O ovome sam pisao prije nekih godinu i pol dana. Došlo mi je na pamet kada sam razmišljao o tome što bih danas mogao napisati. Mislim, zašto pisati nešto što je već napisano. Kako je svega dvoje, troje ljudi ovo prije čitalo, red je da i ostali vide. Evo:
Danas ću opet malo o ljubavi ali s jedne posve drukčije točke gledišta. Želim zapravo "dokazati" da je ljubav veća od svega. Veća od života i veća od smrti. To najbolje znaju roditelji koji ne bi okom trepnuli dati život za svoje dijete, ako bi ono bilo u kakvoj pogibelji. Roditelji to čine iz posvemašne ljubavi. To je najjasnija slika, a nije rijetko da takav osjećaj postoji i među ljudima koji se vole, a kroz povijest znamo da ih je mnogo dalo život za Domovinu, prijatelja, čast, ovisno o tome koja ljubav u njima prevladava. Tu sam, mislim okončao priču o ljubavi kao većoj od svih osjećaja. E sad, kada bi postojala mogućnost da damo dio sebe za svoju djecu i da ih spasimo na taj način da samo dio nas umre. Jedan je, trojedini, to učinio za svoju djecu. Jedan je dao svoj život za prijatelje rekavši kako je to dokaz velike ljubavi.
I jedna fantazija: Stavit ću se u ulogu čovjeka koji je omogućio mravima da u kući stvore mravinjak. Postojali su zbog njega. Imali sigurnost. No često su prelazili granice remeteći mir, napadajući druga stvorenja, a u borbi za hijerarhijski status unutar te mravlje organizacije često su se i međusobno uništavali. Onda jednoga dana stanem u mravinjak. Žao mi je zbog toga što više nismo u "ljubavi". Kako da im to kažem, da mi je žao zbog svega i da želim da živimo u sinergiji. Da mogu, poslao bi dio sebe, kao mrava. Tako bi valjda razumjeli moju ljubav. Tako bi možda shvatili ruku pomirenja i želju da žive bezbrižno. No, ne bi me prihvatili kao da sam iz njihova "plemena". Možda tek nekolicina. Na kraju bi me ubili jer narušavam njihov "poredak". Odustajem od ovog poduhvata. Uzimam spray protiv mrava i uništavam njihovu civilizaciju. Ta, ja sam samo čovjek...
Post je objavljen 27.05.2006. u 14:18 sati.