
|
Cijeli me dan držala slika s kojom sam započeo jučerašnju nedjelju. Naime, svake pete nedjelje (to je ritam kad moj Goldić ministrira u određeno vrijeme) odlazimo u jedan od najstarijih sakralnih objekata na ovim prostorima. Riječ je o vrlo starom zdanju koje je podvrgnuto dugogodišnjoj restauraciji, a boravak unutar crkve vodi vas u neka davna vremena. I sve bi bilo kao i uvijek da nije jednog tužnog događaja. Naime, jedan od starijih ministranata nasred mise srušio se na pod kao pokošen. Pao je na leđa, na glavu, a čuo se tako tupi udarac da su svi mislili da je gotov. Bacao je obje noge, bez svijesti na zaprepaštenje svih prisutnih. Ja inače ostanem stajati uz sam izlaz crkve, a ne znam ni sam zašto sam (po prvi puta) sjeo naprijed, u drugu klupu. Kad sam vidio što se dogodilo s mladićem, preskočio sam prvi red klupa (ni sam ne znam kako), prihvatio ga ispod ruku, pa dlanom pod vrat i glavu i pridigao ga na svoje rame. Uopće nisam osjetio njegovu težinu iako je gotovo mojeg rasta. Izvukao sam ga do sakristije (predprostor u crkvi), otvorili smo širom vrata, dao mu vode, još mi se malo gubio, ali je brzo došao sebi. Naravno, tko će u sedam ujutro u nedjelju nositi mobitel, pa je jedna žena prihvatila svoj i rekla daj da zovemo hitnu ili tvoje roditelje. Međutim, dječak (14,15 godina) rekao je - "ja nemam mamu i tatu, živim s bakom". Za to vrijeme pružena mu je odgovarajuća pomoć i dječak je došao doma. Poslije sam vrtio film kako je sreća što nije glavom udario u kamene ploče nego na stari, truli i stoga mekani prag, koji je kako-tako ublažio pad. Kako je sreća što sam sjeo i to tako blizu (ili to nije sreća, morao sam valjda tamo sjediti). Sad mi je pred očima samo njegovo blijedo lice i rečenica - ja nemam mamu i tatu... |
02.06.2006., petak
Prava ljubav
|
Sve se odaziva pravoj ljubavi. Najteže ja navesti ljude da se odazivaju ljubavi. Uvijek su sumnjičavi zašto je netko susretljiv ili se brine. Na kraju svi shvate o čemu se radi. Zanimljivo je da su ljudi uvijek pripremni kada im se čini zlo. To prihvaćaju i znaju dati objašnjenja, cijele disertacije. No, ako "bez razloga" idete dobrim prema nekome, idete ljubavlju, a bez da se tu može pročitati bilo kakav interes, ljudi vas odbacuju, u nevjerici su. Što tada učiniti? Treba biti ustrajan i ne posustajati u davanju ljubavi. Po tome nas trebaju prepoznati i to je onda pobjeda pristupa ljubavi. Kod ljubavi ne možete dugo folirati, ako folirate. I na kraju, furajte film ljubavi ma koliko nekad bilo teško, jer ljubav sve pobjeđuje, a da sve imamo, bez ljubavi smo ništa. Voli vas Goldy I danas jedna preporuka. Mene je oduševilo. Klik za uživanje. |
01.06.2006., četvrtak
Posljednji
Jučer je bio Svjetski dan sporta u koji su u najvećem broju obilježila djeca nastupajući u različitim sportskim aktivnostima. Sjetih se jednog događaja od prije 30 godina (gdje nestade to vrijeme?!), kada je bila velika biciklistička utrka u mom Osijeku. U toj utrci nastupala su djeca od prvog do četvrtog razreda. Ja sam bio tako malen, najmanji od 36 učenika u razredu (tko bi to danas rekao ;))), ali sam svejedno došao na poprište utrke sa svojim trobrzincem. Bilo je preko 200 natjecatelja, a ja sam krenuo možda iz drugog, trećeg reda (znači odlična pozicija). I na kraju kratke utrke bio sam, pogađate posljednji i to s debelim zaostatkom za pretposljednjim. Mali Goldy vrti one pedale, al ne ide to baš. Žiri je nagradio tri prvoplasirana, a nagradu, jednaku kao i prvoplasirani (bili su neki paketi slatkiša - to je nekad bilo wow - obzirom da govorim o 1976. godini). I novine su slikale prvog i posljednjeg  I nekako, nakon svih ovih godina, shvatio sam da se u životu pamte samo prvi i posljednji. |