Svaki duži vikend, nekakvi praznici ili slični neradni dani su za mene uvijek rezervirani kao "bolnički dani". Uvijek se netko razboli, Goldić, Goldica ili ja. Nikako da dođemo sebi i posve uživamo u blagodatima neradnih dana. Jutros sam si bezecirao da vidim hoću li biti sposoban ići na posao ili ću ostati u krevetu. Probudio sam se zdraviji nego proteklih dana kada nisam mogao ni govoriti, kada je pucala glava. I onda, Goldy ne bi bio Goldy da sam sebe ne mući i odluči osam kilometara propješačiti do posla. Da bi ugođaj bio što bolji potrudila se sitna kišica koja je topila moju jež frizuru. Pametnjaković od glave do pete. Ipak, jedan detalj mi je donio veliki smiješak na lice. Dok sam se provlačio uličicama, ne bi li tako prekratio put, naišao sam na mjesto gdje sam prvi puta poljubio Goldicu. Mogao bi točno odrediti moje i njezine stope, odrediti miris i opisati osjećaj koji me tada snašao. Sjećanje na prvi poljubac držat će me još dugo...
Post je objavljen 02.05.2006. u 08:19 sati.