Gledao sam sinoć malo hateveovsku emisiju Derbi i ništa tu nije bilo posebno osim priloga o djeci oboljeloj od raka. Dječak koji je na kemoterapiji, oslijepio je od tumora, majka ga drži za ruku, a on ispušta glasove, gotovo vapaje. Do njega mali dječačić u dresu hrvatske reprezentacije, do njega dvogodišnja bebica. Svi na kemoterapiji, svi se bore za život. Kao i obično, knedla u grlu. Sjetim se i svoja dva tumora, a i onoga što se događalo jučer, događat će se danas i nečega što već traje. Naime, jučer je Goldica na trenutke gubila vid prvo na jedno oko, a popodne na drugo oko. Kratko i ne potpuno. Kažu neurološki problem, slaba cirkulacija od vratnog kralješka. Ja sam odmah zamračio budući su svi njeni mladi poumirali od moždanog (nekako mi se čini da je to u Slavoniji češće od prehlade). Kad smo već kod moždanog, moj je ujak u kratkom vremenu imao dva, a danas je na operacijskom stolu s jednom od vrlo kompliciranih operacija koje neslužbeno zovu „fifti-fifti“. Moja stara ovih se dana vratila na posao nakon upale pluća. Moj stari je imao srčani, moždani, a sada rak. Baka mi je već duže vremena nepokretna u krevetu.
Kad svega ovoga postanete svjesni pitate se jel su vam bitne vijesti iz Sabora, svijeta, bilo čega. Sve postane tako nevažno i dobija pravi značaj, jer nema značaja. Bitno je zdravlje i ljubav. Nekako ovo drugo i više, jer ne možeš neke bolesti izliječiti, ali osobe oko sebe možeš još više voljeti.
Post je objavljen 25.05.2006. u 07:05 sati.