Prije nekih godinu dana pisao sam o tome kako život ponekad prolazi pokraj nas i kako, ako uopće dobijemo priliku, radimo inventuru života u starosti, vidimo da iza nas postoji malo sretnih dana. Čitao sam u jednoj knjizi da je čovjek istinski i potpuno sretan za cijeloga života tek desetak dana. Zamislite, živite 85 godina a dane potpune sreće možete svesti na desetak dana. To su oni dani koji su nas držali u pripravnosti, koji su nam davali snage da nastavimo dalje. Uglavnom je život prožet teškoćama, borbom, bolestima, a ponekad nam se čini d au njemu ima više trenutaka u kojima nismo bili dobre volje nego onih drugih. Neka moja iskustva govore da dani koje pamtim ne pamtim po tome koliko sam se zabavljao, nego po tome u koliko je dana ljubav posve ostvarena. To su dani čiste ljubavi. Ona je različita u smislu da je takav dan rođenje moga djeteta, onda lijepi trenuci s mojom Goldicom, trenuci u kojima sam i na fizičkoj razini osjetio obraćenje, kao i trenuci u kojima sam osjetio koliko značim svojim prijateljima i koliko oni meni znače. Jedan takav dan bila je ova subota. Dan koji će, budem li ikada pravio inventuru biti među odabranima.
Razmislimo malo. Posvetimo se ljubavi, jer tako ćemo imati više dana života i zbog kojih ćemo na kraju balade radosno zaklopiti oči.
Post je objavljen 08.05.2006. u 07:21 sati.