Goldeneye
23.05.2006., utorak
Almost ratni zločinac
|
Bilo je to u Zapadnoj Slavoniji, nekako u ovo vrijeme prije 13 godina. Kao hrvatski vojnik držao sam stražu na jednome brdu gdje me doslovno vide svi i naše zapovjedništvo, a i čedo na drugom brdu. S najobičnijim dalekozorom mogli ste čedi izbrojati svaku dlaku na bradi, toliko smo zapravo bili blizu. Na mjestu gdje sam stražario bili su samo najuravnoteženiji dečki, iako ne znam zašto sam onda ja gulio tamo. Naravno da ti je panika cijelo vrijeme ma koliko se ti hrabrio, jer već činjenica da te se vidi sa svih strana nije nimalo utješna. E sad, brdo kao brdo, postojala je mogućnost da te se ipak ne vidi barem na trenutak jer je postojao jedan rov. Nakon stajanja ispod užarena sunca, odlučio sam barem na trenutak sjesti u sjenu rova. Gore nije nitko smio osim smjene straže, inače, imao sam mogućnosti pucati na sve što se miče. Opustio sam se, jer prošao je prvi od moja dva sata, kad odjednom nešto šušnu u visokoj travi, ja poskočim, repetiram svoj kalašnjikov, uperim prema travi, kad iz nje izlazi mali dječak, možda pet godina. Plava kosica, plave oči, rumeni obrazi i u malenoj ručici drži najlonsku vrećicu. Ne znam, kad onda istovremeno nisam riknuo od straha, prvo za sebe, a onda i zbog činjenice da sam mogao ubiti dijete. Šok u očima, totalni! Maleni kaže – evo, djeda poslao trešanja… ja pogledam, a na proplanku doista djed tjera ovce. Naravno, ne primam trešnje nego kažem dječaku da ni on ni njegov djed ne smiju biti blizu ovoga brda i neka odmah idu jer će stradati. Dječak tužno obori pogled i vrati se s vrećicom trešanja djedi. Ja djeda s vrha rukom grdim i tjeram ga dalje, a on odobrava rukom i odlazi. Da sam bio na svome mjestu vidio bi ih ranije i potjerao, ovako me moja ne budnost mogla dovesti do toga da ubijem maleno dijete i cijeli ga život nosim na duši. Usput, riječ je o pastiru iz obližnjeg srpskog sela, pa bi po nekim današnjim konstrukcijama mogao ispasti i ratnim zločincem. Bogu hvala da nisam pucao! |