Često prelazimo preko onoga što nas ljudi pitaju ili, pak, mi nekoga olako nešto pitamo u stilu - samo, eto, da nešto kažem. Vjerovali ili ne ja sam prije nekoliko godina bio u jednom stanju koje ne bi poželio nikome. Zdravstveno doveden do ruba života, s dvije operacije tumora od kojih su me u jednoj na trenutak "izgubili". Ne znam jesam li pri "povratku" ponio i kakvoga anđela sa sobom, ali sve je postalo drukčije. No, to je bila kulminacija svega lošega što se događalo. Iako sam radio i po nekoliko poslova i na svakome bio doista uspješan, svi problemi koji su se vremenom napunili u meni rušili su me kao osobu. Često sam samo smislom za humor znao zavarati sve oko sebe i dok sam se pred drugima smijao, u sebi sam plakao, jako. Onaj život koji sam zamišljao kao mladac odjednom je postao čista utopija. To djeluje na čovjeka i zbog toga sam gledao svakome u oči da netko vidi kako u sebi propadam. Nitko nije vidio da sam tada tražio samo dvije riječi. To nisu bile riječi "volim te", jer sam znao da me moji vole. Vapio sam za riječima "kako si"? To bi mi značilo više nego stotinu puta - volim te.
I sada kad vrtim film, onaj anđeo kojeg sam pokupio, pitao me - kako si?
Od tada je moj život krenuo pravim putem i postao je puno bolji nego kad sam maštao kao mladac. Jedan "kako si" učinio je čuda...
Post je objavljen 04.05.2006. u 07:45 sati.