Goldeneye
30.11.2005., srijeda
Small
 Small je rekao: "A što kad umremo i ne bude nas, hoćeš li me tada voljeti, nastavlja li se ljubav?" Large je čvrsto grlio Smalla dok su gledali van u noć, u mjesec u mraku i sjajne zvijezde. "Small, pogledaj zvijezde, kako se sjaje i svjetlucaju, neke od njih su davno umrle. A ipak sjaje na večernjem nebu jer vidiš, Small, ljubav, kao i zvijezde, nikad ne umire…" Iz knjige "Nikom ni riječi", Harlan Coben |
|
Where Are You Christmas By Faith Hill UPDATE: Nađen je! |
29.11.2005., utorak
Dan Republike
Ha, što vam padne napamet kad danas pogledate na kalendar? To, prije svega, govorim onima koji imaju barem 22 godine. Na današnji dan nekada smo slavili Dan Republike, 29.11. Kod nas u Slavoniji to je bio početak ili vrhunac kolinja ili još drastičnije rečeno - svinjokolje. Škole su imale priredbe i akademije, svi su se kunili da sa Titova puta neće skrenuti, a poduzeća su spajala praznike i po tjedan dana. Slavili su se zaključci Drugog zasjedanja AVNOJ-a koje se održalo u Jajcu. Sređene su granice republika za vrijeme koje će doći. I kada s ove perspektive gledam, običan čovjek koji je šutio i radio mogao je živjeti solidno. Svaki si je radnik mogao priuštiti odlazak na more, a više je ljudi preko sindikata odlazilo i po 15 dana na putovanja po Rusiji, Grčkoj i da ne nabrajam. Mnogi vole isticati kraj sedamdesetih i veći dio osamdesetih kao zlatno doba Juge i sve bi to bilo OK da nije riječ o najobičnijoj fasadi. Jednopartijski sistem u kojem doživotni predsjednik i molim vas dvostruki narodni heroj (kako netko može biti dvostruki heroj, al ajde), rješavao se, nekad i egzekucijama, neistomišljenika. Nacionalno je bilo u drugom planu, zatirale su se tradicijske vrijednosti, a bogatila se partijska elita po onoj staroj komunističkoj - svakome prema potrebama (šipak). Dobar život većeg dijela jugoša može se zahvaliti onome gdje Tito nije griješio - vanjskoj politici. Pokret nesvrstanih, na čijem je bio čelu, omogućio je našim tvornicama da rade sve u 16 i imaju tržište gotovo cijele Azije, Afrike, Južne i srednje Amerike. Naše građevinske tvrtke radile su u islamskim zemljama, a naši proizvodi tretirani kao zapadni u Kini, Rusiji, ČSSR-u, Mađarskoj...Naša eventualna nostalgija ide za dobrim filmovima (većina nas zna citate Maratonaca, Ko to tamo peva, Radovana...), glazbom (Bajaga, Dugme, Čorba, Lačni Franz, Leb i so), sportom (Kićanović, Dalipagić, Vilfan, Delibašić, Ćosić), prvim ljubavima i prividom dobra života (Titina vanjska politika). No, istodobno dosta je svijeta napustilo zemlju i nastanilo se diljem planete, mnogi su robijali, bilo je i onda socijale (vidi donji post), bilo je i kriminala i štrajkova i ubojstava. No, to se, za razliku od danas nije smjelo pisati. I na kraju, granice republika, tada određene, danas su granice neovisnih država. Ako je i to dobitak, onda vam sretan dan republike (namjerno malim slovima) |
|
Bijaše tu spot The World Is Not Enough by Garbage |
28.11.2005., ponedjeljak
Pravo izbora
|
I "službeno" je jučer započelo predbožićno razdoblje u kojem ćemo preko radijskih valova često slušati stari hit Band Aida "Znaju li oni da je božićno vrijeme". Zamišljamo i vidimo gladnu djecu u Africi, onda nam napamet dolaze siromašna djeca u Trećem svijetu, a ne vidimo da sličnih primjera ima na dohvat oka. Sjetim se samo svog djetinjstva. Tek što sam se rodio, vodio se neki spor oko stanarskog prava, u kojem su moji roditelji izgubili, pa smo bili deložirani na ulicu. Onako kauč, ormar, dječji krevetić posred glavnoga trga. Bili smo vijest u novinama. Grad nam je dao jednu štalicu (doslovno!) na kraju grada, koju su moji lijepo uredili, ali tamo nismo imali ni vode ni wc-a. Mama je odlazila na jednu hladnu pipu, stotinjak metara od mjesta stanovanja. Zimi bi se pipa smrzla, pa je odlazila u susjedstvo po vode. Mene bi stavili u autobus, pa kod bake na kupanje. Po aktualnim zakonima vjerojatno bi me socijalni radnici zbog neuvjetnosti uputili u neku ustanovu. Samo je stari radio i to ono, udarničke treće smjene i slično, a od male plaće trećinu je morao davati za alimentaciju djetetu iz prvoga braka. U takvu životu događalo se da sam pitao djecu kakva su im to ofarbana jaja, a oni su mislili da se zafrkavam. Pa Uskrs je! Ti nemaš jaja i šunku?! Mama šta je to Uskrs, pitao sam? Za Božić se išlo u školu gdje su svi pokazali što su dobili. Ja sam samo zujao kao bumbar. Sjećam se tadašnjih rođendana. Jednom sam, dijete od devet godina, dobio cvijeće, jednu čokoladu, naranču i mali autić. Mislio sam da je cijeli svijet moj. Volio sam odlaziti kod prijatelja koji je uvijek imao bombone u zdjelici i punu košaru voća. I onda, stari je dobio jednu poslovnu ponudu. Sjećam se da su moji dugo vijećali i hvala Bogu pristali. Bio je to za njega posao snova. Zaposlila se i stara, a zbog loših uvjeta života dobili smo od te sjajne tvrtke novi stan. Imam wc u kući i mogu popiti vode kad hoću. I taman kad smo naučili živjeti kao sav normalan svijet došao je rat. To je priča za sebe. Otete najbolje godine života. Sad je sve na svome mjestu. Roditelji mi sada uživaju život, a ja obitelj kojoj ništa ne manjka, dapače. Zato se veselim Božiću više nego je to uobičajeno. Kao da želim nadoknaditi propušteno. Igram se sa svojim djetetom,a ponekad sam djetinjastiji od njega. Drago mi je što je moj stari onomad prihvatio ponudu, jer je ta jedna odluka promijenila naš život. Jedna odluka, svaki trenutak i svaki dan možemo promijeniti svoj život. Treba imati hrabrosti. Bio sam ponosan kad mi je jedan poznanik rekao - a to su tvoji starci? Ja mislio da su oni neki hiperbogataši iz visokog društva, tako izgledaju." A vode nismo imali. Hvala stari! Budite hrabri već danas! Svake godine, svakog mjeseca, svakoga dana, svake minute, svake sekunde - imamo pravo izbora |
25.11.2005., petak
Vikend za depru
 Bio sam sinoć u jednom ugodnom društvu ljudi pametnijih od mene. Jedna je gospođa rekla kako je vikendom hvata velika depresija i kako si ne može pomoći. Druga je pak rekla da je razlog tome tzv. depresija nedjelje. "Nedjeljom se u svijetu događa najviše samoubojstava", rekla je. Malo smo se vrtili svi u krug, svak sa nekim savjetom, ali žena nije bila zadovoljna onim "rješenjima" koja su joj nuđena ili kao izlaz ili kao razlog za vikendašku depru. Onda je Goldy ponudio svoja razmišljanja. Tijekom tjedna, imamo svoje rituale, odlazaka i dolazaka na posao, redovitih obaveza, u kojima ne stignemo razmišljati o sebi i svom životu. U miru vikenda promišljamo o svemu i kad vidimo gdje smo, najčešće dođe do depresije. Dakle samo tada postajemo svjesni svoga života. Ako je tako, zar "spavamo" preostalih pet dana, zar tako prespavamo cijeli život i onda kada odemo u mirovinu hvata nas panika da je najbolje iza nas i da smo mogli biti i pametniji. Svakoga dana trebamo naći prostor za sebe, za promišljanje o svemu. U taj prostor ne smije nitko. Kada, tako promišljajući, postanemo svjesni svega što nam se događa, onda nas ta svjesnost može pokrenuti na akciju i na poboljšanje života koji nam je vikendom donosio samo depresiju. Ako želiš u životu nešto što sada nemaš, onda moraš učiniti nešto što do sada nisi radio. |
|
Ovdje bijaše spot Whitney Houston - When you believe |
24.11.2005., četvrtak
Baby Blog Boom
|
Sve je više mladih mama blogerica, pa u posljednje vrijeme i trudnih blogerica tehnožena, anoushka, divljakuša... Potaknut baby blog boomom evo prigodna posta Kad se rodi mali bebač nismo ni svjesni koliko to mijenja naše živote. Slika koju imamo - financijski izdaci za pelene, bočice, robice, kolica i slično, pa onda imamo li oboje posao stan, kako ćemo mi to, možemo li, mijenjaju se s prvim pogledom na rođeno čedo. Neopisiv je to osjećaj. Ako do tada nisi shvatio-la što je ljubav i kako je dati, o da, shvatiš to tada ili nikada. U jednoj maloj knjižici o bebama pročitao sam kratku rečenicu koja me je kao rijetko kada do suze ganula. To su bile suze radosnice. Pisalo je - "gledamo našu bebu i pitamo se - o Bože kako smo uopće živjeli bez nje..." Kakva je to radost!!! Doista, ljubav prema djetetu otvara toliko novih obzora. Širi naše srce i pokazuje kako nema granica ljubavi. Sjetimo se onda naše adolescencije i mlađih dana u kojima smo patili zbog ljubavnih jada. Mislili smo tada da je to najveća moguća ljubav, a svakim novim danom, zapravo, otkrivamo nepregledno prostranstvo ljubavi po kojoj prepoznajemo čovjeka među ljudima. |
23.11.2005., srijeda
Poklon
|
Kao i svake godine na mom rođendanskom slavlju okupilo se to malo ljudi što je preostalo u obitelji. Bilo je ugodno, slavonski puno jela i pića... Ove je godine, uz već klasično nacrtane čestitke moga Goldića, malecki inzistirao da mi kupi knjigu, znajući za popis onih koje želim pročitati. Rekao je Goldici kako je štedio i kako baš on mora kupiti tu knjigu. Da čovjek ne povjeruje! A onda je uslijedio i Goldičin poklon, koji me, kad sam ga otvorio rasplakao. Nisam mogao zadržati suze. Kako jem samo znala? Od svega na svijetu želio sam baš to, ali to nisam nigdje izgovarao. Čuvao sam za sebe. To je dokaz da srodna duša može pročitati sve. Bilo je doista dirljivo. Svima vama zahvaljujem na lijepim riječima. Voli vas Goldy |
22.11.2005., utorak
Anđeo vukovarski
|
Evo jedne priče za današnji dan, a vezane uz moj posjet Vukovaru. I prošle su me godine "opsjedali anđeli" (to znaju oni koji su uz moj blog već godinu dana), a i ove godine u Vukovar je pristigao još jedan. Kako ne želim otkriti prirodu moga posla, reći ću samo da sam se taj dan (18. studenog) dobro naradio. Nakon velike trke, otišao sam do groba moga djeda pomoliti se, a onda je od nekuda iznikao moj poznanik. Pomislim, on je VIP on bi me mogao nekako "dogegati" do Osijeka. Nakon što sam ga pitao može li me povesti, on je bez treptaja rekao da može. Nisam znao da će morati prevaliti još 10 kilometara gdje mu je auto i da će se nakon svega, a bio je i u velikoj gužvi, vraćati po mene na groblje kroz sva osiguranja i veliku gužvu. Prvo mi je bilo neugodno što je to sve radi mene prošao, a mogao je već biti u Osijeku. Namjerno sam napisao ovakav post jer su mi u životu uglavnom najbliži i za manje davali košaricu, e zato ovo nije banalno i beznačajno. I onda se sjetim onoga - što učinite najmanjem od moje braće meni učiniste... |
21.11.2005., ponedjeljak
Snijeg
|
Uzmem grudu snijega. Donesem je doma. Stavim u lončić u kojem obično kuham kavu. Snijeg se otopi. Sad je voda. Izlijem vodu u plastičnu bočicu i stavim u ledenicu. Sad je led. Ostavim malo vani. Opet je voda. Vratim u lončić za kavu, ali ovaj puta pustim da posve prokuha sve dok u lončiću ne ostane baš ništa. Lončić je prazan. Voda je isparila. U zraku je, znam. Samo je ne vidim. A to je ona ista gruda snijega. (Tko ima uši neka čuje) upload - makoh spot Jessice Simpson - za one koji ga uzalud traže ;) |
18.11.2005., petak
Danas sam ovdje (bio)
 upload: Da, bio sam u Vukovaru. Nakon svega, ne može se tu ništa ni napisati. Ostane čovjek bez riječi iako je to već prošao. Znate ono kad vam netko umre i onda danima ne možete progovoriti suvislu riječ. Osjećaji su tako jaki. Kad si zaljubljen, onda ne možeš reći - volim te, jer je knedla u grlu. Veliki osjećaji rađaju nemoć govora. Moje je srce sada tužno i ponosno. Što se tiče slike, ona je moje djelo, slikana s groba moje bake. Pozdravlja vas Goldy |
17.11.2005., četvrtak
Brak
|
Mladi bračni par je pitao:"Što moramo činiti da naša ljubav traje?" Mudar čovjek im odgovori:"Ljubite zajedno druge stvari." (sp) Nema recepta za dobar brak. Zaljubljenost može brzo proći, vratiti se iznova, a ljubav i obostrano poštivanje trebalo bi trajati cijeli život. Mladi danas ulaze u brak tek kad neplanski dođe dijete ili brzinski kad se zaljube ko blesavi. Pobornik sam nešto duže veze, kao proba u kojoj moraš proći i dobro i zlo. Tek u zlu možeš upoznati pravu osobu. Pri tome ne mislim na zlo kao zlo, nego kao nevolju koja je dvoje ljudi snašla. Sposobnost izlaska iz takvih situacija i moguće poentiranje za još prisniji odnos mogu biti dokaz stabilnosti. Negdje sam čitao da ne svađanje znači da paru nije stalo. Može biti u nekim vezama, ali ako sve štima, zar treba tražiti probleme tamo gdje ih nema. Ako do problema dođe treba odmah razgovarati. Ne šutjreti ili igrati "igrice". Ukoliko nam je stalo do drage nam osobe onda nam treba biti u interesu odmah to razjasniti. I ljubiti zajedno druge stvari... |
Ovo sam vam ja, dosta davno
 |
|
Ovdje bijaše Bon Jovi |
16.11.2005., srijeda
Budi se
 Čitajući različite blogove često prepoznajem neke situacije iz svoga života. Gledam kako ljudi nekim problemima pristupaju kao nerješivima, donose životne odluke kao konačne i brinu se. Onda odvrtim film, vidim kako je to prošlo kod mene i vidim da sve nije bilo vrijedno brige i da ti se život nekako posloži, nerijetko i iznad očekivanja. Stara je narodna da se trebamo brinuti samo za stvari koje nas muče a možemo ih promijeniti, a isto tako da ne lupamo glavu o zid za sve ono što promijeniti ne možemo. Umjetnost je takvo što i prihvatiti. Trebamo biti svjesni svoga života da se ne bi na njegovu kraju pitali "ima li života prije smrti". Svjestan trenutnih prilika i mogućnosti da ih promijenim. Svjestan činjenica o onome što mi šteti ili koristi zdravlju. Svjestan ljudi koje volim i koji mene vole. Tek kad to postignem mogu učiniti nešto konkretno za eventualna poboljšanja u životu. Svi će ipak reći da su svjesni svega toga, ali se usudim reći da nisu u pravu. Najbolji primjer za to je kad netko kaže da je svjestan da mu pušenje nije dobro za zdravlje, a ipak puši. To nije svjesnost. Do svjesnosti dolazimo kada nam doktor nakon pregleda kaže - imate rak, od pušenja. Možete preživjeti samo ako prekinete. Da vidiš svjesnosti! To možemo nazvati i buđenjem. O tome sam doista pozvan govoriti, jer sam u kratkom razdoblju imao dvije operacije tumora. Oh, da vidite samo kakva su to buđenja. Kako snažno zavoliš sve oko sebe... Bogu hvala, od tada je prošlo nekoliko godina i sada sam posve novi čovjek. Više od zdravlja tijela ponosan sam na, mislim, zdravlje srca! |
15.11.2005., utorak
Sretno dijete
|
Jedna mi je starija dama koja radi sa mnom pokazala zadaću svoga unuka na temu moja obitelj. Evo sažetak: "U mojoj obitelji živimo mama, tata, baka, djeda i ja. Moj tata nije s nama. On živi u drugom gradu i ima malu sekicu moju. Baš je slatka, bio sam jednom kod njih. Moj tata nema vremena za mene. Rijetko dođe. Uvijek kaže da nema vremena i da radi. Radi i moja mama ali uvijek nađe vremena za mene. Igramo se, šetamo, pričamo. Jako volim moju mamu. I kad dobro razmislim ja sam jedno sretno dijete." |
14.11.2005., ponedjeljak
Ja sam hrčak, a ti?
|
Vidio sam kod jednog poznanika hrčka u kavezu. Malen onako u svom kavezu svakodnevno ponavlja iste rituale. Kad se probudi, nešto malo gricne i onda uđe u onaj kolut i vrti, vrti. To je toliko monotono, a on opet tako neumoran. Nakon što je izvrtio taj kolut, opet nešto gricne, odmori i opet u kolut, vrti. Mislim si glupe li životinje. Kakav je to život. Baš je to tužno. No, kako ja sve nepotrebno volim analizirati, tako sam i ovaj slučaj usporedio s našim životom. Pa zar se mi ne probudimo ujutro, nešto malo gricnemo, odemo na posao i vrtimo, vrtimo, koliko god to monotono i zaglupljujuće bilo. Onda stanemo, nešto gricnemo, odmorimo i sutra opet po starom. Jesmo li vredniji od tamo nekog hrčka?! Ne smijemo se opustiti i pustiti da nam život tako prođe. Ja od najmanje stvari stvaram "spektakle" i radujem se malim stvarima. Tako mi je vikend podigao moj sinčić, koji je sjeo do mene u fotelju, zagrlio i onako snažno, dječje poljubio, uz ono "tatice". Takvi trenuci nam se urežu u vječnost. Nismo hrčci! |
11.11.2005., petak
Prijatelj na 15 minuta
|
Znam da sam rekao Trill da ću danas napisati nešto s čime se sigurno neće složiti, ali jedan događaj od jučer jednostavno traži post i ako ga ostavim da se „kiseli“ neće imati taj efekat. Ranije sam već pisao da sam ja magnet za prosjake, razne psihijatrijske slučajeve, slučajne prolaznike i slične im. Ako je neki lik koji ima evidentnih psihičkih problema krenuo prema 100 ljudi, budite sigurni da će izabrati mene da mi se izjada. Tako da me već lokalne face, na moru bi rekli oriđinali ili lera, poznaju, redovno zaustavljaju i govore mi što im se najnovije dogodilo. Rekao mi je jedan friend – ti si stvarno magnet za te freakove! E ovo mi je trebalo kao šlagvort za jučerašnju priču. Stojim na autobusnoj stanici s još 20-tak ljudi. Odjednom se cestom provozaju otac na motoru i četverogodišnji sin na pravom malom motoriću (!). Nevjerojatno je kako se otac usudio voziti po prometnoj cesti sa sinčićem. Iako je dječak bio sladak na tom motoriću svi na stanici su bili zgroženi. I odjednom, u masi se stvori simpatični starac, doslovno stvori. Od svih ljudi ne trebam reći kome je prišao – „što vi kažete na ovo?“ Odgovorim mu da je svakako rano dijete vući na otvorenu cestu i kako roditelji ponekad svojoj djeci kupuju smrt. Tada je došao autobus i ja sam po običaju sjeo na sam kraj gradskoga prometala. Starčić je sjeo na sredini busa i stalno se okretao prema meni. Odjednom, kao iglom uboden, diže se i dolazi do mene – „jesmo nas dvojica maloprije pričali?“ Kada sam odgovorio potvrdno on poskoči preko visoke stepenice i sjedne na mjesto koje je uglavnom „rezervirano“ za srednjoškolce s pirsingom oko glave. U nekoliko mi je stanica ispričao svoj život, a samo su mu oči odavale godine koje je i sam priznao poslije – 95. „Svi me pitaju za recept za moju vitalnost, a ja im kažem da nisam nikad pušio ni pio, a jedino sam uvijek volio žene. Volim pojesti slatko i piti kavu. Jako volim kavu“, kaže starac, poskoči, okrene se, pruži mi ruku i kaže kako mu je drago što smo se upoznali, pokazujući mi prstom na zgradu u kojoj stanuje. Meni je nekako bilo toplo oko srca. Autobus je krenuo, a ja sam se okrenuo da ga još jednom vidim. I on je zastao i mahnuo mi. Učini mi se da kao što se stvorio odjednom, tako je i nestao. Pomislim, sa 95 godina teško je imati prijatelje iz svoje generacije i ja sam počašćen što sam tih 15 minuta bio njegov prijatelj. Voli vas Goldy |
10.11.2005., četvrtak
Fizika naših odnosa
|
U zakulisju svih odnosa nalazi se želja za priznanjem i podrškom. Tako je to od malih nogu, kada je dijete posebno ponosno ako ga pohvalite za neki crtež ili nešto što je napravio-la prvi put. S podrškom možemo sve i ona je ključna stvar u primjerice bračnim odnosima. Na blogovima se često obrađuje što žene vole, a što muški. Iako o tome ne razmišljamo, pametniji od mene rekoše da je od svih potreba najvažnija ona za priznanjem. Čuo sam jednu priču iz USA o jednom mladom bračnom paru koji se uzeo iz ljubavi. On je bio grafički designer i žena mu je davala hrabrosti i poticaja da napreduje u poslu i da napravi veliku karijeru. No, taj poticaj i podrška slabjeli su tijekom godina i on je nakon pet ljeta vidio da mu supruga sve više prigovara što još ništa nije napravio i što je još uvijek na istoj plaći. Bio je na rubu očaja. Onda je bio na jednom sastanku gdje je prigovorio kako nije zadovoljan svojim postignućem, nakon čega mu je jedna poslovna partnerica kazala kako je on njihov najbolji designer i kako je velika budućnost pred njim, te kako boljeg u New Yorku nema. Čovjek je procvjetao, a nakon sastanka prišao toj dami. Ta ga je podrška emotivno približila njoj i onda je od emotivna prijateljstva došlo do fizičkog susreta (koja riječ za sex hehe). No, on nije tražio "fiziku", nije bio zaljubljen u tu ženu. Još uvijek je volio svoju, ali mu je nedostajala podrška. Stavih tu muški primjer, ali mi griješimo još više, jer damama treba još više pažnje. Jedni drugima trebamo biti najveći fanovi. Ako tvoj dragi ili draga trenutno to ne zaslužuje tretiraj ga kao svoju osobu iz snova i rezultat će brzo doći. Nije to zavaravanje. Razlika između uspješnih i neuspješnih je u pruženoj prilici, a ako svojima, koje volimo ne pružimo priliku, kome ćemo. Tako je i sa djecom i s poslovnim kolegama. Kada ih počnemo više cijeniti i to izreći doći će do nevjerojatna obrata u odnosima. I tu na blogu kada nekome date pohvalu navežete ga (ju) za sebe i dobivate stalna čitatelja. Nisam još vidio one kojima nisam napisao nešto lijepo da su ikada bili na mome blogu i da smo uspostavili kontakt. Lijepa riječ ništa ne košta i svakome možemo naći dobre strane, koje "zalijevanjem" možemo pretvoriti u pravi svima poželjan cvijetak. Pusa svima |
09.11.2005., srijeda
Prijatelji moji
|
Gledam ovu maglu vani, studeni je u "punom sjaju". Udahnem duboko i sjetim se svoje ekipe. Kažem sjetim se jer ih nema među živima. Stegne se knedla u grlu kad netko spomene prijatelje, a moji su u vječnim lovištima (op.Zagor). Jedan je poginuo u ratu, drugi se ubio zbog nesretne ljubavi, a treći je umro od predoziranja drogom. Prvoga su našli nakon nekoliko godina u zajedničkoj grobnici nakon mirne reintegracije. Drugi se sredio ručnom bombom, a sahrana mu je bila pod granatama. Pucalo je sa svih strana, a ljudi su se ponašali kao da je potpuni mir i kao da su prešli u jednu posve drukčiju dimenziju. Posljednji se baš uništio drogom iako mi je nekoliko dana prije svoga kraja izgledao "čisto". Drugi su se friendovi razmilili po Zagrebu ili su otišli van. Prijatelji su nešto najdragocjenije i zato volim net zbog svih vas koji prvo znatiželjno pogledate postove, a onda i ostanete vjerni ovom blogu. Lijepo je to... |
08.11.2005., utorak
Ivan prohodao!!!
Sjećate se akcije za maloga Ivana Livaju kojemu je bila potrebna operacija kako bi prohodao. U njoj su sudjelovali i mnogi blogeri preuzimavši i link sa mog bloga. Tada sam obećao rezultate, pa ih evo - Ivan Livaja sretno se vratio u Hrvatsku nakon operacije i 66 dana boravka u Klinici Aschau u Njemačkoj! U programu rehabilitacije strpljivo je vježbao, hodao, plivao i naučio voziti bicikl, što mu je ranije bilo nemoguće. Danas je neizmjerno radostan i zahvalan svima koji su mu pomogli sudjelujući u akciji „Ivanovi koraci“! |
Moj Osijek
 |
07.11.2005., ponedjeljak
Ne mutiraj, please!!!
|
Ajde, dali ste mi u zadatak da kažem nešto o ptičjoj gripi. O njoj se manje-više sve zna, ali evo samo zanimljivijih natuknica: to je ptičja, a ne ljudska gripa (nema panike); ljudi su zaraženi samo u iznimno dugom kontaktu s peradi, nikad s divljim pticama, a u Hrvatskoj su zabilježeni samo slučajevi kod divljih ptica (nema panike); ako jedete zaraženu perad ništa vam neće biti ako ste ju termički obradili iznad 60 C (nema panike); nije zabilježen prelazak virusa s čovjeka na čovjeka (nema panike); lijekovi poput tamiflu i sličnih cjepiva ne pomažu baš ništa (upozorenje!); kako svake godine virusi mutiraju, postoji opasnost da postojeći H5N1 mutira na način da može prijeći s čovjeka na čovjeka (oops!); svjetska zdravstvena organizacija predviđa da bi se to moglo i dogoditi (hopla?!); ako do toga dođe, doći će i do pandemije te brand new gripe u kojoj se procjenjuje čak 200 milijuna mrtvih (totalna panika!). E, ovo vam je za dobro jutro uz dobar tek svima koji jedete za doručak pileću ili pureću salamu! Voli vas Goldy! |
04.11.2005., petak
Bird flu
|
Vjerovali ili ne - na seminaru sam o ptičjoj gripi. Uhh Ovo sam se malo iskrao... Pozdrav do ponedjeljka! |
03.11.2005., četvrtak
Komšije
|
U posljednje vrijeme često sretnem ljude iz susjedne nam Srbije (tako je to kad živite na krajnjem istoku Hrvatske). Zašto ovo pišem?! Posljednjih 10, 15 godina proletjelo mi je i mislim da bi svaki čovjek sa ovih prostora mogao napisati knjigu. Ono što mi se dojučer činilo nevjerojatnim sada je dio svakodnevice. Susreti s ljudima, s proizvodima iz susjedne države i priča... Osjeća se obostrano respektiranje i pažljivost kako ne bi nekom rečenicom zategnuli odnose. I uspostavi boljih odnosa treba se radovati. Moja je kuća dobila 13 direktnih granata, dijete je po rođenju s infuzijom moralo ići u podrum, a supruga je od straha izgubila mlijeko, stric mi je završio u logoru, a otac i ja bili smo u HV, prošavši sve i svašta, izgubih najbolje godine. Imao bi "pravo" mrziti, ali baš treba kontra. Ne mislim da se trebamo raspekmeziti u stilu "idemo bre svi na more i dođi burazere", ali jedan građanski uljuđeni odnos prema susjedima je poželjan. Ne samo da se to ne bi ponovilo jer cowboy (Bush) to ne bi dopustio (da ne elaboriram- jer rat je tamo gdje on hoće), nego da i jedni i drugi sutra možemo živjeti u ujedinjenoj Europi. |
Moja omiljena
|
Music Video Codes by VideoCodeZone.com |
02.11.2005., srijeda
Dušni dan
Jeste li ikada imali priliku pričati s nekom starijom osobom o životu. Nerijetko vam ti smežurani simpatični starci govore kako njihov lik ne odgovara onom kako se osjećaju. „U meni je još srce mladića, ja se još osjećam kao što sam se osjećao kad sam imao 15 godina. To sam isti ja. Ne fizički, nego po osjećaju. Zato mi i starost teže pada. Mentalno mislim da nešto mogu, ali tijelo ne sluša.“ Prolaznost vremena osjetimo tek fizički, ne na razini osobnosti. Dakle, u raspadljivosti tijela ne nalazi se moja bit, nego u meni kao u osobi. No, što čini mene kao osobu, ako to nije tijelo. Riječ je o duhu, jednom stvorenom, nepromijenjivom. Ako duh ne ovisi o tjelesnosti, o fizičkom, onda je jasno da smrt tijela ne znači i smrt duha. Tijelo je moj stan, moja kuća, u njemu sam podstanar kao osoba. Svaka materija ima svoj rok trajanja, a duh je uvijek prisutan.Danas je dušni dan. Dan kada se prisjećamo duša naših mrtvih od kojih nas dijeli samo naša tjelesnost. Mir vama! |